• No se han encontrado resultados

Zenon Kosidowski-Lisipovi konji i druge priče

N/A
N/A
mirin ranc

Academic year: 2022

Share "Zenon Kosidowski-Lisipovi konji i druge priče"

Copied!
208
0
0

Texto completo

(1)
(2)

Zenon Kosidowski - Lisipovi konji i druge priče

Naslov originala Zenon Kosidowski

Rumaki Lizypa i inne opowiadania

(3)

UVODNA REČ

K

njiga, koju sada predajemo u ruke čitalaca, nije skup novinarskih feljtona sakupljenih u jednom tomu. Pojedini delovi su se, zaista, tokom izvesnog vremena pojavljivali na stranicama „Oko sveta”, „Kulturnog pregleda” i „Kulture”, ali treba, ipak, naglasiti da su od samog početka njihove teme odabrane sa određenom idejom vodiljom, koja nekako prirodno proističe iz mojeg istoriozofskog odnosa prema prošlosti i povezuje ih u jednu logičku kompozicionu strukturu.

U epohi velikih pionirskih arheoloških otkrića XIX i XX veka, za arheologiju je nekako počeo period zastoja i gubljenja u jalovom proučavanju sporednih problema. Pojavili su se i pesimisti koji su predviđali postepeni gubitak tako ponosno zadobijenog značaja, pošto su smatrali da na svetu nema više ništa da se otkrije što bi moglo da se uporedi sa čuvenim nalazištima Mesopotamije, Egipta, Grčke i Krita.

Ubrzo se, ipak, pokazalo, da su ova predviđanja bila neosnovana. Zajedno sa primenom najnovijih dostignuća različitih naučnih grana, među njima atomske fizike, hemije, elektronike ili geologije, za arheologiju je počeo novi sjajan period. Brojne ekspedicije, koje su vršile intenzivna istraživanja na kopnu i u morima gotovo na čitavoj zemljinoj kugli, često javljaju o kapitalnim otkrićima, koja na ovaj ili onaj način obogaćuju naše znanje i u velikom broju slučajeva ne zaostaju po istorijskoj vrednosti za takvim ranijim otkrićima, kao što je, na primer, grob Tutankamona.

Zahvaljujući tim otkrićima panorama istorije, koja je do sada imala toliko praznina i belih mrlja, dopunjuje se postepeno novim, fascinantnim detaljima i postaje na taj način živopisnija.

Verovatno je svest o tom uzbuđujućem bogatstvu u oblasti novih arheoloških otkrića, navela moje čitaoce da me u brojnim pismima nagovaraju da napišem „nastavak” knjige

„Kada je sunce bilo Bog”. Bio sam, ipak, svestan da odgovor na te plemenite želje nije bio jednostavan. Kako obuhvatiti sav taj ogromni materijal u okvir jedne, svima razumljive knjige? I to na takav način da se ne ispusti ništa od njegove fantastične raznorodnosti, da čitalac, koji je stekao poverenje u verodostojnost autora, ne bi iz lekture dobio previše smanjenu i ograničenu sliku. Osim toga, kako da se predstave izrazi lepote, novine i uzbuđujući razmah tih otkrića, a da se, istovremeno, ne zapadne u preveliki broj suvišnih informacija, koje bi zatamnile suštinu?

Autor se suočio sa problemom veoma pažljivog odabira između neizmernog broja tema i, osim toga, nametanja sebi discipline sažetosti u obradi tih izabranih tema i štednje na rečima. Kao posledica takve metode nastao je kaleidoskop kratkih feljtona, zanimljivosti koje kao u sočivu oslikavaju sve važno što se dešava u savremenoj arheologiji.

Jasno je da u takvim uslovima ne može da se očekuje da ću na temu problema koji se razmatra reći sve što bi moglo da se kaže. Iz nužde sam morao da se ograničim samo na određene aspekte, koje sam iz nekog razloga smatrao za važne i zanimljive za čitaoca.

Karakteristično u tom pogledu je poglavlje „O značaju poljskog cveta”. Pišući o ljudskom

(4)

skeletu neandertalskog tipa iz kamenog doba, podvlačim fascinantni detalj da je glava tog pračoveka bila položena na kamen, koji je postavila nečija ruka. Kada je otvoren poklopac hrastovog kovčega, koji je pronađen u tresetištu Jitlanda, pronađeni su u njemu dobro očuvani ostaci devojčice stari dve hiljade godina, a na njenim grudima osušeni cvet karanfila, koji je tamo, bez sumnje, za rastanak položila voljena osoba. U takvim, svesno istaknutim, detaljima, krije se jedna od glavnih ideja vodilja knjige, čak, u izvesnoj meri i objašnjenje zašto se već godinama bavim arheologijom. „Ništa nas ne uzbuđuje tako duboko” – pišem u gore navedenom poglavlju – „kao arheološka nalazišta koja pružaju dokaz da je čovek iz najstarijih epoha bio isti kao mi, da je, verovatno, kao i mi patio, radovao se i voleo. Tek kad se nađemo pred ličnim sudbinama iz davnih vremena, postaje mo potpuno svesni da se u širokoj panorami istorije nalaze životi miliona ljudi, tako sličnih nama u svojim skromnim, intimnim brigama i radostima”.

Kao što se u vidi na primeru poglavlja „Lisipovi konji”, pokušavam, takođe, da prikažem kolektivnu dramu pokoljenja, njihovo stradalništvo i pobede u pohodu kroz istoriju. Naravno, na veoma skraćen način, a taj sažetak postižem u pomenutom slučaju opisom fascinantne i burne sudbine bronzanih konja, koji stoje nad portalom katedrale svetog Marka u Veneciji. I pored toga što sam se trudio, koliko je moguće, da teme knjige poređam po nekom hronološkom redu, poglavlje „Lisipovi konji” smestio sam na sam početak, pošto sam uveren da je dramatična istorija tih statua izuzetno karakteristična za razvojni put naše civilizacije, te stoga u knjizi, silom prilika, nekako ima ulogu mota. To poglavlje, kao i druga, na najbolji način prikazuju ono što bih nazvao osnovnom namerom knjige. To je potraga za istinom o čoveku, istine koja je često gorka, ali na kraju optimistična.

Neminovnost ograničavanja tema koje se obrađuju na samo nekoliko aspekata, u ovom slučaju, nametnula je autoru jednu moguću književnu koncepciju. Delovi knjige nisu mogli da budu pisani u stilu izveštaja, te je bilo neophodno da se koristi kod nas malo primenjivana naučna eseistika, u kojoj zbog lakog i anegdotskog stila mogu da budu izgubljene stvari koje za nas imaju neko dublje značenje. Ipak, ne zaslužuju sva poglavlja da budu nazvana naučnim esejima. Među njima se nalaze i takva, koja su svojim narativnim karakterom, dramskim zapletom i slikovitošću pre bliska beletrističkim kompozicijama, iako, treba da se naglasi da se njihov sadržaj zasniva na činjenicama koje nemaju beletristički karakter.

Pored toga, dozvolio sam sebi da na kraju knjige smestim dva poglavlja, koja uopšte nisu povezana sa arheologijom. Kao opravdanje ističem da nisam mogao da se oduprem iskušenju da ih dodam postojećem skupu, pošto, priznajem, imam prema njima izvesnu slabost, a osim toga, verujem da će zainteresovati čitaoce. Odlučio sam se na to, tim pre, što se u njima nalazi nešto što je zajednička karakteristika čitave knjige, naročito određena estetika intelektualne igre u razrešavanju deduktivnim putem intrigirajućih zagonetki prošlosti i često razmišljao o čudnoj čovekovoj sudbini.

Svi navedeni razlozi iziskivali su da za poglavlja pronađem neki zajednički imenitelj, u kojem bi različite karakteristike mogle skladno da se smeste. Posle izvesnog dvoumljenja, knjizi sam dao naslov: „Lisipovi konji i druge priče”.

Za popularizatora, koji je navikao da se služi velikim sažecima u opisivanju, feljtonistička metoda poglavlja, koja je primenjena u knjizi, nije, u stvari, predstavljala ništa novo. Obavezuje ga, naime, klasična, pomalo šaljivo formulisana deviza: „Uvek govori

(5)

manje nego što možeš na izvesnu temu da kažeš. Nikada nećeš iscrpeti nijednu temu, a, sa druge strane, možeš da iscrpiš strpljivost čitaoca.”

Meni je taj postulat bio utoliko lakši za prihvatanje, jer nisam po struci arheolog, koji ima obavezu da precizno i detaljno piše. Više puta sam naglašavao da sam, pre svega, pisac, koji koristi otkrića arheologa, ne bi li uz njihovu pomoć oživeo slike iz prošlosti u njihovoj punoj životnoj lepoti. Arheologija je za mene sredstvo, a ne sama po sebi cilj; ona je materijal za ostvarenje određenih umetničkih zamisli. Ukoliko, pak, postoji obaveza da se do kraja izjasnim po nekom pitanju, onda za mene to „do kraja” u najmanju ruku nije istovetno sa dovršavanjem priče o svemu što znamo o određenoj vrsti arheoloških otkrića, već jedino pokazuje pravilni odabir onih činjenica, koje pomažu u težnji za izražajnim oslikavanjem davnih, nepoznatih svetova.

(6)

LISIPOVI KONJI

T

rg Svetog Marka predstavlja salon Venecije. Elegantni četvorougaonik sa tri strane zatvara dvospratna kolonada, dok četvrtu stranu zauzima katedrala, suptilni ukras arhitekture. Zraci sunca poigravaju se predivnim bogatstvom oblika i ukrasa njene fasade, na nebu se ocrtavaju kape pet kupola, a do svetinje vodi pet portala sa lukovima prepunih mozaika i gipsanih radova.

