Milan Mesarić - Socijalizam, utopija, zabluda ili realna alternativa kapitalizmu.pdf

Milan Mesarić (1919) doktor je

ekonomskih znanosti, redovni

sve-učilišni profesor u mir., viši

eko-nomski savjetnik UN u mir.,

znan-stveni savjetnik emeritus. Bio je

član Komiteta za razvoj Južne

Eu-rope pri Ekonomskoj komisiji

UN-a (1954-1956). Od 1956. do

1960. ekonomski ie savjetnik vlade

Etiopije i voditelj grupe

međuna-rodnih stručnjaka za izradu plana

razvoja. Bio ie znanstveni savjetnik

Ekonomskog instituta u Zagrebu,

a 1968/1969. gostujući je profesor

na Sveučilištu Berkeley u

Kalifor-niji. Od 1970. do 1982. radi kao

ekonomski savjetnik i voditelj

pro-jekata UN za planiranje razvoja u

Šri Lanki, Sierra Leoneu i Libiji.

Objavio je oko 50 znanstvenih i

stručnih radova i 9 knjiga Uvjeti i

metode razvoja nedovoljno

razvije-nih zemalja (1965); Planiranje

pri-vrednog razvoja (1967); Uvod u

analizu tehničkog napretka (1970);

Suvremena tehnička revolucija

(1971); Civilizacija danas i sutra

(dvije knjige) (2004); XXI stoljeće

-doba sudbonosnih izazova (2008).

M I L A N MESARIĆ

Socijalizam: utopija, zabluda ili realna alternativa kapitalizmu

Urednik

© Milan Mesarić, 2010.

Sva prava pridržana / Čiuj rajtoj rezervitaj Nakladnik

Sveučilišna knjižara Lektura i korektura

Slavica Štefić

Likovno rješenje naslovnice Anđelka Vidmar

Tehnički urednik Stanislav Vidmar ISBN 978-953-7015-50-3

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 750952

Milan Mesarić

SOCIJALIZAM:

UTOPIJA, ZABLUDA ILI

REALNA ALTERNATIVA

KAPITALIZMU

SADRŽAJ

P R E D G O V O R 7 I. S O C I J A L I S T I Č K E IDEJE I POKRETI U PRVOJ POLOVICI 1 9 . STOLJEĆA . 1 1

II. M A R X I MARKSIZAM 27 III. RAZLIČITA TUMAČENJA MARKSIZMA: R O S A L U X E M B U R G ,

V . P L E H A N O V , E . B E R N S T E I N . K A R L K A U T S K Y 5 5 IV. LENJINIZAM: BOLJŠEVIČKA VERZIJA MARKSIZMA 71

V . R U S K A SOCIJALISTIČKA REVOLUCIJA 9 5 VI. STALJINIZAM — TOTALITARNA I ETATISTIČKA VARIJANTA SOCIJALIZMA

( U S P O N I PAD S O V J E T S K O G S A V E Z A ) 1 1 5 VII. E U R O P S K I SOCIJALISTIČKI POKRETI I PARTIJE, 1 8 5 0 - 2 0 0 0 1 4 1

F R A N K F U R T S K A ŠKOLA: KRITIČKO I INOVATIVNO PROMIŠLJANJE

MARKSIZMA 1 7 5 IX. S O C I J A L I S T I Č K A REVOLUCIJA U KINI: OD M A O C E - T U N G O V E

'PERMANENTNE REVOLUCIJE' DO 'TRŽIŠNOG SOCIJALIZMA'

D E N G XIAOPINGA 1 9 7 X. S O C I J A L I S T I Č K A REVOLUCIJA I M O D E L TRŽIŠNO-PLANSKOG I

S A M O U P R A V N O G SOCIJALIZMA U JUGOSLAVIJI 2 2 9 XI. POSTINDUSTRIJSKI, NEOLIBERALNI, INFORMATIZIRANI I

GLOBALIZIRANI KAPITALIZAM — NOVI IZAZOV ZA SOCIJALISTIČKU

IDEOLOGIJU I POLITIKU 2 6 7 VIII.

XII. S U V R E M E N I SVIJET I SOCIJALIZAM 3 0 5

XIII. B Î T SOCIJALISTIČKE IDEJE 3 2 9 X I V . P O G L E D U B U D U Ć N O S T 3 5 5

K A Z A L O 3 7 8 B I L J E Š K A O AUTORU 3 8 3

PREDGOVOR

N

akon rušenja Berlinskog zida 9. studenog 1989. godine, potom ras-pada Sovjetskog Saveza i Varšavskog pakta, te sloma istočnoeu-ropskih 'komunističkih' zemalja, u poslovnim i političkim krugo-vima Zapada, a i u znatnom dijelu javnosti, prevladalo je uvjerenje da je na povijesnom ispitu pao ne samo sustav 'realnog socijalizma', t.j. etatistička, totalitarna varijanta socijalizma, nego i ideologija socijalizma kao takva. Propast zemalja 'realnog socijalizma' iskorištena je za kompromitiranje same ideje socijalizma, koja je proglašena neostvarivom, nefunkcional-nom, štetnom pa i opasnom iluzijom, nespojivom s demokracijom i civi-lizacijskim napretkom. Nastupilo je tada vrijeme pobjedonosnog kapita-lizma, i to u njegovoj najradikalnoj varijanti, neoliberalnog kapitalističkog modela, kojem je cilj bio neobuzdano maksimiranje profita, akumulacija kapitala i gomilanje bogatstva, bez obzira na moralne, društvene i ekološke posljedice.

Kapitalizam je proglašen optimalnim i nezamjenjivim okvirom or-ganizacije ekonomije i društva, najavljena je definitivnu pobjeda kapita-lističkog modela, a time i 'kraj povijesti'. Taj je model, koji promovira vizi-ju svijeta u kojem vlada slobodno, nesputano globalno tržište, kojem nije primarni cilj općedruštvena dobrobit već neometano oplođivanje kapitala, veličan kao jedini uspješan temelj suvremene civilizacije, jedini moguć i konačan društveno-ekonomski poredak, koji nema alternative.

No već nakon desetak godina, tijekom prvog desetljeća 21. stoljeća, izbile su na površinu na očigledan, a često i dramatičan način, sustavne 'genetske' slabosti i proturječnosti ne samo neoliberalne varijante

globali-ziranog, neoliberalnog kapitalizma, već kapitalističkog sustava kao takvog. Produbljivanje jaza između bogatih i siromašnih zemalja i društvenih slo-jeva, ekološka kriza s prijetnjom apokaliptičkog ishoda, prevlast spekula-tivnog financijskog poslovanja nad realnom ekonomijom i, na kraju, dubo-ka financijsdubo-ka i ekonomsdubo-ka kriza koja je 2008. godine potresla SAD i ubrzo dobila globalne razmjere, uzdrmali su temelje neoliberalnog kapitalizma i poljuljali vjeru u njegovu dugoročnu održivost.

Razmjeri društvene polarizacije u vodećoj kapitalističkoj zemlji, Sje-dinjenim Državama Amerike, otkriva podatak da su u dvadeset godina vladavine neoliberalnog kapitalizma (1973-1993) realne plaće zaposlenih smanjene za 11%, dok je društveni proizvod povećan za 29%. Istovremeno je 1% superbogatih Amerikanaca posjedovalo više od 40% ukupne

vrijed-nosti privatne imovine. Proces neoliberalne globalizacije ojačao je domi-naciju međunarodnog kapitala i bogatih zemalja nad svjetskim gospodar-stvom i povećao eksploataciju prirodnih i ljudskih resursa ostatka svijeta. Posljedica takve globalizacije je siromaštvo i bijeda 2,6 milijardi stanovnika Trećeg svijeta (koji žive s manje od dva dolara na dan), što je 36% više nego 1981. godine, zbog čega se takva globalizacija s pravom naziva 'globaliza-cijom bijede'.

Drugi problem koji ugrožava ne samo suvremenu civilizaciju nego i opstanak ljudske vrste je upropaštavanje prirode. Usprkos neospornih do-kaza o opasnim i nepovratnim poremećajima ekološke ravnoteže, o čemu postoje mnoge znanstveno utemeljene studije i više međunarodno prihva-ćenih izvještaja i rezolucija, nema ozbiljne i koordinirane svjetske akcije za spašavanje Zemlje kao mjesta pogodnog za život. Glavni su razlog naruša-vanja prirodnog okoliša interesi međunarodnog financijskog i korporacij-skog kapitala, koji u težnji za maksimiranjem profita ne štedi ni kolijevku čovječanstva: prirodu. Iako mnogi znanstvenici već desetljećima upozo-ravaju na neizbježnost ekološke katastrofe ako se hitno ne smanji emisija stakleničkih plinova, jedan od najglasnijih predstavnika krupnog kapitala, American Petroleum Institut, tvrdi da nema razloga za uzbunu, jer da su navodi o stakleničkim plinovima kao uzročniku klimatskih promjena neo-snovani. S druge strane izvještaj Međunarodnog panela o klimatskim pro-mjenama, koji su osnovali Ujedinjeni Narodi, i koji je utemeljen na istraži-vanjima 2500 znanstvenika i stručnjaka, sadrži brojne alarmantne primjere i dokaze o razarajućim učincima emisije stakleničkih plinova.

Posljednja žrtva logike slobodnog i nesputanog tržišta u službi kapi-tala je suverenost nacionalnih država i demokracija, politički sustav koji je

stvorio kapitalizam, jer mu je bila potrebna pravna država, demokracija i individualne slobode kako bi mogao slobodno i sigurno koristiti slobod-nu' radnu snagu, pretvorenu u robu koja se nudi na tržištu. Cilj je neolibe-ralne politike minimiziranje uloge države, kako bi se nacionalna ekonomija potpuno prepustila djelovanju svjetskog tržišta, u stvari odlukama i intere-sima svjetskog kapitala. Postaje sve očiglednije da neoliberalni globalizi-rani kapitalizam ima težnju zavladati svim područjima društvenog života, sve podredi zakonima tržišta odnosno kapitala, pretvori društvo u golemo tržište u kojem će se manjina vlasnika i upravljača kapitalom nadmetati u borbi za što veće profite i što brže bogaćenje, a većina radnog stanovništva pretvoriti u izrabljivane i pokorne proizvođače viška vrijednosti.