Iznad tih portala nalaze se četiri plamena konja, izlivena u bronzi i optočena tankim slojem zlata. Izgled ovih krupnih konja nekako se ne uklapa u otmeni i gizdavi stil katedrale. Stiče se utisak da strče tamo kao prilepak, da ih je postavio neko vođen trenutnim kapricom, ne osvrćući se na činjenicu da će u prefinjenoj arhitekturi činiti gotovo varvarski element. I, zaista, bronzani konji vodili su svoj vlastiti burni i avanturistički život.

U toku njihove sudbine kao da se prelama ogromni put ljudske istorije i postaje očigledno ono što bih nazvao stradalništvom generacija u njihovom pohodu ka očovečenju i prevladavanju iskonskih instinkata ljudske prirode. Istorija konja, povrh toga, ukazuje na to koliko su često plemeniti ideali, zahvaljujući tim iskonskim instinktima, doživljavali sramotne poraze, kako su bili pretvarani u sopstvenu karikaturu i bacani u blato.

Tvorac ovog remek-dela nije poznat, a mišljenja oko toga su podeljena. Neki veruju da su se konji pojavili ispod dleta majstora Lisipa, jednog od velike trojice vajara, među koje se još ubrajaju Skopas i Praksitel. Drugi, pak, smatraju da su skulpture delo njegovog učenika nepoznatog imena. Bilo kako bilo, skulpture predstavljaju oličenje vrhunskog vajarstva i sigurno potiču iz helenističke epohe, odnosno iz IV veka pre nove ere. Lisip je bio vajar na dvoru Aleksandra Makedonskog i pratio ga je u pohodu na Persiju.

Konji su u početku bili u vlasništvu grada Hios, prestonice i luke istoimenog malog ostrva, koje se nalazi u Egejskom moru nedaleko od obale Male Azije. Ostrvo je bilo čuveno po smokvinim vrtovima, vinarama i prvoklasnom mermeru. Bogati stanovnici ostrva bili su zaljubljenici u vajarsku umetnost, tako da je grad bio ispunjen najrazličitijim spomenicima, a nastala je tamo i čuvena škola realističkog vajarstva. Konji su, po svemu sudeći, vukli dvokolice, odnosno bili su deo četvoroprežne dvokolice, kvadrige, koja je osvojila hipodrom.

Prenesimo se sada u Konstantinopolj, prestonicu moćne vizantijske imperije. Grad je 447. g. n.e. pogodio snažan zemljotres. Car je tada bio Teodosije II, strastveni graditelj. On je obnovio grad, a, pre svega, se potrudio da proširi i ulepša hipodrom. Hipodrom je, ionako, bio srce grada, mesto gde su se održavali javni skupovi i u narodu omiljene trke kvadriga.

Prilikom realizacije svojih urbanističkih planova nije priznavao nikakve prepreke. Bez pompe je dovlačio iz Italije, Grčke i Egipta sve vrednija i vrednija vajarska dela, ne obazirući se na proteste njihovih vlasnika. I tako je, jednog dana, uplovila u luku Hios carska lađa i na njenu palubu su utovarena četiri zaprežna konja. Nije teško zamisliti koliki su bili bes i očaj ostrvljana. Konji su stajali u njihovom gradu gotovo osam stoleća, tako da su predstavljali spomenik koji se poštovao, maltene svetinju. Ipak, ko bi se usudio da se

(7)

suprotstavi volji moćnog vladara? Skulpture su doplovile do Konstantinopolja i postavljene na krov careve lože na hipodromu.

Hroničari su nam ostavili opis hipodroma posle njegovog obnavljanja. Mogao je da primi sedamnaest hiljada gledalaca. Arena i amfiteatar bili su opasani zidom ukrašenim mnoštvom statua. Careva loža je počivala na dvadeset četiri mermerna stuba i od gledališta je bila odvojena zavesom od šarenog brokata. Na sredini arene, između staza, uzdizao se obelisk Tutmesa III, dovezen iz Egipta, kao i stub obavijen dvema bronzanim zmijama, cenjeni spomenik klasične Grčke. Grčki gradovi su ga darovali Delfima u spomen pobede nad Persijancima pod Platejom.

Na mestu nekadašnjeg hipodroma danas se nalazi skver u hladovini bagremovih krošnji. Deo skvera, osim toga, zauzima džamija izgrađena od drveta, koje je uzeto sa hipodroma. Na tom skveru do dana današnjeg možemo da se divimo obelisku Tutmesa III iz 1471. p.n.e. i stubu iz Delfa, sa kojeg su skinute zmije.

Konstantinopolj je bio višemilionski grad, najlepše i najcivilizovanije mesto tadašnje Evrope. Nalazili su se tamo predivni trgovi, na hiljade prodavnica sa najdragocenijom robom sa Istoka, ulice pune uskomešalog ljudskog mravinjaka, javna kupatila, vinare, biblioteke, crkve i palate od mermera. Viši sloj društva činili su aristokratija, dvorani, državni službenici, visoko sveštenstvo i bogati trgovci. Sveti Jovan Hrizostom opisuje njihovo bogatstvo i raskoš, palate opremljene tepisima sa Istoka, ukrašenim zlatom, srebrom i slonovom kosti, njihove odežde od brokata i svile, izatkane biserima i rubinima, njihove otmene i privlačne žene, gomile evnuha koji ih uslužuju, njihovu prefinjenu iskvarenost. Visoko iznad njih nalazio se car, autokrata, miropomazani Božji izabranik i crkveni poglavar.

Široke mase činio je višejezični skup Grka, Slovena i Azijata, Jermena, Sirijaca, Jevreja, Bugara, Skandinavaca, Persijanaca i Arapa. Bila je to svadljiva, vođena nagonima, gomila spremna na pobunu, željna hleba i zadovoljstava, jedina kočnica za samovolju vladara u Vizantiji. Carevi su morali da vode računa o raspoloženju mase i živeći u večitom strahu od moći njene promenljive ćudi, borili se za njenu naklonost besplatnim deljenjem hrane, beskonačnim igrama na hipodromu i veličanstvenim proslavama povodom crkvenih praznika, krunisanja i pobeda. Znali su zašto to rade: tokom jedanaest vekova vizantijska država je preživela šezdeset pet revolucija.

Naša četiri konja nalazila su se 757 godina na krovu carske lože. Bili su oni, naime, svedoci brojnih događaja, koji su se odigrali na hipodromu. A dešavale su se tada mnoge nesvakidašnje, dramatične, stvari. Strast Konstantinopolja bile su trke kvadriga. Trajale su one od svitanja do sumraka. Kočijaši, među kojima se nalazilo mnogo Jevreja, kao

„inhonesti” bili su izloženi opštoj poruzi. Neki su, ipak, postali toliko popularni, da su ih obožavali kao danas španske toreadore. Na trkama se nije primenjivao princip „fair play“.

Kvadrige su podmuklo naletale jedne na druge, izbacivale se sa staza, a kočijaši su se često udarali bičevima. Ponekad su čak upotrebljavali crnu magiju, ali takvo postupanje je bilo zabranjeno i surovo se kažnjavalo. Stanovnici Konstantinopolja bili su, naime, veoma sujeverni, verovali su u crnu i belu magiju, u amajlije, veštice i vešce, demone, đavole i isceliteljske moći relikvija.

Takmičari koji su učestvovali na trkama kvadriga bili su obučeni u bele, crvene, plave i zelene tunike, a narod se delio na njihove navijače, strastveno pozdravljao pobede svojih

(8)

boja, i započinjao krvave tuče na hipodromu i ulicama. Tokom vremena narod je stvorio stalne frakcije, koje su se pretvorile u partije političkog i religijskog karaktera.

Najvažnije i najbrojnije su bile frakcije plavih i zelenih. Za vreme vladavine cara Anastazija I (491-518) plavi su na hipodrom u korpama sa voćem prokrijumčarili kamenje i bodeže. Onog trenutka kada su počeli da gube na trkama, masakrirali su tri hiljade zelenih.

U suton sedamdeset hiljada gledalaca zapalilo bi baklje donesene od kuće, te su se trke odvijale pod veličanstvenom svetlošću. Prethodila im je ceremonija ovenčana tradicijom, nalik na crkveno molepstvije. Bio je to dijalog vođen gromkim glasom između kantora i gledalaca koji je zvučao ovako:

Kantor: Neka bude sveta, tri puta sveta pobeda plavih!

Gledaoci: Da, neka pobede plavi!

Kantor: Majko Božja, Presveta Devo!

Gledaoci: Da, Majko Božja, Presveta Devo, podari pobedu plavima!

Kantor: Moći krsta!

Gledaoci: Da, moći krsta, podari pobedu plavima!

Isto ovakvo molepstvije ponavljale su, zatim, pristalice ostalih boja, i tek nakon toga car je mogao da da znak za početak takmičenja.

Stanovništvo grada je često koristilo hipodrom da bi iznelo caru svoje žalbe i zahteve, prilikom čega je često dolazilo do velikih nereda. Za vreme vladavine Justinijana mržnja između frakcija poslužila je kao osnova za izbijanje krvave pobune pod nazivom „Nika”.

Počelo je tako što su pristalice plavih uložile žalbu protiv zelenih i zahtevale njihovo kažnjavanje. Justinijan ih je preko glasnika prekorio za drzak način na koji su podneli žalbu i naredio im da umuknu. Kao odgovor, plavi su uz neopisivu viku počeli da vređaju cara, nazivajući ga magarcem, krivokletnikom, tiraninom i ubicom. Vladar se tada uspravio i zapitao strašno: „Zar Vam je život tako malo drag?”

Razjarene pristalice ovih boja, ne obazirući se na careva upozorenja, započeli su žestoku tuču. Borba se za tren oka prenela na ulice grada. Justinijan je uspeo da uhvati predvodnike obe stranke i naredio da ih obese. Videvši svoje vođe na vešalima, nekadašnji protivnici su se u trenutku ujedinili i zajedničkim snagama latili oružja protiv vladara.

Ljudska stihija, nošena talasom mržnje i žedna krvi, započela je čin smrti i uništenja. Vojska i gradska garda bile su nemoćne. Žene i deca gađali su sa krovova vojne odrede, koji su napadali nepreglednu masu. Ona ih je potiskivala svojom brojnom prevagom i poubijala.