Financijska i ekonomska kriza koja je 2008. godine buknula u SAD i ubrzo zahvatila čitav svijet, otkrila je na dramatičan način proturječnosti i slabosti kapitalističkog sustava. Zahvaljujući brzoj i opsežnoj intervenci-ji države, kojoj neoliberalna ideologija inače poriče pravo da se miješa u ekonomiju, izbjegnut je i ovaj put, kao i 1930-tih godina, kolaps svjetskog kapitalističkog sustava. Osnovni uzrok krize bila je tendencija financijskog i korporacijskog kapitala da prisvaja nerazmjerno velik dio nacionalnog dohotka, ostavljajući sve manji dio većini radnog stanovništva, smanjuju-ći tako njegovu kupovnu moć i prisiljavajusmanjuju-ći ga na sve veće zaduživanje. Osim toga, spekulativni karakter znatnog dijela suvremenog kapitalizma, u kojem neregulirane financijske transakcije dominiraju realnim sektorom ekonomije, čine čitav sustav labilnim i podložnim poremećajima i krizama. Navedene pojave jasno su pokazale da kapitalizam, a naročito njego-va neoliberalna njego-varijanta, teže stnjego-varanju ekonomske, društvene i ekološke neravnoteže i poremećaja kritičnih razmjera te da utilitaristička filozofija kapitalizma, koja na prvo mjesto u ponašanju pojedinca i društva stavlja maksimiranje korisnosti, odnosno ekonomskog učinka ili profita, dolazi u sukob s etičkim vrijednostima i načelima društvene pravde, jednakosti i slobode. Stoga nije iznenađujuće da je posljednjih godina pojačan otpor i pobuna protiv posljedica tog egocentričnog, neetičnog i bezobzirnog sustava te da su ojačale razne inicijative za transformaciju kapitalističkog modela u moralan, društveno odgovoran, socijalno osjetljiv kapitalizam, kapitalizam 's ljudskim licem'. Istovremeno, oživjele su ideje za radikalnije društvene reforme, za zamjenu kapitalističkog modela novim socijalistič-kim društvenim poretkom, u kojem bi opća dobrobit imala prednost nad individualnim probitkom, u kojem bi suradnja i solidarnost imale veću ulogu od bezobzirnog nadmetanja i uskogrudne sebičnosti.

S druge strane, mnogi i dalje smatraju da je takvo socijalističko druš-tvo neostvariva i opasna zabluda, jer je suprotno individualističkoj i sebič-noj ljudskoj prirodi, što se dokazuje propašću svih dosadašnjih pokušaja njenog ostvarenja. Pri tom se zanemaruje činjenica da se socijalizam u svim tim slučajevima (osim u slučaju Istočne Njemačke i Čehoslovačke, u koje je izvana unesen) pokušao izgraditi u ekonomski zaostalim, agrarnim zemljama, u kojima se proces industrijalizacije, demokratizacije i moder-nizacije nalazio u početnim fazama. Osim toga, u strategiji razvoja novog socijalističkog društva potpuno je zanemarena humanistička i etička bît socijalističke ideje, t.j. ukidanje čovjekove alijenacije, njegovo oslobođenje od svih oblika podčinjenosti i stvaranje uvjeta za samoostvarenje čovjeko-ve osobnosti. Umjesto 'asocijativnog socijalizma' na bazi udruživanja, ka-kav je zamišljao Marx, s neposrednim sudjelovanjem radnih ljudi u uprav-ljanju gospodarstvom, društvom i državom, uveden je autokratski, totali-tarni, centralizirani i represivni sustav, koji je doduše pokrenuo gospodar-ski rast i industrijalizaciju tih zemalja, ali zbog potigospodar-skivanja elementarnih ljudskih, kulturnih i političkih sloboda nije mogao dugoročno opstati.

Svrha ove knjiga je istražiti da li je u suvremenim uvjetima informati-ziranog, postindustrijskog, globaliziranog i postmodernog svijeta, svijeta u kojem dominira neoliberalna filozofija, ekonomija i politika, moguće ostva-riti humaniji, pravedniji i funkcionalniji društveni poredak, koji bi se mogao nazvati demokratskim, humanističkim ili slobodarskim socijalizmom.

Pokušaj odgovora na to pitanje zahtijevao je svestranu analizu mno-gih tema. Najprije je trebalo preispitati glavne ideje značajnijih autora i protagonista socijalističke ideologije i marksističke doktrine i njihova ra-zličita tumačenja, zatim istražiti pokušaje primjene tih ideologija i razloge njihovog neuspjeha. Imajući u vidu različite definicije socijalizma, trebalo je ustanoviti koja je percepcija tog društvenog sustava najbliža autentičnim

zamislima glavnih teoretičara i ideologa te nove svjetonazorske i društve-ne paradigme. Trebalo je potom ispitati kakav utjecaj na relevantnost i perspektivu socijalističkog projekta imaju duboke tehnološke, ekonomske i socijalne promjene kao i dalekosežne promjene u preraspodjeli ekonom-ske i političke moći na svjetskoj pozornici, a koje su se dogodile potkraj 20. i u prvom desetljeću 21. stoljeća.

Koliko se uspjelo u namjeri jasnijeg sagledavanja navedenih tema i u kojoj je mjeri autor uspio doprinijeti odgovoru na pitanje postavljeno u naslovu ovog teksta, procijenit će čitatelji.

SOCIJALISTIČKE IDEJE I POKRETI U

PRVOJ POLOVICI 1 9. S T O L J E Ć A

N

aznake socijalističkih ideja mogu se naći već u Platonovoj Drža-vi (koju on zamišlja kao idealnu zajednicu ljudi utemeljenu na na-čelima pravednosti i istine), zatim u Utopiji Thomasa Morea te u humanističkim pogledima prosvjetiteljstva 18. stoljeća. No moderni soci-jalizam dobiva svoje prve obrise u radovima raznih autora u prvoj polovici 19. stoljeća, u doba razmaha industrijske revolucije i stvaranja kapitalistič-kog društva u Zapadnoj Europi. Ti su se pioniri socijalističke misli protivili novim oblicima izrabljivanja, podčinjavanja, nepravde, nejednakosti i pat-nje mnogih, koje je sa sobom donijela industrijska revolucija i kapitalistič-ki način proizvodnje. Oni su gramzljivom i nezasitnom egoizmu, opsesiji stjecanjem profita i gomilanjem bogatstva, koji su obuzeli većinu vlasnika financijskog i industrijskog kapitala, suprotstavili viziju novog, pravednijeg i humanijeg društva, koje su mnogi od njih zamišljali kao zajednicu proi-zvođača međusobno povezanih bratskom solidarnošću i u kojem je radni dio stanovništva trebao steći nadzor nad sredstvima za proizvodnju kao i nad polugama političke vlasti.

Francuska je revolucija u srpnju 1789. godine i njena Deklaracija o pra-vima čovjeka i građanina, koja je donijeta u interesu nove građanske klase, ali koja sadrži neke univerzalne humanističke vrijednosti, kao što su sloboda, jednakost i bratstvo svih ljudi, bila od epohalnog značaja za napredak ljud-ske civilizacije. U Deklaraciji se ističe da se »ljudi rađaju slobodni i jednaki u odnosu na svoja prirodna i neotuđiva prava slobode, vlasništva, sigurnosti i opiranja nasilju«. A sloboda se ovako definira: »Sloboda znači biti u stanju ili biti ovlašten učiniti sve što nije štetno za druge«. Uz pravo na slobodu i

jednakost, Deklaracija je proglasila i vlasništvo neotuđivim pravom čovjeka. Francuska je revolucija srušila feudalni poredak i apsolutističku vlast kralja, koji je bio apsolutni vladar; njegova volja bila je zakon (Lex Rex), a feudal-na aristokracija bila je vlasnik zemlje i istovremeno upravfeudal-na, sudska i vojfeudal-na vlast. S druge strane, golema većina stanovništva, seljaci-kmetovi, živjela je u krajnjem siromaštvu i bijedi pod pritiskom kuluka, desetine, kraljevskih poreza, često maltretirani samovoljom i bezobzirnošću feudalnih gospoda-ra. U to vrijeme počela se već u Francuskoj naglo razvijati industrija, rastao je broj tvorničara, poduzetnika i trgovaca, rađala se nova građanska klasa, uz istovremenu pojavu sve brojnije nove, radničke klase. Financijska i ekonom-ska moć mlade buržoazije bivala je sve snažnija, tako da je sukob između interesa i razvojnog potencijala buržoazije te zastarjelog, sterilnog feudalnog poretka postao neizbježan, s predvidivim ishodom, [1]

Iz vremena Francuske revolucije potječe i podjela političkih orijenta-cija na ljevicu i desnicu, koja je ostala aktualna čitavo 19. i 20. stoljeće. Po-vod za to povijesno razgraničenje ideoloških i političkih opredjeljenja bio je spor u francuskoj Ustavotvornoj skupštini o pravu kraljevog veta i drugih njegovih ovlasti tijekom 1789-1791. godine. Radikali, koji su bili za ukidanje kraljevog veta, smjestili su se na lijevoj strani dvorane (gledano s predsjed-nikova mjesta), dok su konzervativci, pristaše monarhističkih ovlasti, sjedili na desnoj strani. Ljevica se zalagala i za druge demokratske promjene: za izabrano, a ne imenovano sudstvo, za supremaciju zakonodavne nad iz-vršnom vlasti, za opće pravo glasa (po načelu jedan čovjek - jedan glas).

Kasnije (za vrijeme jakobinske vladavine, 1793-1794) francuska je ljevica zahtijevala uvođenje narodne milicije umjesto profesionalne vojske, zatim progresivni sustav oporezivanja i odvajanje crkve od države. [2]

Glavni cilj francuske ljevice u vrijeme Francuske revolucije bio je obaranje apsolutističko-feudalnog sustava (ancien regime), t.j. ekonomski i društveno vladajuće klase, ali se on nije ograničio samo na ukidanje po-stojećeg represivnog političkog sustava, već je bio usmjeren i na ostvarenje potpuno novih načela društvenih odnosa izraženih u poznatoj sintagmi

'sloboda, jednakost, bratstvo' (liberté, égalité, fraternité). Ljevica je smatra-la da se suverenitet naroda, odnosno politička sloboda ne može postići bez političke i socijalne jednakosti kao ni bez bratstva, kao izraza društvene solidarnosti. Prema tome, temeljna demokratska načela slobode, jedna-kosti i društvene solidarnosti, koja su postala bitni dio ideološke tradicije većine lijevih odnosno socijalističkih pokreta, najprije je istakla francuska ljevica u vrijeme Francuske revolucije.

Ciljevi i načela Francuske revolucije i njene Deklaracije o pravima čovjeka i građanina bile su znatnim dijelom inspirirane idejama Jean Ja-cques Rousseaua (1712-1778), koji je tri desetljeća prije revolucije kriti-zirao postojeće društvo kao pokvareno, korumpirano, opsjednuto pori-vom za bogaćenjem bez rada i ugnjetavanjem. U spori-vom prpori-vom značajnom spisu, Discours sur l' origine de l' inegalité parmi les hommes ('Rasprava o podrijetlu nejednakosti među ljudima') on osuđuje imovinu kao glav-ni uzrok društvene nejednakosti. J. J. Rousseau naglašava kako se čovjek rada slobodan, ali se u postojećem društvu ubrzo nađe u 'okovima samo-volje i nasilja'. Vjera u izvornu dobrotu čovjeka temelj je njegove filozo-fije: čovjek je u suštini dobar, a izopačuju ga nepovoljni društveni uvjeti. Rješenje vidi u stvaranju demokratske države koja bi počivala na sveop-ćoj volji naroda i koja bi osigurala slobodu i jednakost. J. J. Rousseau je vidio perspektivu u stvaranju dobrovoljnih zajednica slobodnih ljudi na razini općina, gradova i države, u kojima vlada sloboda, jednakost i sklad između individualnih i zajedničkih potreba. Tu svoju viziju budućeg društva izložio je 1762. godine u knjizi Contrat Social ('Društveni ugo-vor'). Za razliku od Montesquieua, zagovornika liberalne parlamentarne demokracije, Rousseau zastupa ideju neposredne, izravne demokracije: Dok se Montesquieu brinuo kako sačuvati slobodu pojedinca od upli-tanja države, Rousseau predlaže da sami građani postanu država, t.j. da preuzmu vođenje javnih poslova u svoje ruke, umjesto da brane svoju slobodu od nasrtaja države. Neposredna demokracija, t.j. što izravnije uključivanje građana u obavljanju i kontrolu vlasti, znači prema Rousse-auu sjedinjavanje pojedinačnih slobodnih volja u opću, zajedničku volju, a to pretpostavlja nadilaženje egoizma i neograničenog zadovoljavanja samo vlastitih potreba. Rousseau je vrlo skeptičan u odnosu na liberalnu, parlamentarnu demokraciju, koja je tada postojala u Velikoj Britaniji. S tim u vezi zanimljivo je ovo njegovo zapažanje: 'Engleski narod vjeruje da je slobodan, no jako griješi; slobodan je samo tijekom izbora članova parlamenta. Netom nakon izbora on je rob'. [3]

Rousseaua mnogi smatraju idejnim pretečom Francuske revolucije. Međutim, on je svojom humanističkom filozofijom inspirirao ne samo ideologe i izvršioce Francuske revolucije, koja je srušila anakroni feudalni poredak otvorivši prostor razvoju modernog, industrijskog, kapitalistič-kog društva. Njegova vizija budućeg društva potpune slobode i jednakosti utemeljenog na dobrovoljnom udruživanju građana nadahnula je mnoge kasnije socijalističke vizionare i mislioce.

Novi kapitalistički društveni poredak, iako je značio veliki napredak u odnosu na feudalizam, uskoro je pokazao da novostečena sloboda i jed-nakost nisu podjednaki za sve građane; u potpunosti su ih mogli koristiti samo imućniji slojevi društva. U Engleskoj su na primjer izbornom refor-mom iz 1832. godine pravo glasa dobili samo vlasnici imovine (radnici su dobili pravo glasa 1885. godine, a žene tek 1918. godine). U drugoj polovi-ci 19. stoljeća britanskim je društvom vladalo oko tisuću obitelji, koje su držale sve vodeće položaje u državi i društvu, tako da K. Mannheim piše o Engleskoj tog vremena kao o zemlji političke demokracije u kojoj vlada oligarhija. [4]

Pokazalo se da stvarna sloboda i jednakost nisu mogući u društvu u kojem vlada eksploatacija najamnih radnika i u kojem manjina bogatih vlasnika kapitala posjeduje monopol ne samo na ekonomsku već i na po-litičku moć. Podjela društva na povlaštenu manjinu bogatih koji žive od kapitala, izrabljujući većinu koja preživljava prodajući svoju radnu snagu, pokrenula je ne samo razne oblike otpora radničke klase već i pojavu ra-zličitih ideologija i političkih programa koji su težili promjeni postojećeg kapitalističkog poretka. Najsnažnije je djelovanje imala ideja jednakosti, prema kojoj je nejednakost među ljudima glavni uzrok bijede i gubitka ljudskog dostojanstva. Prema toj ideji svi ljudi imaju po prirodi ista prava u raspodjeli sredstava nužnih za život i na tom načelu egalitarizma temeljile su se prve kritike kapitalizma.

Među prvim kritičarima kapitalizma jačalo je uvjerenje da privatno vlasništvo kapitala neizbježno dovodi do eksploatacije radnika i njihove rastuće bijede i da ga stoga treba ukinuti. A početkom 19. stoljeća eksplo-atacija radnika bila je bezobzirna i njihovi životni uvjeti bijedni. Radni dan je u prosjeku trajao 15 sati (za djecu 12 sati), a nezaposlenost je bila 30-50 %. Naličje brze industrijalizacije i stvaranja bogate klase vlasnika kapita-la bile su sirotinjske gradske četvrti, u kojime je vkapita-ladakapita-la neishranjenost i glad, visoka smrtnost, prljavština i bijeda. Radnici nisu imali pravo glasa, a njihovo udruživanje je bilo strogo zabranjeno (sindikalno djelovanje je belgijski kazneni zakon kažnjavao s 2-10 godina zatvora). Zakoni protiv štrajkova ukinuti su tek u drugoj polovici 19. stoljeća. Socijalističke ideje prije pojave marksizma često se nazivaju »utopijskim socijalizmom«. Taj je naziv prvim socijalističkim pokretima dao F. Engels u spisu Razvoj so-cijalizma od utopije do znanosti, a sam naziv utopijski potječe od naslo-va slavne knjige Thomasa Morea (1478-1535) Utopia. U toj knjizi Thomas More daje poraznu kritiku društvenih prilika i opisuje patnje naroda u

Engleskoj početkom 16. stoljeća. On tu također objašnjava svoju viziju bo-ljeg i pravednijeg društva, u kojem će se ukinuti privatno i uvesti društve-no vlasništvo. Država u tom idealdruštve-nom društvu ne bi bila »zavjera bogatih protiv siromašnih«, a položaji se ne bi temeljili na podrijetlu i titulama već na radu. Pravni poredak i sve državne ustanove služile bi osnovnoj svrsi države: ostvarenju i očuvanju pune slobode ličnosti. Thomas More se zbog tih svojih zamisli s pravom smatra začetnikom ideje o ljudskoj zajednici utemeljenoj na načelima koja su nekoliko stoljeća kasnije usvojile različite socijalističke ideologije i pokreti. A naziv 'socijalistički' i 'socijalizam' počeo se upotrebljavati 30-tih godina 19. stoljeća u Francuskoj i Velikoj Britaniji označavajući zamisli i zahtjeve za oslobođenjem ugnjetenih i izrabljivanih društvenih slojeva, prvenstveno novonastale industrijske radničke klase i za ostvarenje društva u kojem će vladati pravda, jednakost i harmonija. FRANÇOIS N O Ë L B A B E U F

Prvi antikapitalistički pokret pokušao je organizirati François Noël Babeuf (1760-1797) neposredno nakon Francuske revolucije (iako je tada u Fran-cuskoj kapitalizam bio tek u zametku). Potaknut idejama Rousseaua, on je zastupao načelo jednakosti svih građana, a naročito jednakost u raspo-djeli dobara, kao glavno načelo svog pokreta. A budući da je prema nje-govom mišljenju privatno vlasništvo bilo uzrokom nejednakosti, trebalo ga je ukinuti. Babeuf se zalagao za ukidanje svih feudalnih privilegija, za oduzimanje feudalnih i crkvenih posjeda bez odštete i za davanje te ze-mlje u dugoročni zakup seljacima. Zbog svojih radikalnih zamisli ubrzo je uhićen i osuđen na 10-mjesečni zatvor, a tu je u društvu još radikalnijih zatvorenika došao do uvjerenja da se postojeći poredak može promijeniti jedino nasilnim putem, što je bilo u skladu s jakobinskom tradicijom (ja-kobinci pod vodstvom Robespierrea bili su vodeća politička snaga Fran-cuske revolucije; oni su se na vrlo brutalan način obračunavali sa svojim protivnicima). Po izlasku iz zatvora osniva sa svojim istomišljenicima Klub jednakih (Société des egaux) i Ustanički odbor, koji je trebao pripremiti oružani ustanak. U programu Kluba jednakih pod nazivom Manifeste des egaux napisanom 1796. godine (a objavljenom tek 1828. godine) zahtijeva se ukidanje svih socijalnih razlika, ne samo između bogatih i siromašnih, nego i između onih koji vladaju i kojima se vlada, kao i ukidanje privatnog vlasništva. Doktrina Babeufa prva je predviđala potrebu diktature nakon osvajanja vlasti i to toliko dugo koliko bude potrebno da se neprijatelji

jed-nakosti učine bezopasnim. Zavjera koju je pripremao Babeuf otkrivena je 1796. godine, a on je uhićen i giljotiniran.