Nemiri su trajali pet dana, a neke delove grada zahvatio je plamen. U plamenu su nestale palate mnogih dostojanstvenika, deo carskog zamka, crkva Svete Sofije, kao i mnogo drugih crkava, prelepa galerija sa stubovima na glavnom forumu i gradska bolnica, zajedno sa bolesnicima. Bogati građani su panično pobegli preko Bosfora u azijski deo grada.

Justinijan je bio preneražen i, takođe, se spremao za bekstvo, ali carica Teodora je ponosno izjavila, da je za vladara jedina dostojna grobnica dvorac i da, prema tome, ne pomišlja da se pomeri s mesta. Ta žena, poreklom iz naroda, kćerka dresera medveda, nekadašnja bludnica, poznata po razvratu i razuzdanim plesovima, zatim ljubavnica i žena cara, a na kraju jedna od najmoćnijih vizantijskih vladarki – svojom odvažnošću i hladnokrvnošću spasila je carski presto. Justinijan se bez pogovora povinovao njenoj volji.

Carica je onda pozvala Velizara, zapovednika vojske, i naredila mu da prikupi sve odrede

(9)

koje je mogao da dovede iz najbliže okoline. Prilika za protivnapad pružila se petog dana pobune. Pobunjena rulja okupila se na hipodromu i za cara proglasila starog senatora po imenu Hipatije. Carska vojska je blokirala sve ulaze i sa isukanim mačevima iznenada jurnula na pobunjenike. Bio je to jedan od najkrvavijih pokolja u istoriji Vizantije. U areni je ostalo da leži trideset hiljada leševa. Nesuđenom caru po milosti naroda, Hipatiju, izgubio se trag po zatvorima, a revolucija je ugušena.

Od toga vremena protekla su stoleća. Na početku trinaestog veka objavljen je četvrti krstaški pohod. Njegove vođe obratile su se građanima Venecije sa molbom da im dostave brodove za prevoz krstaša preko Sredozemnog Mora. Tih godina dužd je bio poluslepi starac Enriko Dandolo, čovek đavolski mudar, još uvek pun snage, sumnjičalo i cinik.

Mletački bankari i kupci brinuli su, pre svega, o zaradi, a ideja o oslobađanju Svete Zemlje malo ih se ticala. Zato su za isporuku brodova tražili ogromne pare. Kada je, pak, došlo vreme za plaćanje, krstaši nisu uspeli da prikupe odgovarajuću sumu. Dandolo je izrazio spremnost da im daruje ostatak potraživanja, ako za njega osvoje luku Zala u Dalmaciji, koja se pobunila protiv Venecije i prešla pod starateljstvo mađarskog kralja. Stanovnici malog mesta bili su hrišćani, tako da nisu mogli da poveruju vlastitim očima, kada se pod zidinama pojavila armija krstaša. Na puškarnice su poboli krstove u nadi da će na taj način probuditi savest branilaca Svetog Groba, ali ni to nije pomoglo. Vitezi hrišćanstva pokazali su se kao obični razbojnici, upali su u grad i potpuno ga opljačkali, sejući smrt među nesrećnim narodom.

Koristeći nemire na carskom dvoru u Vizantiji, Dandolo je nagovorilo krstaše na pohod na Konstantinopolj, obećavajući im fantastičan plen. Vitezi krsta, umesto da krenu na nevernike, rado su prihvatili predlog. Dandolo, iako je već imao 85 godina, lično je predvodio juriš na zidine i ponosita prestonica Istočnog Carstva, po prvi put u svojoj istoriji, postala je žrtva razbojnika. Krstaši su se sa okrutnošću, kakva se u istoriju retko sretala, bacili na otimačinu, ubistvo i nasilje. Po ulicama se razlegao jauk nesrećnog naroda.

U potrazi za blagom, osvajači su provalili u carske grobove i, pored ostalog, pokrali dragocenosti sa posmrtnih ostataka Justinijana. Nisu, čak, poštedeli ni biblioteke, uništavajući dragocena dela klasične književnosti. Uništeni su tada i kompleti drama Sofokla i Euripida. Niz remek-dela antičke vajarske umetnosti razbijeno je u paramparčad, a među njima i vučica koja hrani Romula i Rema, vajarska kompozicija koja je nekada ukrašavala Rim.

Ti takozvani branioci vere nisu prezali, čak, ni od skrnavljenja crkava. Tako su, dakle, upali u hram Svete Sofije, gazili ikone, pljačkali zlato, srebro i ukrase od slonove kosti neprocenjive vrednosti, prisvajali zlatne pehare i relikvije prosipajući na pod naforu i prah svetaca, a u ludilu uništavanja razbili su u paramparčad i glavni oltar. Zatim su u hramu priredili orgije pijanstva i razvrata, igrali se kostima na oltarima i pili iz čaša vino za pričešće. Jedna od uličnih bludnica, podstrekavana od vojnika, skočila je na presto patrijarha i uz pratnju sramotnih vojničkih pesama upustila se naga u raspojasan ples. Taj mračan događaj u istoriji hrišćanstva treba u potpunosti pripisati varvarskoj zaostalosti.

Rimska crkva je kroz vekove u nedotupavne glave Franaka usađivala uverenje da su se šizmatici, koji nisu priznavali vrhovnu ulogu pape, udružili sa sotonom i da prema njima ne treba imati obzira. U srcima krstaša bili su pomešani naivna vera i iskonski instinkt za ubijanje i pljačku. Naime, pustošeći svetinje, istovremeno su verovali u magičnu moć relikvija. Hronike navode istinitu grotesknu priču franjevačkog brata Martina. Ovaj kaluđer

(10)

je za vreme pljačke Konstantinopolja utrčao u jednu crkvu, zatražio da ga odvedu do kovčega sa relikvijama, napunio džak sa toliko trulih ljudskih ostataka, koliko je mogao da podigne, i pobegao na brod ne obraćajući pažnju na dragocenosti koje su ležale na ulici. Na relikvije su se bacili, čak, biskupi, baroni, kneževi i trezveni Mlečani. Odvozili su ih brodovima, a zatim su njima darivali crkve u Francuskoj. Mnoge od tih relikvija, do dana današnjeg, sačuvane su u crkvi Svetog Marka u Veneciji.

Mlečani su bili civilizovaniji od francuskih vitezova, te su poznavali vrednost velikog broja umetničkih dela. Duždu Dandolu naročito su se dopala četiri konja koja su stajala na hipodromu. I pored velikih teškoća, naredio je da se natovare na brod i trijumfalno ih odvezao u Veneciju, gde su postavljeni ispod portala katedrale. Stoje tamo, kao što znamo, do dana današnjeg i podsećaju nas na taj paradoks istorije, koji se zasnivao na tome da su najistureniji bastion evropske civilizacije i hrišćanstva na istoku, uništili Evropljani i hrišćani. Istina, Konstantinopolj je sačuvao nezavisnost još dva stoleća, ali nije mogao da se uzdigne posle pada i na kraju je podlegao naletima turske najezde.

Da bismo razumeli zločine koje su počinili Mlečani i krstaši, treba se podsetiti, da je posle pada Rima, Konstantinopolj bio glavni bastion grčko-rimske civilizacije. Kada je u Evropi nastao mrak srednjevekovnog varvarstva, grad je još hiljadu godina održavao i razvijao nasleđe Atine i Rima. Tamo su cvetale nauka i umetnost, doduše na poseban način preobražene pod uticajem persijskim i pravoslavnog hrišćanstva, ali su koreni bili u antičkoj kulturi. Konstantinopoljski univerzitet je prednjačio u nastavi filologije, filozofije, teologije, astronomije, matematike, biologije i prava. Do poslednjeg trenutka tamo su tumačeni paganski pisci, filozofi i naučnici. Kada su krstaši osvojili grad, vizantijski naučnici su se preselili u Italiju, gde su preneli znanje grčkog jezika i književnosti, i na taj način doprineli nastajanju epohe Renesanse. Car Justinijan je, istina, ukinuo Platonovu Akademiju u Atini, kao pagansku školu, i primorao njene učitelje da potraže hleb na dvoru persijskog kralja, ali, opšte uzev, obrazovan čovek je u Konstantinopolju bio poštovan. Evo zanimljivog odlomka iz vizantijskog dijaloga. Otac kaže sinu: „Uči, koliko snage imaš.

Pogledaj, eno, tamo, na onog mladića. Nekada je išao pešice, a sada jaše na konju, odeven u laki oklop i vodi za sobom uhranjenu mazgu. Kada je učio, nije imao šta na noge da stavi, a sada nosi svečanu obuću. Kada je učio, nikada se nije češljao, a sada je ljupko nalickani kicoš. Kada je učio, nije znao gde se nalazi gradsko kupatilo, a sada se tamo kupa tri puta nedeljno”.

Vredno je još dodati da je obrazovanje bilo besplatno, a profesore je izdržavala država.

Koliko su naučnici bili cenjeni, svedoči slučaj koji se desio polovinom IX veka n.e.

Bagdadski kalif ponudio je caru Teofilu ugovor o trajnom miru i dve hiljade funti zlata, ako mu na izvesno vreme pozajmi tada čuvenog naučnika Leona iz Soluna. Car je i pored stalnih finansijskih teškoća i ratova sa Arapima, odbio predlog.

Razume se, da je istorija, uostalom kao i ljudski život, puna protivrečnosti. Naročito istorija Konstantinopolja. Car Konstantin Veliki, prvi hrišćanski imperator, pobio je svoju porodicu; carica Irena, koja je uzdignuta u red svetaca, oslepila je i bacila u zatvor svog vlastitog sina, da bi prigrabila vlast. Od sto sedam vizantijskih careva gotovo dve trećine je umrlo nasilnom smrću. Verske borbe između sekti, a naročito između pravoslavaca i ikonoboraca bile su neopisivo krvave. U njima je poginulo više Hristovih sledbenika nego u periodu progona hrišćana od strane pagana.

(11)

U tim godinama tragičnog fanatizma živeli su, ipak, i zadivljujuće prosvećeni ljudi. U čuvenoj aleksandrijskoj školi, zvanoj „Muzeion”, u V veku predavala je matematiku i filozofiju Hipatija, žena koju je krasila ne samo velika učenost, već, takođe, iskričava duhovitost i neobična lepota. Na njena predavanja, željna znanja, dolazila je omladina iz svih krajeva Vizantije. Mnogi mladi slušaoci goreli su od strasne ljubavi prema njoj, a ona je, ipak, videći jedini cilj života u nauci, odbijala njihovo udvaranje. Aleksandrijski hrišćani bili su ljuti na nju. Naime, postala je paganka i sprijateljila se sa paganskim prefektom grada, Orestom. Jednoga dana, nadbiskup Ćirilo, podstrekao je monahe da iz grada prognaju Jevreje. Orest je poslao pismo caru Teodosiju II, u kome je optužio Ćirila za izazivanje pogroma i stao je u odbranu jevrejske zajednice. Po gradu se pronela vest da je Hipatija bila inspirator tog pisma. Nahuškana od monaha iz Ćirilovog okruženja, fanatizovana rulja bacila se na nju, kada je prolazila kroz grad, odvukla je u crkvu, skinula golu i kamenovala, a telo raskomadala i tokom divljih orgija spalila na lomači.

Ćirila je osudilo nekoliko prosvećenih biskupa, a car je kaznio monahe zabranivši im da napuštaju manastire i da se slobodno kreću po gradu. Nije se, ipak, usudio da pozove na odgovornost Ćirila, pošto se pribojavao novih nereda. Tragični događaj sa Hipatijom označio je kraj ugleda aleksandrijske akademije: njeni paganski predavači, a među kojima su bili i najistančniji duhovi tadašnjeg vremena, prešli su u Atinu, gde je još uvek postojala Platonova Akademija, sve dok je nije zatvorio car Justinijan.

Vratimo se, ipak, našim konjima. Stajali su oni u Veneciji skoro šest stotina godina, sve dok se nije odigrao novi paradoksalan događaj. Ovaj put mir im je narušio Napoleon i – Poljaci. Da, Poljaci, tačnije govoreći – poljski legioni. Započinjući pohod na Italiju, Napoleon je razglasio tamošnjem narodu da mu na svojim barjacima donosi revoluciju i slobodu.

Ubrzo se, ipak, pokazalo kako on tu slobodu razume. Od italijanskih gradova ubirao je ogromne namete i opljačkao remek-dela umetnosti, da bi obogatio muzej u Luvru. Tamo gde je narod prihvatao njegovu parolu zdravo za gotovo i želeo zaista da uspostavi demokratski sistem, slao je vojsku s naredbom da se uguše oslobodilački pokreti. Veneciji je oduzeo nezavisnost i predao je pod vlast reakcionarne Austrije. U gušenju slobode služio se, nažalost, i poljskim legionima. Bila je to velika tragedija poljske omladine, koja se verujući Napoleonu, svrstala u njegove redove, da bi prolivala krv u ime parole: „Za našu i vašu slobodu”.

I tako, dakle, odredi poljskih legiona našli su se, takođe, u Veneciji, a simbol njihove tragedije postali su Lisipovi konji. Da bismo stvar objasnili, bolje da se poslužimo delom razgovora, koji u Veneciji vode dvojica poljskih legionara u nezavršenom romanu Henrika Sjenkjeviča „Legioni”:

– Ali, iskreno rečeno, ovde na nas Poljake sada ne gledaju blagonaklono.

– Zašto? – zapitao je Marek za dozom tuge.

– Zato što je general Sulkovski, po Bonapartinoj želji, pozvao Veneciju da se preda, a zatim je našim vojnicima naređeno da bronzane konje skinu sa crkve Svetog Marka, što je gradski živalj dirnulo pravo u srce, jer su oni uvek veoma voleli Svetog Marka i njegove pozlaćene konje.

– A šta se sa njima desilo?

– Odneti su u Pariz, kao i mnogi drugi skupocen plen. Ali Italijani ne shvataju da vojnik mora da se povinuje naredbi i kažu da su konje odneli Polacchi.

(12)

Prebacivanje konja u Pariz bilo je trijumfalno. Prevoženi su ulicama grada na platformama sa četiri točka. Vojni orkestar je svirao veseli marš, a nepregledna masa Parižana, uzbuđena od radosti zbog novog plena, mahala je malim trobojkama i klicala u čast Napoleona.

Za stare konje to je bila samo kratka epizoda u njihovom dugom i bogatom životu. U Parizu su ostali samo do 1815. godine. Posle pada cara, oštećene zemlje zatražile su da im budu vraćena oteta umetnička dela. Venecija je, naravno, zahtevala da joj se vrate njeni omiljeni konji. Francuzi su na sve moguće načine pokušali da to izvrdaju, objašnjavajući da su ih legalno uzeli, u skladu sa potpisanim sporazumom. Tek odlučna intervencija pobedničke koalicije primorala ih je da vrate plen.

I od tog vremena konji ponovo ukrašavaju crkvu Svetog Marka. Kakva li je njihova budućnost? Neće li vreme, taj nepopravljivi podrugljivac, nekada ponovo da se poigra sa njihovom sudbinom? Konji su sada stari približno 2300 godina; to je starost koju retko dostižu ljudskih ruku dela. Ali, u istoriji sveta nema ničeg večnog. Velike, veličanstvene kulture su nastajale, cvetale, nestajale; teško je, čak, i pomisliti, da bi Lisipovi konji mogli da se odupru zubu vremena.

O njihovoj sudbini može, takođe, da se nagađa. Tako je, na primer, poznato, da Venecija postepeno tone u blato laguna koje je okružuju. Stari zidovi pucaju, neki stubovi se opasno naginju, nivo vode se u kanalima postepeno, ali nezadrživo, podiže. Trg Svetog Marka često pogađaju poplave. Inženjeri čine ono što je u njihovoj moći, da bi zaustavili neumitan proces: temelje ispunjavaju betonom, a stubove ojačavaju utegama. Neko je izračunao, da ukoliko savremena tehnika ne pronađe neka efikasnija rešenja, za nekoliko vekova nivo Velikog Kanala podići će se toliko da će voda doseći treći sprat okolnih zgrada, a crkva Svetog Marka će samo svojim kupolama da viri iz lagune. I šta će se tada dogoditi sa Lisipovim konjima?

(13)

ČASOVNICI VEKOVA

Kosmički zraci i mumija profesora Morija

A

rheologija je napravila svoje prve korake početkom XIX veka i desetinama godina bila je više avantura nego nauka. Ljudi koji su se njome bavili obično nisu bili stručnjaci.

Tačnije rečeno, među njima su preovladavali ljubitelji starina, putnici i pustolovi, koji su maštali o blagu i velikim otkrićima. Pošto su ih često pratile kako dramatične, tako i zabavne neprilike, a, pre svega, zbog neverovatnih događaja – istorija arheologije koju su oni stvarali je burna, uzbudljiva, puna blistavih anegdota, kao da je istrgnuta iz avanturističkog romana.

Čitava ta romantika u stilu XIX veka, treba to priznati, danas je malo izbledela i već je postala deo prošlosti. Takve romantične ličnosti, kao što je začetnik egiptologije Ðovani Batista Belconi, koji je počeo od zanimanja cirkuskog artiste, a završio kao slavni pronalazač kraljevskih svetilišta i grobova, pripadaju, valjda, već prošlosti. Danas se, takođe, ne mogu ni zamisliti takve manje-više smešne arheološke prevare, koje će biti tema jedne od sledećih priča. Jednostavno, tako nešto ne bi moglo da uspe, jer je arheologija već postala ozbiljna nauka koja raspolaže veoma preciznim metodama ispitivanja. Visokokvalifikovani stručnjaci, ne samo da su doveli do savršenstva metodiku istraživanja na terenu i veštinu utvrđivanja vremena nastanka nalazišta na osnovu keramike, oruđa od kamena i metala, kao i stratigrafije, već se u svojim proučavanjima oslanjaju i na druge oblasti znanja: hemiju, antropologiju, zoologiju, ihtiologiju, geologiju, metalografiju, nuklearnu fiziku, astronomiju i elektroniku, i vrše timska terenska i laboratorijska istraživanja, zajedno sa naučnicima iz drugih struka. Da li je zbog toga arheologiji ponestalo čudesne moći uzbuđujuće mašte i zanosa duha? Da li je postala manje privlačna i manje zanimljiva za nas laike? Mi, ljudi epohe atoma i kosmonautike, na to ćemo, bez kolebanja, odgovoriti odrečno. Široki, novi vidokruzi znanja, koje nam je otvorila plejada učenih astronoma, biologa i fizičara – iz osnova su promenili naše poimanje, što je divno i zanosno.

Evo, uzmimo, na primer, kosmičke zrake. Ova pojava, pomalo, liči na utopiju iz romana naučne fantastike, pa, ipak, istina je, da se arheologija služi ovim tajanstvenim posetiocima iz kosmičkog bezdana, da bi sa dovoljno preciznosti odredila starost iskopina organskog porekla, dakle, drveta, kostiju, kože, ostataka biljaka. Potrudimo se da u nekoliko reči pokažemo kako je došlo do tog impozantnog dostignuća ljudskog uma.

Na zemlju padaju kosmički zraci veoma velikog intenziteta. Oni bombarduju gornje slojeve atmosfere, stvarajući ogromne količine neutrona. Ti neutroni se, zatim, sudaraju sa nekim atomima azota i pretvaraju ih u ugljenik C-14, odnosno u radioaktivnu modifikaciju normalnog ugljenika C 12. Šta se dalje događa? C-14 se vezuje sa ugljen-dioksidom i kao njegova radioaktivna modifikacija ravnomerno se širi u atmosferi. Ugljen-dioksid, zajedno sa radioaktivnim izotopom ugljenika, putem fotosinteze, apsorbuju biljke. Pošto se biljkama hrane životinje i ljudi, atomi C-14, na taj način, ulaze u neprekidni prirodni ciklus. Oni

(14)

atomi koji podležu raspadanju, kao posledica emitovanja čestica, stalno se nadoknađuju putem hrane, tako da je njihov broj, zahvaljujući toj neprekidnoj razmeni, uvek isti.