Ideje Babeufa i njegov pokušaj pobune ostavili su značajan trag u di-jelu socijalističkog pokreta, u kojem je prihvaćeno stanovište da su siro-maštvo i bijeda radničke klase posljedica pretjerane i luksuzne potrošnje bogataša i da bi prema tome preraspodjela potrošnih dobara i ukidanje privilegija bogatim društvenim slojevima donijela blagostanje i dobrobit svima, kao i stanovište da je ukidanje društvenih nejednakosti moguće ostvariti jedino silom. U prvim fazama razvoja socijalističkih ideja nije još bilo pokušaja sustavne i kritičke analize modela kapitalističke proizvodnje, kako bi se otkrili ekonomski uzroci nejednakosti, već se pokret protiv ek-sploatacije, nejednakosti i bijede zasnivao uglavnom na humanim i moral-nim načelima.

H E N R I C L A U D E S A I N T - S I M O N

Prvi protagonist socijalističkih ideja koji je pokušao izraditi teorijsku osno-vu promjena kapitalističkog sustava i opisati obrise novog društva i koji je time postao začetnik moderne socijalističke teorije bio je Henri Claude Saint-Simon (1760-1825). On je kao potomak ugledne francuske plemićke obitelji odbacio plemićku titulu i posvetio se 'znanstvenom pozivu u korist čovječanstva', borbi za 'stvar industrijske slobode' i promišljanju vizije bo-ljeg, pravednijeg društva. Iako njegovo učenje nije dobilo cjeloviti i konzi-stentan oblik, ono je postalo ishodište mnogih ideja modernih socijalistič-kih doktrina. Proučavajući tok povijesnih promjena Saint-Simon je došao do zaključka da je tehnološki napredak, t.j. razvoj sredstava za proizvod-nju, glavni uzrok promjena društvenih odnosa. A ideja vodilja njegovog učenja bila je humanizacija ljudskog društva putem afirmacije rada i stva-ralaštva. To ga je navelo na ideju da će u budućem društvu, koje će nastati na temelju visoko razvijene tehnologije, upravljanje proizvodnjom preći u ruke radnika, da će korištenje privatnog vlasništva (koje neće biti ukinuto, ali će se ukinuti pravo nasljedstva) biti podređeno općem dobru i da će proizvodnja biti planski usklađena s društvenim potrebama.

Saint-Simon je držao, za razliku od klasičnih ekonomista, da osobni, egoistični interesi, nisu pogodan motiv za izgradnju poželjnog i pravednog društva, odnosno da egoizam ne može biti glavna pokretačka snaga na-pretka ljudskog društva. Međutim, za razliku od Babeufa, on je smatrao da se društvena preobrazba ne bi trebala izvršiti nasilnim putem, već općim

prihvaćanjem načela jednakosti i bratstva svih ljudi, načela suosjećanja i ljubavi. Na taj bi način natjecanje među jednakim zamijenilo konkurent-sku borbu, a privatni bi interes bio u službi čitavog društva. Novo društvo ne bi bilo egalitarno, jer svi ljudi nisu podjednako nadareni, ali bi svakom trebalo omogućiti da u najvećoj mogućoj mjeri razvije svoje sposobnosti i da svačiji položaj u društvu i u raspodjeli dohotka odgovora njegovim spo-sobnostima i radnom doprinosu. Politički sustav bi se također temeljito izmijenio: politička vlast se ne bi sastojala u vladanju ljudima, već u uprav-ljanju stvarima, t.j. služila bi što učinkovitoj proizvodnji materijalnih doba-ra. Društveni preobražaj ne bi, prema Saint-Simonu, pokrenula eksploati-rana klasa radnika već bi to izveli poduzetnici, bankari i znanstvenici, koji bi prihvatili njegovu doktrinu i shvatili opravdanost i nužnost društvenih promjena.

Glavni cilj ekonomsko-socijalnog programa Saint-Simona nije bilo povećanje proizvodnje i profita već poboljšanje životnih uvjeta »najbrojni-je i najsiromašni»najbrojni-je društvene klase« i ukidan»najbrojni-je izrabljivanja čov»najbrojni-jeka. U tom programu on prvi predlaže slavno socijalističko načelo raspodjele, prema kojem svatko treba doprinositi društvu prema svojim sposobnostima, a primati od društva prema svom radnom učinku. On također prvi iznosi ideju o solidarnosti i bratstvu svih radnika kao i o potrebi njihovog udru-živanja u proizvodne zajednice. Glavni zadatak države bi prema njegovom shvaćanju trebao biti afirmacija rada i stvaralaštva, a moralne vrijednosti trebale bi predstavljati srž društvenog života. Buduće će društvo zamije-niti eksploataciju čovjeka po čovjeku eksploatacijom prirodnih resursa od strane kooperativno organiziranih radnika u korist čitavog društva. U tom cilju ograničit će se pravo vlasništva ukidanjem prava nasljedstva i ukida-njem kamata od kapitala. Ljudi se u svom ponašanju i djelovanju neće ru-kovoditi egoističnim interesima, već prvenstveno humanim, moralnim i religijskim načelima. Osobni dohoci neće doduše biti izjednačeni, jer će raspodjela biti po načelu svakome prema njegovom radu, ali ta nejedna-kost neće biti posljedica eksploatacije i klasnih privilegija. Formalnu, fik-tivnu jednakost i slobodu (koja ništa ne znači ljudima bez zaposlenja i bez sredstava nužnih za život) zamijeniti će pravedna raspodjela dobara i sve-opća solidarnost i bratstvo, što će omogućiti stvarnu slobodu i jednakost svih ljudi.

Saint-Simonova vizija novog pravednog i humanog društva imala je veliku privlačnu snagu i znatan utjecaj na širenje socijalističkih ideja u Eu-ropi, posebno među obrazovanim slojevima. Njegova je doktrina bila prvi

pokušaj teorijskog i ideološkog osmišljavanja socijalističkog pokreta (i sam termin »socijalizam« prvi je upotrijebio Pierre Leraux, sljedbenik Saint-Si-mona, 1832. godine u časopisu Le globe).

R O B E R T O W E N

U Velikoj Britaniji reformu kapitalističkog sustava pokrenuo je Robert Owen (1771-1858), koji je kao vlasnik tekstilnih tvornica imao priliku vidje-ti siromaštvo i bijedu svojih radnika: No za razliku od drugih kapitalisvidje-tič- kapitalistič-kih vlasnika on je nastojao poboljšati radne i životne uvjete u svojim tvor-nicama ograničivši radni dan na deset sati, ukinuvši rad djece ispod deset godina (u to vrijeme bilo je uobičajeno radno vrijeme od 14-16 sati kao i zapošljavanje djece već od šeste godine života); uveo je također besplat-no osbesplat-novbesplat-no školovanje djece radnika. Tim je mjerama postigao bolje proi-zvodne rezultate od svojih konkurenata, što ga je navelo da pokuša uvjeriti i druge vlasnike tvornica i vladajuće političare u potrebu reformiranja po-stojećeg industrijskog sustava, što bi po njegovom uvjerenju bilo u intere-su ne samo radnika nego i vlasnika kapitala kao i čitavog društva. Svoje je ideje objavio 1813. godine u knjizi A New View of Society, or Essays on the Principie of the Formation of the Human Character (Novi pogled na druš-tvo ili eseji o načelu oblikovanja ljudskog karaktera). U toj knjizi R. Owen opisuje i obrazlaže novi tip društva zasnovanog na dobrovoljnoj koopera-ciji, bez eksploatacije i klasnih antagonizama.

Svoje djelovanje Owen je do kraja života posvetio ublažavanju siro-maštva, nezaposlenosti i eksploatacije i to uglavnom putem organizira-nja sindikalnog i kooperativnog radničkog pokreta. On je objašorganizira-njavao da je poboljšanje materijalnog i socijalnog položaja radnika u interesu samih vlasnika tvornica, jer radnici sačinjavaju glavninu kupaca industrijske robe. Niske radničke nadnice, upozoravao je Owen, glavni su uzrok periodičkih kriza hiperprodukcije, jer zbog njih potražnja ne prati porast proizvodnje. R. Owen je vjerovao da je reforma kapitalističkog sustava u socijalističkom duhu u općedruštvenom interesu i da će to shvatiti vladajuće poslovne i političke elite. No razočaran što njegove ideje i njegov projekt »socijalne tvornice« nije naišao na širu podršku u Velikoj Britaniji on odlazi 1824. go-dine u Ameriku, gdje osniva tvorničku zajednicu »New Harmony« u drža-vi Indiana. Kad se nakon pet godina vratio u Veliku Britaniju, njegov pro-gram socijalnih reformi naišao je na podršku radnika. Zahvaljujući toj po-dršci on 1834. godine pokreće osnivanje prvog radničkog sindikata »Grand

National Consolidated Trade Union«, s namjerom da se radnička klasa Engleske ujedini u jedinstvenu radničku organizaciju. No taj prvi pokušaj sindikalnog organiziranje radnika nije uspio, jer su poslodavci i vlada brzo reagirali i sindikalni pokret je ubrzo ugušen. [5] Owenov doprinos razvoju britanskog sindikalnog pokreta i britanske radničke partije (Labour party) je nemjerljiv, jer su oni preuzeli znatan dio Owenovih ideja, a njegov utje-caj bio je prisutan u programima i djelovanju i drugih socijaldemokratskih partija u Europi.