Onog trenutka kada organizam prestane da živi, čitav taj proces apsorbovanja atoma C- 14, očigledno, naglo prestaje, dok radioaktivni ugljenik koji se nalazi u tkivu, usled postepenog raspadanja, nestaje. To je, upravo, navelo američkog fizičara Vilarda F. Libija na genijalnu ideju. Logika je ukazivala na to, da usled tog gubitka, što je neka iskopina starija, zračenje C-14 mora da bude slabije.

Kada bismo uspeli da izračunamo količinu i vreme trajanja gubitka, arheologija bi dobila izvanredan atomski sat, pomoću koga bi mogla da utvrdi starost iskopina organskog porekla, između ostalog, na primer, platna u koje su uvijane egipatske mumije.

Teškoće sa kojima se sretao Libi, bile su prosto nezamislive. Pre svega, količina C-14, na planeti i u živim tkivima, izuzetno je mala. Jedan radioaktivni atom ugljenika dolazi na milion miliona atoma običnog ugljenika C 12. Prirodnjaci i matematičari su izračunali da na planeti ima samo 79 tona C-14. čestice običnog ugljenika čine 1/5 težine čoveka, ali zato radioaktivni izotopi koje on sadrži, teže samo jedan milioniti deo grama.

Na sreću, zahvaljujući svom radioaktivnom svojstvu, C-14 otkriva svoju prisutnost u Gajgerovom elektronskom brojaču karakterističnim otkucajima. Intenzitet i učestalost otkucavanja zavise od količine radioaktivnog ugljenika koji se nalazi u organizmu, i, na taj način, utvrđuje se i broj godina koje su protekle od smrti organizma koji se ispituje.

Težeći da dođe do tačnog vremena gubitka C-14, usled njegovog postepenog raspadanja, Libi je sproveo naporna merenja intenziteta zračenja predmeta organskog porekla, čije je vreme smrti saznao na neki drugi način. Počeo je od živog tkiva i vraćao se polako u prošlost, od predmeta do predmeta. Na taj način dobio je nekoliko polaznih tačaka koje su mu omogućile da sa približnom tačnošću izračuna mernu skalu koja služi za očitavanje gubitka C-14. Za svoj izvanredan istraživački rad dobio je Nobelovu nagradu.

Libi je, pre svega, utvrdio, da se gubitak C-14 ne dešava slučajno, već se odvija po određenom pravilu. Vreme poluraspada iznosi 5568 godina. šta to znači? Po protoku navedenog vremena, polovina C-14 pretvara se u običan ugljenik, pri čemu su se tu primetila odstupanja do trideset godina. Po protoku sledećih 5568 godina, opet nestaje polovina radioaktivnog ugljenika, drugim rećima, ostaje još samo 1/4 početne količine.

Posle trećeg perioda istog trajanja, tj. po isteku 16704 godina od smrti hemijski ispitivanog uzorka, elektronski brojač pokazuje još samo 1/8 dela radioaktivnog ugljenika.

Američki naučnik je svoj fantastični aparat za određivanje vremena proveravao na najrazličitijim uzorcima koje su mu slali arheolozi iz celoga sveta. Vremena koja je na ovaj način dobijao, najčešće su se slagala sa vremenima dobijenim iz drugih izvora, sa razlikom u preciznosti do 250 godina, što u odnosu na duge periode koje je ispitivao, nije predstavljalo veliku grešku.

Za ta ispitivanja najpodesniji su, pre svega, bili predmeti nađeni u grobovima faraona, pošto je već pre toga dosta precizno utvrđen njihov redosled do 2000. g. p.n.e., a relativno precizno, čak i do trećeg milenijuma p.n.e. Libi je, ipak, proveravao svoju mašinu na predmetima drugog porekla. Tako je, na primer, ispitao drvo sa tavana palate izvesnog kralja Mesopotamije, za koga znamo da je živeo tačno 250 godina pre Hamurabija. Brojač je utvrdio da je drvo posečeno između 2099. i 1887. g. p.n.e. Na osnovu tih podataka, bilo je moguće da se izračuna (uzimajući u obzir nepreciznost metode C-14), da je veliki vavilonski kralj i zakonodavac stupio na presto oko 1750. g. p.n.e.

(15)

Šta to sve, ipak, ima zajedničko sa mumijom koja je pomenuta u naslovu? Pa, evo:

italijanski antropolog Fabricio Mori prokrstario je uzduž i popreko Libijsku pustinju, tražeći stare slike na zidovima tamošnjih pećina. Jednoga dana, u blizini oaze Gat u Sahari, otkrio je pećinu sa veoma zanimljivim afričkim slikama. Površinu je pokrivao veoma debeo sloj peska, a kada je počeo da kopa, našao je mumificirano telo deteta, iz koga je izvađena utroba i koje je bilo napunjeno travom.

Uzbuđenje među naučnicima bilo je izuzetno veliko. Devojčica je, naime, bila mumificirana na egipatski način. Odakle egipatska mumija u Sahari, na osam stotina kilometara južno od Sredozemnog mora? Bomba je eksplodirala tek onda kada je uzorak mumije odnet u Italiju i podvrgnut ispitivanju metodom C-14. Pokazalo se, naime, da je dete umrlo otprilike 3450. g. p.n.e., ili 250 godina pre pojave prve dinastije egipatskih faraona na istorijskoj sceni.

Neki egiptolozi pretpostavljaju da je otkriće italijanskog antropologa ključ za rešenje jedne od najzanimljivijih zagonetki istorije: gde je nastala kultura Egipta? U basenu Nila ona se pojavljuje 3200. g. p.n.e., istovremeno sa stupanjem na presto prvog faraona. Ona je već tada bila veoma zrela i bogata, sa razvijenim religijskim kultom i sistemom pisma, veoma odmakla u takvim veštinama kao što su arhitektura, vajarstvo, slikarstvo ili zanatstvo. Znamo da, po pravilu, moraju da prođu vekovi postepenog, mukotrpnog razvoja, da bi neki narod izgradio takvu kulturu.

Dosadašnja arheološka iskopavanja, istovremeno, pokazuju da su pre navedenog vremena dolinu Nila naseljavala neolitska plemena na veoma niskom stepenu kulturnog razvoja. Otuda je utisak, da su se Egipćani doselili na obale Nila iz neke druge oblasti, gde je bila kolevka njihove kulture. Mumija profesora Morija govori u prilog već ranije iznetoj hipotezi, da su Egipćani svoju kulturu razvili u Sahari, u vreme kada ona još nije bila pustinja. Pošto je klima postajala sve sušnija i sve teže se podnosila, Egipćani su se preselili u plodnu dolinu Nila, a vetrovi su narastajućim nanosima peska sve dublje zatrpavali tragove njihovih nekadašnjih naseobina u Sahari.

Metoda C-14 – nije tako jednostavna stvar

Podvukli smo prisutnost veoma malog broja radioaktivnih atoma C-14 u živim tkivima.

Jedan atom na milion miliona atoma običnog ugljenika C 12 – to je proporcija koja prevazilazi ljudsku maštu. U takvim uslovima, samo pomoću najsavremenijih, izuzetno osetljivih brojača, može da se utvrdi radioaktivna eksplozija pojedinačnih atoma C-14 koji podležu raspadanju.

Utvrđivanje starosti arheološkog uzorka biljnog ili životinjskog porekla nije nimalo jednostavna stvar. Laboratorije gde se ta ispitivanja vrše, prave su fabrike, pune komplikovane aparature. Uzorak se čisti od najrazličitijih prljavština ispiranjem u kiselinama i alkalijama, a zatim se spaljuje u staklenoj posudi. Tako dobijeni pepeo zatim prolazi kroz čitav niz boca i epruveta, gde se u dodiru sa različitim hemikalijama oslobađa poslednjih naslaga, a zatim se prenosi u elektronski brojač.

(16)

Tu se nevolje još uvek ne završavaju. One se sastoje u tome, što se osim arheološkog uzorka, pojavljuju još dva radioaktivna izvora: kosmičko zračenje i radioaktivni atomi koji se nalaze u materijalu od koga je napravljen brojač. Sva tri izvora emituju karakteristično otkucavanje u brojaču, i to istovremeno. Da bi utvrdio starost uzorka koji se ispituje, fizičar mora da prepozna otkucavanje koje potiče samo iz tog izvora.

Na koji način se eliminišu nepoželjni uljezi? Brojač se, pre svega, stavlja u čelični oklop debljine preko dvadeset santimetara i okružuje se tzv. „elektronskim kišobranom”, tj.

vencem manjih brojača, koji registruju radioaktivnu kišu iz nepoželjnih izvora i proizvode otkucavanje koje se razlikuje od otkucavanja glavnog brojača. štaviše, u trenutku kad kroz njega prolazi kosmički zrak, u deliću sekunde automatski se isključuje glavni brojač, koji je na udaru uzorka koji se ispituje. Fizičar u tim uslovima može jasno da prepozna i izmeri učestalost otkucavanja arheološkog ostatka koji se ispituje, i samim tim, da izračuna broj još neizrađenih atoma C-14 koji se u njemu nalaze. Ovim veoma uprošćenim, ali za laika razumljivim načinom, potrudili smo se da izložimo teškoće koje su povezane sa metodom C-14 i da izazovemo divljenje prema naučnicima, koji su snagom svoga uma uspeli da ih prevaziđu. Elektronski brojači koje su oni napravili, naravno da su veoma skupi. čak u početnom periodu, kada nisu bili tako komplikovani, njihova cena u SAD iznosila je sto hiljada dolara i 1955. godine samo tri američke laboratorije mogle su da se pohvale da ih poseduju.

Zbog toga nije teško zamisliti kolika je bila skepsa urednika naučno-popularnog mesečnika „Scientific American” kada je jednog dana dobio pismo u kome ga je izvesni Fred Šacman iz mesta Hajlend u državi Nju Džersi zamolio da mu pošalje uzorke iskopina, jer je želeo da odredi njihovu starost pomoću aparata C-14 koji je sam napravio. Urednik, koji je u svom poslu gajio poštovanje prema amaterima različitih vrsta, nagovorio je poznanika arheologa da mu pošalje plovak iz egipatske mreže, koji je beskorisno stajao na njegovom radnom stolu. Posle nekoliko dana stigao je odgovor: vreme koje je dao nepoznati pošiljalac u potpunosti se poklapalo sa onim koje je bilo ranije utvrđeno.

Arheolog, koji je bio majo iznenađen, ali još uvek ispunjen sumnjom, poslao je zatim Šacmanu redom deo materijala peruanske mumije i ugljenisano parče drveta čiju je starost tačno znao. Svakog puta dobijao je u potpunosti tačan odgovor. Ušao je u voz i otišao u posetu stanaru doma odakle su dolazile pošiljke. I tamo ga je čekalo najveće iznenađenje:

osoba sa kojom se dopisivao bio je četrnaestogodišnji dečak, koji je za 500 dolara uspeo da sklepa brojač za merenje količine C-14, doduše ograničenih mogućnosti. Danas, naravno, nijedan arheolog ne može da radi bez brojača za merenje C-14. Kod nas u Poljskoj, ova vrsta radova se odvija u laboratorijama katedre za atomsku hemiju Varšavskog Univerziteta, kao i u drugim naučnim ustanovama u zemlji.

Naučnici, naravno, ne štede sebe u pokušajima da usavrše svoje instrumente. Posebno im je značajno da smanje, koliko je god to moguće, stepen greške koji se javlja prilikom određivanja starosti. Sam profesor Libi, pronalazač metode C-14, posvećivao je neretko po čitav mesec brojnim merenjima jednog istog uzorka dok, konačno, posle ispravki ne bi došao do najpreciznije moguće određene starosti.

Neki rezultati su naprosto senzacionalni. Tako je, na primer, utvrđeno, da slavni zamotuljci sa biblijskim tekstovima, koji su pronađeni u Kumranu na Mrtvom moru, potiču sa samog početka naše ere. U jednoj od narednih priča opisujemo izgradnju svetilišta Stounhendž iz epohe mlađeg kamenog doba. Pepeo koji je uzet iz tamošnje žrtvene jame

(17)

datirao je iz 1850. g. p.n.e. U okolini Tokija, nekoliko metara ispod površine zemlje, pronađeno je seme lotosa. Jedno od tih semena, koje je bilo zasejano u saksiji, proklijalo je i razvilo se u divan cvet. Metoda C-14 je pokazala da je seme – verovali ili ne – staro tri hiljade godina. U nagomilanim slojevima kućnih otpadaka iz pećine Šanidar u Iraku, gde su preko sto hiljada godina živele generacije ljudi neandertalskog tipa, pronađen je skelet čoveka prignječen stenom koja se odronila. Zahvaljujući metodi C-14 saznali smo da je pećinski čovek bio žrtva nesreće koja se dogodila pre 45 hiljada godina.

Većina naučnika smatrala je, da je ovo krajnja granica do koje se može stići pomoću ove metode. Stariji arheološki nalazi sadrže tako male količine radioaktivnog ugljenika, da obični elektronski brojač prestaje na njih da reaguje. Ipak, holandski naučnik Hesel de Vries, iz laboratorije iz Groningena, uspeo je za nekoliko desetina hiljada godina da prodre dublje u mrak prošlosti. Ovaj izvanredan rezultat uspeo je da postigne tako što je napravio daleko osetljiviji brojač, koji registruje, čak, dvehiljaditi deo prvobitne količine atoma C-14 i, zbog toga, može da odredi starost uzoraka koje ispituje unazad do 70 hiljada godina.

Metoda profesora Libija zasniva se na pretpostavci da je količina atoma C-14 u atmosferi, a sami tim i u tkivima biljaka i životinja, uvek ista bez obzira na epohu i geografiju zemljine kugle. Pokazalo se, ipak, da novo, zaista senzacionalno otkriće, dovodi u pitanje ovu tezu i zahteva ponovnu analizu čitavog problema. Novozelandskom fizičaru R.A. Rafteru i njegovom asistentu H.S. Jansenu palo je na pamet da ispitaju količinu C-14 posebno u svakom godu posečenog bora, koji je bio star 800 godina. Na njihovo čuđenje, utvrdili su da broj atoma radioaktivnog ugljenika nije bio jednak u svim prstenovima, što je značilo da se njihovo emitovanje u atmosferu menjalo iz godine u godinu. Otkrili su, čak, u tim promenama tendenciju stalnog rasta, posebno u periodu od 1550. do 1650. godine.

Rezultate ovih istraživanja potrebno je, naravno, uporediti sa drugim dodatnim eksperimentima.

U poslednje vreme, tačnije rečeno od 1954. g., veliku pometnju u ovoj oblasti izazvale su eksplozije termo-nuklearnih bombi. Svaka eksplozija povećava u atmosferi broj radioaktivnih čestica, a zajedno sa njim i broj atoma C-14 i to u takvoj meri da u potpunosti onemogućavaju rad elektronskih brojača. Uzorci iz egipatskog sarkofaga, kao i skelet praistorijskog Indijanca, sadržavali su istu količinu radioaktivnog ugljenika koliko i živa tkiva. Dr Vries je izračunao da se, posle eksplozije prve vodonične bombe, broj izotopa C-14 povećao za 10 procenata. Posle svake eksplozije, sve američke laboratorije, koje se bave ispitivanjem arheoloških iskopina, morale su na mesec dana da obustave rad.

Fizičari su, ipak, uspeli da izađu na kraj i sa ovom teškoćom. Slaba karika dotadašnjeg postupka bila je ta što pepeo spaljenih uzoraka, za vreme njihovog sušenja, nije bio izolovan od atmosfere, te je stoga iz nje apsorbovao atome radioaktivnog ugljenika. Uzorak koji se sada daje na ispitivanje, nikada ne dolazi u dodir sa vazduhom, a njegov pepeo se, zatim, u bezvazdušnim staklenim posudama, pretvara u gas koji sadrži ugljenik: ugljen-dioksid, acetilen ili metan. Tek taj gas postaje predmet merenja u brojaču C-14.

Ako smo svesni činjenice da je, još do nedavno, najdalje vreme do kojeg smo mogli da dopremo napornim ispitivanjima komadića porcelana i stratigrafijom, bio treći milenijum pre naše ere, shvatićemo nečuveni napredak nauke, načinjen zahvaljujući metodi C-14.

Sedamdeset hiljada godina nije zanemarljiv deo naše istorije. Taj deo je, ipak, mikroskopska veličina u poređenju sa starošću Zemlje, kao i sa tokom evolucije čoveka od pitekantropa pre 600 hiljada godina, preko neandertalca, do današnjeg homo sapiensa.

(18)

Poput astronoma koji prodire sve dublje u prostranstvo svemira i dopire već do udaljenosti reda miliona svetlosnih godina, geolog, antropolog i arheolog ulažu napore da preskoče ovaj magični zid koji je postavila metoda C-14 i udube se još više u prošlost naše planete. Videćemo na koji način su ostvarili ovu neverovatnu nameru.

Čovek dublje ponire u bezdan prošlosti

Metoda C-14 omogućava da se odredi starost iskopina organskog porekla koje ne obuhvataju period veći od 70 hiljada godina, ali to ne zadovoljava potrebe savremene nauke. Geolozi, koji teže da spoznaju starost stena i naše planete, barataju stotinama miliona, a ponekad i milijardama godina. Čak i arheolozi i antropolozi koji su, u tom pogledu daleko skromniji, imaju posla sa stotinama hiljada godina, što, očigledno, premašuje mogućnosti metode C-14.

Možda se čini, da su čudesni instrumenti, koji bi uspeli da prodru u prošlost na stotine miliona, ili makar samo na stotine hiljada godina i da nam učine dostupnim tajne dalekih epoha, pre fikcija fantaste, nego čoveka nauke. Ali, upravo, takvo čudesno vozilo vremena čovek je uspeo da napravi, tačnije, da ga otkrije u prirodi. To je skraćeno nazvano metoda kalijum-argon. Fizičari su u toj metodi iskoristili činjenicu, da u atomima kalijuma, koji se nalaze i u mrtvoj i u živoj materiji, postoji neznatan broj radioaktivnih atoma kalijuma 40.

Tako, na primer, telo muškarca prosečne težine sadrži 262 grama kalijuma, ali samo 31 miligram njegove radioaktivne modifikacije.

Atomi radioaktivnog kalijuma su očigledno promenljivi. Pošto podležu raspadanju, pretvaraju se u atome kalcijuma (izbacujući beta čestice), ili u atome argona (koji emituju gama zrake). Taj preobražaj se vrši munjevito, u nezamislivom deliću sekunde, ali, ipak, veoma retko. Kada bismo u bezvazdušnu posudu stavili 18 atoma kalijuma 40, onda bi se, u toku milijardu i trista miliona godina, u elemente kalcijuma i argona pretvorilo samo 9 atoma. Drugim rečima, učestalost promene, makako da je ravnomerna, neverovatno je spora.

Taj neizmerno dug period polovičnog raspadanja, omogućava naučnicima da izračunaju starost predmeta koje ispituju, u granicama miliona, a, čak, i milijardi godina.