U djelu Knjiga 0 novom moralnom svijetu (1844) R. Owen izlaže svoj koncept radne zajednice (ili radne zadruge), a i čitavog društva, u kojem će se ljudi udružiti u cilju zajedničke proizvodnje i raspodjele dobara. Budu-će društvo Owen zamišlja kao federaciju radnih zajednica (komuna), ko-jima će upravljati njihovi članovi, proizvođači. On kritizira kapitalistički sustav kao industrijski feudalizam, u kojem je stvorena nova industrijska i financijska aristokracija i u kojem sav dohodak proizveden radom prisva-jaju vlasnici kapitala. Taj nepravedni društveni sustav treba zamijeniti 'mo-ralnom ekonomijom' utemeljenoj na solidarnosti i udruživanju rada i na oslobođenju čovjeka od podređenosti i eksploatacije. Polazeći od spoznaje tadašnjih vodećih ekonomista da je rad izvor cjelokupnog bogatstva naro-da, on zaključuje da je rad prirodno mjerilo vrijednosti roba kao i mjerilo raspodjele novostvorene vrijednosti, što znači da proizvođači imaju pravo na čitav proizvod svog rada. Da bi se to pravo ostvarilo, Owenove zasluge za razvoj radničkog pokreta u Velikoj Britaniji priznao je i Engels izjavivši: »Svi socijalni pokreti, sva poboljšanja položaja radničke klase u Engleskoj vezana su uz Owenovo ime«. Godine 1857, godinu dana prije Owenove smrti objavljena je njegova autobiografska knjiga Život Roberta Owena, u kojoj je on potanko opisao sve svoje zamisli, prijedloge socijalnih reformi, dostignuća i neuspjehe.

C H A R L E S FOURIER

Pored Saint-Simona i R. Owena treći važan prethodnik modernih socijali-stičkih doktrina iz prve polovice 19. stoljeća je Charles Fourier (1772-1837), koji je u opsežnom spisateljskom opusu dao maha svojoj mašti iscrpno opisujući idealno društvo budućnosti. Zahtjev za ukidanjem eksploataci-je i bieksploataci-jede radničke klase bila eksploataci-je ishodišna točka neksploataci-jegove doktrine. On eksploataci-je zaključio da je postojeći društveni i ekonomski poredak suprotan ljudskoj naravi kao i prirodnim načelima pravde i slobode. Postojeću nepravednu,

nehumanu i neprirodnu organizaciju proizvodnje i razmjene zamijenit će u njegovom idealnom društvu proizvodne i životne zajednice, nalik zadru-gama, koje je on nazvao falansterije. U tim zajednicama, falansterijama (koje bi posjedovale oko 400 hektara zemljišta i imale oko 1400 članova) njihovi članovi će raditi i živjeti zajedno, nagrada za rad ovisit će o uspjehu i rezultatu rada, imovina zajednice je kolektivno vlasništvo svih članova, obrazovanje je besplatno, svatko može slobodno birati posao prema svo-jim sposobnostima i sklonostima, svaki član će imati mogućnost izraža-vanja i razvoja svojih talenata. Falansterije, koje bi se bavile poljoprivred-nom i industrijskom proizvodnjom, zamišljene su kao dionička društva. U Francuskoj je osnovano svega nekoliko falansterija, no više uspjeha ta je ideja imala u Americi: u razdoblju 1840-1850. tu je osnovana 41 falanste-rija. Za razliku od kapitalističkog društva koje počiva na najamnom radu, novo društvo, čiji će osnovni organizacioni oblik biti falansterije, bit će utemeljeno na dobrovoljnom udruživanju i radu, na slobodi, solidarnosti i harmoniji.

Charles Fourier se u promišljanju novog društvenog uređenja pozi-va na Isaaca Newtona i njegovu kozmologiju: on smatra da u ljudskom društvu, kao u kozmosu, djeluju sile privlačenja i univerzalna harmonija. Ta ga je ideja navela na zaključak da je postojeće kapitalističko društvo, utemeljeno na bespoštednoj konkurenciji i na izrabljivanju radnika, iraci-onalno i u suprotnosti s prirodnim zakonima. U tadašnjem mladom indu-strijskom društvu vidio je potpuni izostanak solidarnosti i humanosti. Kao sin bogatog francuskog trgovca imao je prilike vidjeti golemi jaz između bogatstva vlasnika kapitala i bijednih životnih uvjeta radnika (on se poslije očeve smrti odrekao nasljedstva njegovog bogatstva). U takvom društvu, u kojem vlada 'egoistična anarhija'. novac i kapital postali su, smatra Fo-urier, ne samo instrumentom eksploatacije radnika nego i sredstvom po-litičke moći: državna vlast je u rukama trgovačkog, industrijskog i finan-cijskog kapitala, a liberalna demokracija je izraz prava jačega. Izlaz iz tog nepodnošljivog stanja, u kojem su tvornice 'industrijski zatvori' gdje rade 'moderni robovi' za bijedne nadnice, Charles Fourier vidi u udruživanju rada i u zamjeni natjecanja suradnjom članova društva, to jest u zamjeni konkurencije kooperacijom, što će omogućiti društveni sklad i puni razvoj ljudskih potencijala.

Smatrajući da ljudsko društvo evoluira iz nižih u više civilizacijske oblike, Fourier je vjerovao u stvaranje društva sklada i pravde, u kojem će doći do izražaja humana i stvaralačka ljudska priroda. Taj prijelaz u

har-monično društvo neće se postići nasiljem već snagom uzora, koje će pru-žiti nove eksperimentalne organizacije, falansterije. U tom novom društvu neće vladati egoistički individualizam ni samovolja fantomske 'nevidljive ruke' tržišta; to će društvo biti uređeno prema prirodnim zakonima privla-čenja i sklada. Ljudi će se udruživati u radne i životne zajednice, u kojima rad neće biti egzistencijalna nužnost, već privlačna, stvaralačka i dobro-voljna aktivnost i oblik samopotvrđivanja.

Bez obzira na mnoge kritičare utopističke doktrine Charlesa Fouriera, koji su ga proglasili fantastom i čudakom, neke su njegove ideje ušle u tra-diciju socijalističkog pokreta, posebno ideja o radničkim, te poljoprivred-nim i potrošačkim zadrugama, kao i ideja o radničkom kooperativnom vlasništvu proizvodnih poduzeća odnosno o radničkom dioničarstvu. JOSEPH P R O U D H O N

Najutjecajniji teoretičar socijalizma prve polovice 19. stoljeća bio je Joseph Proudhon (1809-1865). On je ocijenio da Francuska revolucija nije uspje-la ostvariti svoje ciljeve (egalité, fraternité, liberté) stoga što se ograničiuspje-la samo na političke reforme. Da bi se proklamirani ciljevi postigli trebalo je uspostaviti ne samo političku već i ekonomsku demokraciju, dakle proširi-ti slobodu i jednakost i na ekonomsku sferu. Za Proudhona je vrhovno na-čelo bila socijalne pravda, koja po njegovom mišljenju ima korijen u uro-đenoj čovjekovoj težnji za pravdom. Ideali slobode i jednakosti su izvedeni iz načela pravde. Društveni poredak treba urediti tako, da u njemu vladaju načela pravde, slobode i jednakosti, a državnu vlast treba decentralizirati prenošenjem što većih ovlasti na lokalne jedinice, komune, što bi na kraju vodilo ukidanju centralne države.

J. Proudhon je stekao veliku popularnost u radništvu i u dijelu inte-ligencije (ali i mržnju vladajućih poslovnih i političkih krugova) svojom brošurom objavljenom 1840. godine pod naslovom Qu est ce que la

propri-ete? (Što je vlasništvo), u kojoj je izjavio: vlasništvo je krađa. Proudhono-va socijalistička doktrina polazi od stanovišta da je postojeći kapitalistički sustav u suprotnosti s »prirodnim« društvenim poretkom, t.j. takvim po-retkom koji osigurava »prirodna« prava čovjeka: slobodu i jednakost. Pro-udhonova izjava da je vlasništvo krađa nije značila da se on zalagao za uki-danje privatnog vlasništva već je izražavala njegovo protivljenje korištenju vlasništva kao izvora prihoda koji se ne temelje na vlastitom radu. On je naime smatrao da vlasništvo kao takvo ne smije biti izvor prihoda već da

to može biti samo rad. Ako vlasnik tvornice upravlja svojom tvornicom, onda on ima pravo na prihod ekvivalentan njegovom radu. Prihodi koji proizlaze iz samog vlasništva kao što su renta, profit, kamate, stanarina i sl. nemaju, prema Proudhonu, socijalno ni moralno opravdanje; takvi prihodi stvaraju društvene nejednakosti i nepravde te ih stoga treba ukinuti. Sve prihode koji nisu rezultat rada treba zabraniti, a raspodjela dohotka treba biti razmjerna uloženom radu. Vlasništvo ostaje, jer je ono uvjet osobne slobode, ali treba ukinuti njegovo korištenje kao izvora nezasluženog pri-hoda i koncentracije bogatstva u rukama malobrojnih na račun pauperiza-cije radnika.