Problem se sastoji u tome, da se utvrdi kakva je proporcija kalijuma, kalcijuma i argona 40, i da se na taj način odredi vreme kada je počeo proces raspadanja kalijuma 40. To je, očigledno, neizmerno složen posao, koji zahteva ogromno znanje iz oblasti fizike i matematike. Dovoljno je reći da predmet koji se ispituje pre toga prolazi kroz period pripreme u elektronskoj peći, gde se zagreva do nekoliko stotina stepeni Celzijusa, a zatim se zamrzava na oko dvesta stepeni ispod nule. Za merenje fantastično male količine kalijuma i argona 40, upotrebljava se specijalni spektroskop, koji je tako osetljiv instrument da, na osnovu njihove težine, može da izdvoji sve atome koji se nalaze u predmetu koji se ispituje.

Metoda kalijum-argon zabeležila je, na sreću, već niz zaista izvanrednih uspeha. Fosilni ostaci pračoveka iz vrste zinjantropus, koje je u Africi pronašao britanski arheolog L.S.B.

(19)

Liki, dati su na ispitivanje u čuvenu atomsku laboratoriju u Berkliju, (Kalifornija), kod profesora geologije H. Kertisa. Rezultat koji je dobio, izazvao je u naučnim krugovima ogromno zaprepašćenje. Do tada se smatralo da se čovek koji se služio oruđem na zemlji prvi put pojavio ne ranije od nekoliko stotina hiljada godina. U međuvremenu, pokazalo se, da pračovek zinjantropus, čiji su ostaci kostiju nađeni u Africi zajedno sa oruđem od kamena, ima okruglo milion sedamsto hiljada godina. To izaziva nesumnjivu revoluciju u našim pogledima na istoriju evolucije čoveka.

Imajući takav izvanredan instrument u rukama, geolozi su mogli da se upuste u poduhvat izračunavanja starosti naše planete, proračune koji su se oslanjali na merenje radioaktivnih materijala u stenama. Pokazalo se da se najstarija stena koja je nađena u Južnoj Rodeziji formirala pre 3,3 milijardi godina. Bila je, dakle, više od milijardu godina mlađa nego verovatna starost Zemlje. Prema tome, geolozi su došli do uverenja da je zemljina kora kratko vreme pre toga bila još u tečnom stanju. Tu hipotezu su potvrdila merenja koja su vršena na meteoritima, koji su ostali po formiranju Sunca i planeta.

Rezultati ovih brojnih i savesno sprovedenih merenja, pokazali su da starost meteorita iznosi 4 i po milijardi godina, što se slaže sa proračunima astronoma i astrofizičara.

Metodama C-14 i kalijum-argon nikako se ne iscrpljuje lista eksperimenata koji teže da se pronađu najbolji načini za određivanje vremena nastanka ostataka iskopina. Neke od njih treba spomenuti da bi se dala potpunija slika te zadivljujuće epopeje naučnika, koji su se borili da rasteraju mrak prošlosti.

Za vreme Drugog svetskog rata, engleski antropolog Dr. K.P. Okli proučavao je metode sprečavanja karijesa zuba, dodavanjem fluora u vodu. Tom prilikom otkrio je, gotovo slučajno, da fosilne kosti postepeno apsorbuju fluor koji se nalazi u vlažnoj zemlji; što duže leže u zemlji, tim više, očigledno, sadrže fluora. Na toj osnovi može da se izračuna starost iskopine. Dr. Okli je pomoću svoje metode otkrio da je čuvena lobanja iz Piltdauna falsifikat. O tome će biti reči u jednoj od narednih priča.

Metoda utvrđivanja starosti keramike, uglavnom krhotina, na osnovu oblika, glazure i ukrasa i dalje će se primenjivati, ali sada može da se proveri mnogo sigurnijim metodama.

Tu, pre svega, spada termoluminiscencija. Pečena glina posuda i drugih keramičkih proizvoda sadrži izvesnu količinu radioaktivnih elemenata urana i torijuma, koje bombarduju atomi aluminijuma, izazivajući promene u njihovoj strukturi. Pod uticajem visoke temperature, atomi aluminijuma vraćaju se u svoje prvobitno stanje. Ovaj proces prati pojava luminiscencije, tj. svetljenja, čiji intenzitet zavisi od toga koliko su dugo atomi aluminijuma bili izloženi uticaju urana i torijuma. Luminiscencija se može izmeriti pomoću veoma osetljivih aparata i na taj način utvrditi starost keramičke posude koja se ispituje.

Nedavno je pomoću te metode utvrđeno, da vaze, koje su nađene nedaleko od Atine, potiču iz IX v. p.n.e.

Druga metoda nije ništa manje tačna. Glina koja je pečena na visokoj temperaturi u svojoj atomskoj strukturi sadrži odblesak smera zemljinog magnetnog polja. Znamo, da se polovi toga polja stalno pomeraju. Pošto su fizičari tačno izračunali njihov položaj u pojedinim periodima, pomoću specijalnih aparata može da se odredi starost keramike na osnovu njene atomske strukture. Ta metoda je nedavno primenjena u Grčkoj. U jednom arheološkom nalazištu pronađena je predivna ženska statueta, ali, na žalost, bez glave. Zato je radost bila velika, kada je u blizini nađena glava, koja je po svemu pripadala trupu. Pošto, ipak, u to nisu baš svi bili sigurni, obratili su se za pomoć fizičarima. Kao rezultat

(20)

ispitivanja magnetnom metodom, oni su dali kategorično mišljenje da glava nije deo nađene statuete.

Keramički ostaci mogu danas, takođe, da se podvrgnu hemijskoj analizi, a da se ne oštete. Oni se u reaktoru bombarduju mlazom neutrona, što izaziva njihovu radioaktivnost.

Sprovodeći, zatim, njihovu spektralnu analizu, fizičari uspevaju da u njima otkriju čak milijardite delove grama neke supstance. Zahvaljujući toj metodi, otkriveno je, na primer, da su kineske vaze iz XVIII veka, koje su smatrane za najskupocenije blago njujorškog

„Metropoliten muzeja”, krivotvorio vešt falsifikator.

Zanimljivost je i to, da su pomoću ove metode u kosi Napoleona nađene minimalne količine arsenika, što je neosporan dokaz da je otrovan. Kao što znamo, car je umro na ostrvu Sveta Jelena 5. maja 1821. godine. Englezi su objavili svetu da je umro od raka. Ali, Napoleon je izgleda sumnjao da ga guverner ostrva Hadson Lov sistematski truje, jer je u svom testamentu napisao da prerano umire „mučen od strane engleskog oligarha i mučitelja koje je on iznajmio”.

Nebeska tela i iskopine

Znamo već kakvu je prelomnu ulogu odigrala atomska fizika u savremenoj arheologiji.

Metoda C-14 dozvoljava danas da se ustanovi relativno tačno starost ostataka starih do 50 hiljada godina, a, u izvesnim slučajevima, čak i do 70 hiljada godina. Pre nego što je ovaj fantastično precizan časovnik epoha otkriven, arheolozi su došli na genijalnu ideju da za svoje ciljeve iskoriste astronomiju. Na taj način ostvarena naučna dostignuća u velikom broju slučajeva izazivaju veliko divljenje prema intelektu čoveka, koji se u potrazi za znanjem i istinom odlikuje neiscrpnom inventivnošću.

Bez pomoći astronomije bilo bi izuzetno teško rekonstruisati, na primer, hronologiju drevnog Egipta. Egipatsko sveštenstvo je vodilo tačan astronomski kalendar, zahvaljujući kojem su mogli da odrede promene godišnjih doba i predvide periodična izlivanja Nila.

Zbog toga su se egiptolozi obratili za saradnju astronomima i matematičarima, dajući im kao materijal za izračunavanje tekstove na papirusu i prepise nadgrobnih natpisa, koji su sadržavali podatke o istorijskim dešavanjima koji su se poklapali sa određenim rasporedom zvezda ili sa pojavom neke komete. Na osnovu tih tekstova naučnici su izračunali, sa greškom od četiri godine, da je XII od trideset dinastija faraona započela svoju vladavinu 2000. g. p.n.e., a XVIII dinastija 1500. g. p.n.e.

Imajući te dve polazne tačke, istoričari starog Egipta mogli su već sa velikom verovatnoćom da odrede periode u kojima su vladale dinastije, pošto su raspolagali očuvanim spiskovima faraona i podacima o broju godina njihove vladavine. Koliko su bili tačni ti proračuni, svedoči činjenica da je metoda C-14 u velikom broju slučajeva potvrdila one podatke koje su dali astronomi i matematičari.

Za ovo isto pitanje vezuje se nekada poznati slučaj takozvane „kratke” i „dugačke”

hronologije Egipta. Pitanje koje, u najmanju ruku, nije bilo drugorazredno, pošto se radilo o tome da li je istorija Egipta počela 1500 godina ranije ili kasnije.

(21)

Pokušajmo ukratko da predstavimo taj neobično interesantan problem. Naime, u vreme II dinastije egipatski sveštenici su počeli da vode sunčani kalendar. S obzirom na to da su delili godinu na punih 365 dana, između sunčane i kalendarske godine postojala je razlika od jedne četvrtine trajanja dana. Posle četiri godine zaostatak je iznosio čitav jedan dan, a posle 1460 godina – čitavu godinu, što je, naravno, značilo da je ponovo došlo do poklapanja kalendarske sa sunčanom godinom.

Egipćani su novu godinu započinjali onog trenutka kada bi se izlivanje Nila poklopilo sa izlaskom sunca i zvezde Sirijus. Astronomi i matematičari su izračunali da se takva pojava odigrala početkom kalendarskih godina 4339., 2773. i 1317. p.n.e.

Problem se sastojao u tome da se izabere jedan od ta tri broja kao vreme nastanka egipatskog kalendara i na taj način, da se približno odredi vreme vladavine II dinastije faraona. Kao previše kasna, 1317. godina nije ni uzeta u obzir, te se spor naučnika vodio oko izbora jedne od prve dve godine, koje predstavljaju pomenute „dugu” i „kratku”

hronologiju.