Proudhon se protivio Marxovom zahtjevu za ukidanje vlasništva smatrajući da će država kao monopolistički vlasnik sredstava za proizvod-nju steći neograničenu vlast nad svojim građanima. Komunističko druš-tvo, kako ga je zamislio Marx, gušit će, po mišljenju Proudhona, slobodu i dostojanstvo čovjeka i uvesti despotsku vladavinu nad ljudima. Bitno obi-lježje Proudhonove vizije socijalističkog društva je raspodjela stvorenog dohotka prema radu i (prema njegovom kasnijem shvaćanju) kontrola radnika nad sredstvima za proizvodnju, što se može tumačiti kao zahtjev za kolektivno vlasništvo radnika nad poduzećem u kojem rade. Proudhon je dakle na kraju došao do zaključka da se potpuni sklad između vlasništva i jednakosti može postići jedino tako da sredstva za proizvodnju budu u vlasništvu onih koji s njima rade, što se može interpretirati kao zagovara-nje kolektivnog (društvenog) vlasništva ili radničkog dioničarstva.

Proudhon se protivio rušenju kapitalističkog sustava putem proleter-ske revolucije, jer je smatrao da će nasilje nad vlasnicima kapitala biti uvod u nasilje nad svim građanima. On je vjerovao da je težnja za pravdom, jed-nakošću i slobodom ukorijenjena u ljudskoj prirodi i da će se prijelaz na novo socijalističko društvo, u kojem će se ostvariti te težnje, moći postići uvjeravanjem i pozivanjem svih društvenih slojeva na promjene koje su općedruštvenom interesu.

L O U I S B L A N C

Louis Blanc (1811-1882), francuski teoretičar socijalizma također se pro-tivio nasilnom rušenju kapitalističkog poretka, nadajući se da se putem ekonomskih i socijalnih reformi mogu ukloniti društvene nejednakosti, eksploatacija radnika i nezaposlenost. U svojim knjigama on objašnjava neizbježnost radikalnih društvenih reformi, kao na pr. uvođenje

kolektiv-nog vlasništva radnika nad poduzećima, postupno ukidanje neograniče-ne tržišneograniče-ne konkurencije i državno, plansko reguliranje gospodarskih pro-cesa. On je bio uvjeren da kapitalistički sustav zasnovan na bespoštednoj konkurenciji neizbježno rada krize, eksploataciju, pad radničkih plaća i bijedu. Po njemu, samo država može uspješno braniti interese margi-naliziranih društvenih slojeva. Ključne industrije, banke, osiguravajuća društva i željeznice trebalo bi nacionalizirati, a nacionalnim gospodar-stvom trebala bi upravljati država. U državnim bi poduzećima (ateliers nationaux) vlada imenovala direktore, ali samo prve godine, dok bi ka-snije direktora birali sami radnici. Njegov je ideal bilo egalitarno druš-tvo, u kojem bi osobni interesi bili identični zajedničkoj dobrobiti. Louis Blanc je prvi predložio načelo «svakome prema potrebama, a od svakoga prema sposobnostima« (a chacun selon ses besoins, de chacun selon ses facultes), koje je prihvatio Karl Marx kao slavnu formulu komunističkog društva[6]. Protivio se i nasilnoj revoluciji, jer ona po njegovom mišljenju perpetuira represiju i nasilje. Stoga on pledira za preobrazbu društvenog uređenja putem reformi, koje bi trebale osigurati pravo na rad, praved-ne plaće, skraćenje radnog dana, uklanjanje društvenih praved-nejednakosti, besplatno obrazovanje i postupno podruštvljavanje sredstava za proiz-vodnju.

Većina autora prvih socijalističkih ideja prvoj polovici 19. stoljeća za-stupala je više ili manje radikalne društvene reforme u okviru postojećeg političkog sustava odbijajući revolucionarne metode. Oni su zamišljali novi poredak kao društvo zasnovano na jednakosti, društvenoj pravdi i slobodi, što bi trebalo postići ukidanjem eksploatatorskog karaktera privatnog vla-sništva, odnosno kontrolom radnika nad proizvodnjom i raspodjelom, t.j. njihovim kolektivnim vlasništvom nad sredstvima za proizvodnju. Utopij-ski su socijalisti prevladavajućem individualizmu, egoizmu, konkurenciji i društvenoj hijerarhiji suprotstavili ideju zajedništva, kooperacije i jed-nakosti. Oni se nisu bavili izučavanjem strukturnih ekonomskih uzroka klasnih nejednakosti niti strategijom prelaska na novi model društvenog uređenja. Ipak njihova kritika moralne degradacije kapitalističkog društva, njihove ideje o kolektivnoj samopomoći, samoupravljanju i 'oslobođenju rada', njihovo zalaganje za stvaranje novih oblika kooperacijskih proizvod-nih i društveproizvod-nih odnosa, za razvoj participativne demokracije putem ko-munalne samouprave i njihova žarka želja za stvaranjem pravednijeg svi-jeta, ostavili su trajan trag u radničkom pokretu. Iako njihove ideje nisu u početku naišle na plodno tlo, one su se 1830-tih godina počele širiti

zapad-nom Europom postajući važnim izvorom i inspiracijom političkih progra-ma socijaldemokratskih partija [7].

Kao što su u Velikoj Britaniji Owenove ideje imale snažan utjecaj na razvoj trejdunionizma, tako su u Francuskoj učenja P. J. Proudhona, Saint-Simona i Ch. Fouriera doprinijele širenju ideja o potrebi preobrazbe posto-jećeg individualističkog i konkurentskog društva u društvo 'uzajamnosti' i 'kooperacije' [8]. Kritika kapitalističkog sustava i zahtjev za njegovu re-formu odnosno smjenu temeljili su se uglavnom na humanističkim i etič-kim načelima, bez sustavnih analiza ekonomskih zakonitosti, tendencija i proturječnosti tog sustava. Isto tako, zamišljeni obrisi novog humanijeg i pravednijeg društva bili su više odraz plemenitih želja i imaginacije nego plod temeljitog proučavanja ekonomskih, socioloških, političkih, kultur-nih i antropoloških pretpostavki i uvjeta za ostvarenje novog društva na višoj humanističkoj, etičkoj i civilizacijskog razini. Najvećim doprinosima tih prvih socijalističkih mislioca i vizionara mogu se smatrati dvije ideje: prvo, teza o radu kao jedinom izvoru novostvorenog dohotka i bogatstva, iz čega slijedi zaključak da taj dohodak u cijelosti pripada onima koji su ga proizveli, i drugo, ideja o radničkom udruživanju u proizvodne zajednice na bazi kolektivnog vlasništva, kao alternative hegemoniji privatnog kapi-tala (i državnom vlasništvu). Mada nazivi 'socijalizam' i 'komunizam' nisu u to vrijeme bili jasno razgraničeni, komunistima su se nazivali pristaše potpunog ukidanja privatnog vlasništva i revolucionarnih metoda borbe, dok su se socijalistima smatrali zagovornici reformskog puta društvenih promjena.

Marx i Engels kritizirali su reformsko opredjeljenje socijalista iz prve polovice 19. stoljeća nazvavši njihove doktrine 'utopijskim socijalizmom'. U knjizi Anti-Dühring (1878) F. Engels navodi da je utopijski socijalizam posljedica situacije u kojoj radnička klasa još nije sazrela da bude nosilac društvene revolucije. No i sâm Engels odaje priznanje socijalistima-utopi-stima za njihovu kritiku kapitalističkog poretka, za maštovito sagledavanje slike budućeg pravednijeg svijeta i za odvažnost u obrani interesa radnič-ke klase. Vizionari, autori i protagonisti »utopijskog socijalizma« su pioni-ri socijalističke ideologije. Iako njihove ideje, stavovi i vizije nisu bile plod sistematskog znanstvenog istraživanja, one su imale značajan utjecaj na kasnije socijalističke teorije i ideologije. Oni su izmislili izraze socijalizam i komunizam: 1832. godine časopis Le globe (koji je bio pod utjecajem Sa-int-Simona) uveo je termin socijalizam naglašavajući time da je zajedniš-tvo, kao opreka individualizmu odnosno egoizmu, glavno obilježje

budu-ćeg društva pravde, jednakosti i slobode (naslov članka u Le globe bio je De l'individualisme et du socialisme). A riječ komunizam počela se najprije upotrebljavati u pariškim radničkim udruženjima koji su bili pod utjecajem J. Proudhona 1834-1835. godine, što znači da se pod tim pojmom u skladu s kasnijim Proudhonovim idejama podrazumijevalo društvo s pretežno ko-lektivnim vlasništvom nad sredstvima za proizvodnju kao jedinim načinom da se ostvari potpuni sklad između vlasništva, jednakosti i pravde.

CITIRANA LITERATURA:

[1] Alber Matjez, Francuska revolucija, Prosveta, Beograd, 1948.

[2] Davide Coute, Left in Europe since 1789, Weidenfeld Nicholson, 1966. [3] Povijest, doba prosvjetiteljstva, 11. knjiga, Biblioteka Jutarnjeg lista,

2008, str. 474

[4] K. Mannheim, Freedom, Power and Democratic Planning, Oxford University Press, New York, 1950, str. 99

[5] G. D. H. Cole, The Short History of the British Working Class, 1789-1947, Allen and Unwinn, London, 1938

[6] S. Vidalenc, Louis Blanc, 1811-1882, Presse Universitaire de France, Pa-ris, 1948

[7] Ronald Garnet, Cooperation and Owenite Socialist Communities in Britain, 1823-1845, Manchester University Press, Manchester, 1972 [8] Christopher Johnson, Utopian Communism in France, Cornell

Uni-versity Press, 1974 O S T A L A LITERATURA:

Leo Loubern, Louis Blanc: His Life and His Contribution to the Rise of French Jacobin Socialism, Northwestern University Press, Evanston, 1961

Frank Manuel, The New World of Henri Saint-Simon, Notre Dame Univer-sity Press, 1965

Alart Spitzer, The Revolutionary Theories of Louis Blanqui, Columbia Uni-versity Press, New York, 1957

Samuel Bernstein, Louis Blanqui and the Art of Insurrection, Lawrence and Wishat, London, 1971

MARX I MARKSIZAM

P

od izrazom 'marksizam' podrazumijeva se sveukupnost teorija, ide-ja i političkih programa koje su sredinom 19. stoljeća oblikovali Karl Marx (1818-1883) i (manjim dijelom) Friedrich Engels (1820-1893). Značajan doprinos razradi, dopuni i osuvremenjivanju marksističke dok-trine dali su i drugi vodeći teoretičari, sljedbenici te dokdok-trine: V. Plehanov, R. Luxemburg, E. Bernstein, V. I. Lenjin, M. Horkheimer, Th. Adorno, H. Marcuse, E. Fromm i drugi, bez obzira na njihove često različite poglede na pojedina pitanja. Pojam marksizam obuhvaća vrlo široko i raznoliko područje: filozofiju, antropologiju, ekonomsku i sociološku teoriju, ideo-logiju i politiku, no sve su te discipline povezane i sintetizirane u bitnim elementima jedinstvenu i relativno konzistentnu cjelinu.

Najvažnije teme kojima se bavi marksistička doktrina su: sustavna i radikalna kritika kapitalističkog društva, njegovih proturječnosti i eksplo-atatorskog karaktera, kao i obrazloženje neizbježnosti njegovog sloma; povijesni materijalizam koji se očituje u odlučujućoj ulozi tehnološkog napretka u oblikovanju društvenih odnosa i kulture; neminovnost klasne borbe i vodeća uloga radničke klase u revolucionarnom rušenju kapita-lističkog i u stvaranju novog, socijakapita-lističkog odnosno komunističkog po-retka, u kojem će doći do ekonomskog oslobođenja rada i do svestranog razvoja čovjekove ličnosti.

Tri bitne karakteristike obilježavaju Marxovo teorijsko djelovanje: prvo, holistički i dinamički pristup u izučavanju prirodnih, društvenih i antropoloških fenomena; on sve te fenomene promatra u njihovoj među-sobnoj povezanosti i interaktivnosti u toku dinamičkog kretanja. Drugo,

bitno svojstvo Marxovog istraživačkog rada je kritičko preispitivanje po-stojećih teorija i ideja te usvajanje pojedinih njemu prihvatljivih elemena-ta i njihovo korištenje u izradi jedne nove, originalne, cjelovite doktrine.

I treća, možda najvažnija značajka njegovog golemog opusa je stanovište da se teorija odnosno filozofija ne smije zadovoljiti samo interpretacijom stvarnosti, već da je njen glavni zadatak mijenjanje svijeta.

U prvoj polovici 19. stoljeća u zapadnoj je Europi provedena indu-strijska revolucija, a razvoj kapitalističkog poretka bio je u punom zamahu. Stvorena je nova brojna i grubo eksploatirana društvena klasa, industrijski proletarijat. U to se vrijeme javlja marksizam kao nastojanje da se znan-stveno objasni priroda kapitalističkog razvitka, njegove zakonitosti i nje-gova eksploatatorska narav, kao i da se izgradi teorija i program oslobođe-nja novonastale radničke klase. Marx je gledao na povijest kao na proces razvoja proizvodnih snaga društva, koji uvjetuje promjene u načinu proi-zvodnje materijalnih dobara, a ove oblikuju obrasce društvenih odnosa i odgovarajuće, u pravilu antagonističke društvene klase. A klasu je Marx definirao kao skupinu ljudi koji imaju isti položaj u procesu proizvodnje i koje stoga ujedinjuju isti interesi i isti svjetonazor. U kapitalizmu vlada kapitalistička klasa, koja posjeduje sredstva za proizvodnju, a time i druš-tvenu moć. No kad razvoj kapitalizma i proizvodnih snaga dostigne svoj vrhunac, produbit će se i suprotnosti tog sustava u toj mjeri da daljnji teh-nološki, ekonomski i društveni napredak neće biti moguć bez radikalnog društvenog preobražaja, t.j. bez smjene kapitalističkog novim socijalistič-kim sustavom. Budući da je politička demokracija bila tada slabo razvijena (sindikati su bili zabranjeni, radnici u prvoj polovici 19. stoljeća nisu imali pravo glasa ni druga politička prava), a državom su vladale imućne, po-sjedničke elite, nasilno rušenje kapitalističkog poretka izgledalo je Marxu kao jedini raspoloživi način društvenog preobražaja.

U stvaranju svoje filozofske, sociološke i ekonomske doktrine Karl Marx koristio je Hegelovu filozofiju (posebno njegovu dijalektiku), zatim stavove klasične političke ekonomije (Adam Smith i David Ricardo), kao i ideje europskih socijalista iz prve polovice 19. stoljeća. Može se stoga reći da je Marxova doktrina proizašla uglavnom iz tri izvora: njemačke dijalek-tike, engleske političke ekonomije i francuske socijalističke misli. Marx je iz svih tih učenja prihvatio ono što je odgovaralo njegovom svjetonazoru i njegovoj viziji svijeta izgradivši relativno cjelovit i koherentan teorijski, ideološki i politički sustav, koji je ostavio dubok trag u svjetskoj povijesti 20. stoljeća.

Marx je najzaslužniji za naglo širenje socijalističkih ideja i pokreta u Europi u drugoj polovici 19. stoljeća, naročito poslije 1864. godine, kad je u Londonu osnovano Međunarodno udruženje radnika, poznato kao Prva internacionala, koja je prihvatila Marxovo učenje kao ideološki temelj svog djelovanja i koja postala instrument promicanja tog učenja. U 80-tim go-dinama 19. stoljeća socijaldemokratske partije, inspirirane idejama Karla Marxa, bile su osnovane u gotovo svim europskim zemljama, a početkom 20. stoljeća mnoge od njih stekle su značajan utjecaj na politička zbivanja u svojim sredinama. Generacija europskih intelektualaca socijalista 60-tih i 70-tih godina 19. stoljeća izrasla je na idejama Marxa i Engelsa. Isto tako, radnički pokreti, koji su ojačali i postali vrlo aktivni u drugoj polovici tog stoljeća (val štrajkova u razdoblju 1868-1874. godine zahvatio je većinu eu-ropskih zemalja) bili su inspirirani učenjem Marxa i Engelsa. Veliki ugled i autoritet koji je Marx stekao u krugovima lijevo orijentirane inteligenci-je treba pripisati ponajviše ninteligenci-jegovim temeljitim, opsežnim i originalnim teorijskim radovima iz područja političke ekonomije (posebno knjigama Prilog kritici političke ekonomije, objavljene 1858. i Kapital, čiji je prvi dio tiskan 1867. godine), koji su bacili sasvim novo svjetlo na kapitalistički eko-nomski sustav i njegove društvene implikacije. Ti su Marxovi radovi ubrzo postali vrlo popularno štivo u intelektualnim krugovima i među radničkim aktivistima diljem svijeta: prva knjiga Kapitala već je nekoliko godina na-kon prvog njemačkog izdanja prevedena na sve važnije svjetske jezike (a prijevodi Komunističkog manifesta objavljeni su na 30 jezika). Pored teo-retske analize i kritike kapitalističkog sustava, istraživanja zakona društve-nog razvitka, objašnjenja nužnosti smjene kapitalističkog sustava civiliza-cijski i etički višim i superiornijim društvenim uređenjem, socijalizmom, K. Marx se vrlo rano uključio u političko djelovanje. U vrijeme boravka u Bruxellesu on je 1847. godine sudjelovao u osnivanju Udruženja njemačkih radnika (koji su bili na radu u Belgiji), a 1864. godine bio je inicijator osni-vanja Prve internacionale, koja je trebala koordinirati djelovanje radničkih pokreta u raznim zemljama.

U svom ranom političkom djelovanju Marx se nije slagao s blanki-stičkim shvaćanjem borbe za socijalizam, t.j. putem oružanog ustanka, nazvavši takvu politiku 'revolucionarnim avanturizmom'. Marx i Engels su ranih 40-tih godina 19. stoljeća odbacili 'avangardizam' i 'voluntaristički' oružani ustanak, već su stavili težište na političko djelovanje i na jačanje organizacija radničkog pokreta, za koje su vjerovali da će se širiti i sazri-jevati usporedo s razvojem kapitalizma. Predviđali su da će radnička klasa

doći na vlast onda kad će sačinjavati većinu ukupnog stanovništva i kad će politička snaga socijalističkih partija toliko narasti da će one biti u stanju demokratskim putem razvlastiti kapitalističku manjinu. Marx je smatrao da se socijalizam ne može ostvariti prije nego što za to sazriju ekonomski i socijalni uvjeti. S tim u vezi značajne su ove njegove riječi: »Dok traje opći prosperitet koji proizvodnim snagama buržoaskog društva omogućuje da se razvijaju u najvećoj mogućoj mjeri u okviru kapitalističkog sustava, ne može biti govora o pravoj socijalističkoj revoluciji. Takva revolucija postaje moguća tek kad dva društvena čimbenika dođu u neizbježni sukob: mo-derne proizvodne snage i kapitalistički odnosi proizvodnje«, [1]

No u kasnim 1840-tim i ranim 1850-tim godinama Marx je došao do uvjerenja da se kapitalizam može pobijediti i uspostaviti vlast i emancipa-cija radničke klase jedino revolucionarnom borbom. Ipak, u toku 1860-tih godina vratio se na svoje prvobitno stanovište, vjerojatno pod utjecajem proširenja prava glasa u Velikoj Britaniji na znatan dio radnika (The Reform Bill iz 1867): komentirajući tu reformu izbornog zakona Marx je naznačio mogućnost mirne evolucije britanskog društva prema socijalizmu (istu je mogućnost predviđao za SAD i neke druge razvijene kapitalističke zemlje).