Dosta dugo je postojala grupa egiptologa, koji su se odlučno izjašnjavali za 4339. g.

p.n.e. Danas je očigledno – na osnovu kasnijih stratigrafskih otkrića u Egiptu i Mesopotamiji, kao i velikih dostignuća metode C-14 – da je ovo stanovište moralo da postane anahrono. Danas se godina 2773. vodi u nauci kao neosporna. Polazeći od te pretpostavke, egiptologija je došla do zaključka da početak vladavine I dinastije faraona i ujedinjenje egipatske države padaju 2900. g. p.n.e.

Sledeći neverovatno interesantan primer plodne saradnje arheologije sa astronomijom zabeležen je u Sjedinjenim Državama. U jednoj od brojnih pećina Arizone otkriven je specifičan indijanski crtež koji je na steni bio uklesan oštrim predmetom. Predstavljao je mesečev srp na koji je naslonjen krug. Mesečevi srpovi, iako veoma retko, ipak se pojavljuju na starim indijanskim slikama, ali prisutnost kruga nije nikako mogla da se objasni.

Izgled crteža ostavljao je utisak, da je indijanski umetnik želeo da ponovo prikaže neku nesvakidašnju pojavu, koju je opazio na nebu. Pronalazači ove nesvakidašnje slike obratili su se zbog toga za pomoć engleskom kosmografu Fredu Kojlu, profesoru univerziteta u Kembridžu. Posle dugih, teških kombinacija, Englez je došao do zaključka da krug predstavlja pojavu na nebu zvezde poznate kao supernova. Svakih nekoliko stotina godina jedna od tih zvezda, obično nevidljiva, praska uz jaku svetlost, kao posledica atomske eksplozije u našoj galaksiji, kao i u nekoj od kosmičkih maglina, i biva vidljiva čak i tokom dana.

O jednoj takvoj zvezdi, zvanoj supernova, piše u hronikama kineskih i japanskih astronoma. Primećena je tačno 4. jula 1054. g. n.e. Postoji, takođe, verovatnoća da su je opazili i Indijanci iz Arizone.

Ako su u tom pogledu i postojale neke sumnje, potpuno ih je otklonio američki astronom Volter Bejl iz čuvene opservatorije u Palomaru. On je izračunao mene i položaje Meseca u trenutku kada se pojavila supernova i u potpunosti potvrdio ekspertizu Kojla.

Supernova je zasijala 4. jula 1054. g. n.e. na nebu Arizone u blizini Meseca, koji se tada nalazio u meni srpa. Na taj način nije samo objašnjen smisao indijanskog crteža, već je tačno utvrđeno i vreme njegovog nastanka.

To što arheologija uspeva da iskoristi, čak, i atomski prasak zvezde u svoje svrhe, predstavlja izvesnu zanosnu romantiku. Ta romantika, ipak, ne pripada prošlosti. Sve do današnjih dana astronomi se obraćaju arheologiji za naučnu pomoć, sa jedinom razlikom,

(22)

što se sada u svojim proračunima služe elektronskim mozgovima. Treba tu, još, istaći da je kibernetika u arheologiji posebna i zanimljiva tema, kojoj ćemo možda kasnije da posvetimo posebnu priču. Za sada ćemo da ostanemo pri saradnji astronomije sa arheologijom. Dakle, mnoštvo vavilonskih ploča, sadrže u klinastom pismu informacije o raznim istorijskim događajima, i pružaju nam, istovremeno, sadašnju poziciju Sunca, Meseca i planeta. Ploče te vrste imaju očigledno neprocenjivu vrednost za utvrđivanje hronologije antičkog sveta. Teškoća je u tome, što su arheolozi morali da izračunavaju podatke svake ploče posebno, što je bilo veoma mukotrpno.

Prema tome, astronomi su rešili da arheolozima daju divan poklon u vidu tabela, koji bi im taj trud neizmerno olakšao. Tako su pomoću matematičkih mašina tačno izračunali kakav je bio položaj Sunca, Meseca i planeta u Vavilonu u 7 časova uveče u periodu od 601.

g. p.n.e., sve do 1. g. n.e. Arheolozima je dovoljno samo da uporede podatke koji su se nalazile na pločici sa tabelom, da bi odmah dobili vreme nastanka istorijskog dokumenta koji se ispituje. To je neprocenjiva naučna pomoć, tako da još postoje planovi, da se sličnom tabelom obuhvate, takođe, i starije epohe.

Kod nas u Poljskoj problemima utvrđivanja hronologije pomoću nebeskih tela, bavi se poznati astronom i proučavalac Halejeve komete, profesor Mihal Kamjenjski. Na žalost, ovde nemamo prostora da predstavimo sva njegova zanimljiva dostignuća u toj oblasti.

Astronomi su obradili vremena periodičnih pojavljivanja Halejeve komete unazad do 240.

g. p.n.e. Tek je profesor Kamjenjski, na osnovu raznih proračuna i istorijskih dokumenata, obradio pojavljivanje Halejeve komete u periodu od 2320. g. p.n.e. do 240. g. p.n.e. To mu je, istovremeno, omogućilo da precizira neke istorijske hronološke podatke, kao i da na njima izvrši ispravke. Tako je, na primer, po njegovim proračunima trojanski rat počeo 1163. g.

p.n.e., a završio se 1150. g. p.n.e., a ne 1180. godine, kako se dotad smatralo. Vredno je još spomena da je prema prof. Kamjenjskom Hamurabi počeo svoju vladavinu godine 1792.

p.n.e., da se Avram rodio godine 1858. p.n.e. i da se razaranje Sodome i Gomore desilo godine 1759. p.n.e.

(23)

DOSADNO PITANJE O ATLANTIDI

K

ako, upravo, stoji stvar sa Atlantidom? Da li je postojala, ili nije? To pitanje ljudi sebi postavljaju već dvadeset pet stoleća. Naučnici i pseudonaučnici lomili su oko toga koplja, maštari su snevali o njenim hramovima i palatama od zlata i slonove kosti, literate su na tu temu pisali stihove, epske poeme i fantastične romane, a u poslednjih desetak godina snimljeno je više filmova, koji prikazuju divnu utopiju života i tragediju propasti tog legendarnog kontinenta.

Atlantida je pitanje uvek aktuelno, besmrtno, dosadno. Pitanje koje je nauka ignorisala, a ipak je imalo svoje uporne i vatrene branioce. Zato se nestrpljivo pitamo: kako konačno stoji stvar sa Atlantidom?

Za sve je kriv Platon

Bila je to godina 367. p.n.e. U šumarku atinske akademije, veliki filozof Platon obavljao je svakodnevnu šetnju u društvu svojih učenika. Sa mora je pirkao topli, vlažni povetarac.

Uz šum čempresovog lišća vodio se razgovor o Sokratu, o njegovoj mudrosti, o njegovom životu i smrti u atinskom zatvoru. Ta tema je uvek bila sveža i neiscrpna, jer je najveći grčki mislilac bio glavni junak u većini Platonovih dijaloga.

U trenutku kada je grupa filozofa bila zauzeta uspomenama na starog učitelja, na putiću se pojavio niski, suvonjavi dečačić. Platon je svojim običnim tihim glasom zapitao došljaka koji je drhtao, ko je i šta želi. Bio je to sedamnaestogodišnji Aristotel. Došao je iz daleke grčke kolonije u Trakiji. Izgubivši roditelje, prolazio je kroz siromaštvo i teške periode života, a sada je molio slavnoga učitelja da ga primi u redove svojih učenika. Platon se prilično začudio i, pogledavši pažljivo kandidata, dao je saglasnost. Njegovim bistrim očima nije promakla inteligencija koja je izbijala iz njegovog mršavog lica. Aristotel je ubrzo postao najsjajniji filozofov učenik.

Kako su godine prolazile, pokazalo se da je Platon u svojim nedrima gajio zmiju.

Genijalni mladić, neizmerno bistar, a ipak fanatik tačnosti i iskustva u naučnim istraživanjima, odnosio se sa sve većom kritičnošću prema idealističkom sistemu svoga učitelja, i na kraju se sa njim zauvek razišao.

Platon je, u međuvremenu, pisao svoje dijaloge, ispunjene mudrošću i otmenom poezijom, u kojima je veličao Sokrata, svog voljenog učitelja. Pri kraju života izdao je dijaloge „Kritija” i „Timej”. U njima se, upravo, prvi put pojavilo pitanje Atlantide.

Od devedesetogodišnjeg starca Kritija saznajemo da je veliki zakonodavac Solon (640.- 559. g. p.n.e.) njegovom pretku ostavio beleške sa svojih brojnih putovanja. Nekada, kada je bio u Egiptu, sveštenici iz Saisa pričali su mu o Atlantidi, velikom kontinentu koji je ležao

Referencias

Documento similar

go anestesia y calima el prur ito. en los ca sos obana les, 1Jer o provisori os ~ generalmente en los cas os rebeldes. E:l autor las cree soberanas paJra unuchos prur. Se aconseja c

existen diferencias en el desempeño, lo que nos indica que la manipulación del estado emocional tuvo efecto no solo en el tiempo de respuesta sino también en la atención en el

Y había de todo: buenos pescadores y mariscadores de san Julián de Ferrol, de neda, la graña, san Felipe, mugardos u otro punto de la ría, que como mucho sabían remendar sus

Para os efectos deste arti go gañarase veciñanza pola residencia de dez anos en provincias ou territorios de dereito común, a non ser que, antes de terminar este prazo, o

Este Máster tie ne u na fi nali da d te

Nibbana nije samo stanje u koje idemo posle smrti; to je nešto što se može doživeti sad i ovde.. Opisana je negativnim terminima, ne zato što je to negativan doživljaj, već zato

isto~nopravoslavna crkva, nego je i katoli~ka crkva uticala na ovakve zamene. Zar nam ovu tvrdwu, sem slu~aja Peruna i Sv. Ilije, ne dokazuje i poku{aj da Svetovida prekrste i

Ali ako se u stvarnosti, uobičajeno za razumevanje, čovek može sakriti u automobilu, kod kuće, ili da koristi neku vrstu oružja, a suština, upavši na niži astralni plan