Neposredno nakon preuzimanja vlasti od strane radnika bit će potre-ban, po Marxovom uvjerenju, specifičan oblik vlasti: 'politička vlast prole-tarijata' odnosno 'diktatura proleprole-tarijata'. Taj poseban, interimni, prijelazni oblik vlasti bit će po njegovom uvjerenju potreban kako bi se razvlastio i ukinuo postojeći državni aparat, koji je instrument kapitalističkih klasnih interesa, i kako bi se konsolidirale tekovine socijalističkog preobražaja. Po mišljenju engleskog povjesničara Richarda Hunta, Marx je diktaturu prole-tarijata shvaćao kao demokratsku vladavinu radničke klase, tog većinskog dijela stanovništva nad manjinom posjedničkih klasa. [2] Prema Huntovoj interpretaciji Marxovog shvaćanja diktature proletarijata, taj oblik vlasti bio je varijanta participativne, neposredne demokracije, za razliku od libe-ralne, parlamentarne demokracije u kojoj narod nema učinkovit utjecaj ni kontrolu nad djelovanjem vlade i državnog aparata.

Od Hegelove filozofije Marx je preuzeo dijalektičku metodu, prema kojoj je sukob proturječnih tendencija pokretačka snaga cjelokupnog ra-zvitka. No za razliku od Hegela, koji je dijalektiku shvaćao kao univerzalni zakon razvitka 'apsolutne ideje,' Marx je pomoću dijalektike objašnjavao protuslovni, dinamički razvitak ljudskog društva. Za Marxa je glavni po-kretač povijesnog napretka bila suprotnost između karaktera proizvodnih snaga i karaktera proizvodnih odnosa, kao i suprotnost između

društve-nih klasa koje postoje u određenom društvu. Jedna od njegovih glavdruštve-nih teza je da svakoj etapi u razvoju proizvodnih snaga društva odgovaraju određeni oblici društvenih odnosa kao i obrasci društvene i individualne svijesti. Prema toj tezi, proizvodna odnosno ekonomska struktura nekog društva je temelj na kojem počiva društvena, politička i kulturna super-struktura. Taj pristup objašnjenju civilizacijskog razvoja nazvan je povije-snim materijalizmom. Na taj je način Marx objašnjavao pojavu, razvitak i propast pojedinih društveno-ekonomskih struktura u povijesti čovječan-stva. Prvobitno besklasno, prakomunističko društvo bilo je zamijenjeno klasnim robovskim društvom onda kad se proizvodnost rada toliko pove-ćala, da su postojeći odnosi proizvodnje postali zapreka za daljnji razvitak proizvodnih snaga. No na višem stupnju razvoja robovlasničkog sustava ponovno se pojavila suprotnost između karaktera naraslih proizvodnih snaga i zastarjelih odnosa proizvodnje, što je nametnulo nastanak feudal-nog društva. I feudalni društveni odnosi došli su na određenom stupnju razvoja u suprotnost s tehnološkim razvojem, pa su morali biti zamijenjeni novim, kapitalističkim modelom društvenog uređenja. Sličan fenomen će se pojaviti i na određenom, visokom stupnju razvoja kapitalizma: njego-va obilježja, prinjego-vatno vlasništvo kapitala, zakon profita, radna snaga kao roba i klasna podjela postat će zapreka daljnjem napretku i morat će biti zamijenjeni novim modelom društvenih odnosa, socijalizmom odnosno komunizmom. Proturječnost između zastarjelih kapitalističkih odnosa proizvodnje i naraslih proizvodnih snaga javlja se kao sukob dviju društve-nih klasa, vladajuće klase kapitalista i podčinjene radničke klase. Služeći se metodom materijalističke dijalektike Marx ide korak dalje: on anticipira nastajanje novog društvenog poretka i njegovih obilježja, t.j. ukidanje pri-vatnog vlasništva, nestajanje klasnih razlika, ostvarenje potpune slobode i jednakosti svih ljudi, raspodjela prema potrebama.

Od britanske klasične političke ekonomije (određenije, od Davida Ri-carda) Marx je preuzeo teoriju vrijednosti, ali je toj teoriji dao novi smisao, objašnjavajući kako radna snaga proizvodi višak vrijednosti koji prisvaja-ju vlasnici kapitala. Najamni radnik prodaje svoprisvaja-ju radnu snagu vlasniku tvornice i dok jedan dio radnog vremena proizvodi vrijednost potrebnu za reprodukciju te radne snage (t.j. za svoje egzistencijalne potrebe), drugi dio radnog vremena on proizvodi višak vrijednosti, koji prisvaja vlasnik kapitala. Proturječnost između društvenog karaktera proizvodnje i privat-nog prisvajanja je prema Marxu jedna od glavnih proturječnosti kapitali-stičkog načina proizvodnje.

Karl Marx je znanstveno obrazložio odlučujuću ulogu koju ima teh-nologija, t.j. način proizvodnje materijalnih dobara ne samo u ekonom-skom nego u cjelokupnom razvoju ljudskog društva. Prema njegovom mišljenju, promjene u tehnologiji nameću odgovarajuće prilagođavanje organizacije društva, prvenstveno oblika vlasništva i na njima zasnova-nih odnosa proizvodnje. Stanje tehnologije je prema Marxu onaj temelj-ni čitemelj-nilac koji određuje društvenu i političku strukturu nekog društva, o kojem ovisi razina i priroda ljudske civilizacije i kulture. To stanovište je Marx izrazio ovim riječima: »Način proizvodnje materijalnog života uvje-tuje proces društvenog, političkog i duhovnog života uopće. Ne određuje svijest ljudi njihovo biće, već obrnuto, njihovo društveno biće određuje njihovu svijest. Na izvjesnom stupnju svog razvitka materijalne proizvod-ne snage društva dolaze u proturječnost s postojećim odnosima proi-zvodnje, ili, što je samo pravni izraz za to, s odnosima vlasništva u čijem su se okviru do tada kretale. Iz oblika razvijanja proizvodnih snaga ti se odnosi pretvaraju u njihove okove. Tada nastupa epoha socijalne revolu-cije. S promjenom ekonomske osnove vrši se sporije ili brže prevrat čitave ogromne nadgradnje«. [3]

Marxova opsesivna vizija bila je ostvarenje cjelovitog, totalnog čovje-ka u društvu slobode, zajedništva, jednakosti, obilja i humanosti. Pobjeda industrijske revolucije i kapitalističkog načina proizvodnje i njegova ek-sploatatorska priroda pretvorila je čovjeka u robu, oduzela mu čovječnost, degradirajući ga na stvar. Čovjek je u kapitalizmu postao formalno slobod-na jedinka, ali ne u ravnopravnosti i zajedništvu sa svim ostalim ljudima, već u ekonomski i socijalno podređenom položaju u društvu, koje poči-va na vladavini privilegirane manjine. U takvom društvu, pisao je Marx, »Sloboda čovjeka ne temelji se na povezanosti čovjeka sa čovjekom, već na odvajanju čovjeka od čovjeka«. [4] Čovjeku je, smatra Marx, potrebna zajednica da bi se mogao uobličiti kao slobodna i cjelovita jedinka, ali u dosadašnjim »surogatima zajednice« postojala je osobna sloboda samo za pojedince koji su pripadali vladajućoj klasi. Ukidanje sukoba između čo-vjeka i čočo-vjeka, kao i između čočo-vjeka i prirode i svestran razvoj čovjeko-ve ličnosti bit će moguće tek kad visoka proizvodnost rada stvori društvo obilja i kad se ljudski rad pretvori iz egzistencijalne nužnosti u slobodnu i stvaralačku djelatnost. Tada će društvo moći zadovoljiti ne samo 'niže', egzistencijalne potrebe već i potrebe 'višeg' reda, t.j. kulturne, kreativne i druge humane potrebe, i to svim ljudima. Takvo visoko razvijeno (teh-nološki, ekonomski, socijalno i kulturno) i humanizirano društvo, koje će

obilježavati obilje i mogućnost slobodnog razvoja ljudskih potencijala sva-kog čovjeka, Marx je nazvao komunizmom.

Važnu ulogu u marksističkoj doktrini ima shvaćanje prirode čovje-ka i njegove svijesti. U knjizi Njemaččovje-ka ideologija Marx i Engels zastupaju tezu da je ljudska svijest ovisna o društvenim uvjetima u kojima žive, t.j. da je način mišljenja određen u osnovi materijalnim uvjetima proizvod-nje sredstava za život. Svjesni život ljudi može se razumjeti samo ako se promatra kao sastavni dio cjeline njihovog života, prvenstveno u kontek-stu načina proizvodnje i načina zadovoljenja egzistencijalnih potreba. Za Marxa su ljudske ideje uglavnom odraz procesa materijalne proizvodnje i njime uvjetovanih društvenih odnosa. Međutim, Marx nije isključiv u tom pogledu: on također govori o aktivnoj ulozi ideja kao važnom čimbeniku preobrazbe oblika društvenog života. On s tim u vezi piše: »Okolnosti u istoj mjeri stvaraju ljude u kojoj ljudi stvaraju okolnosti.« Svijest o dehu-manizaciji radnih ljudi u kapitalističkom društvu, kad taj proces dosiže vrhunac, pretvara se u revolucionarnu svijest, koja postaje bitan čimbe-nik društvene dinamike i stvaranja novih društvenih odnosa. Na taj način svijest o dehumanizaciji postaje klica rađanja ideje o socijalizmu i borbe za njegovo ostvarenje. Prema tome socijalizam nije samo povijesna nužnost, puki proizvod povijesnih zakonitosti, koje djeluju po sili prirodnog me-hanizma, već je rezultat svjesne borbe dehumaniziranih ljudi za povratak vlastite čovječnosti.

Marksizam je od 6o-tih godina 19. stoljeća postao vrlo utjecajna ide-ologija, prvenstveno stoga što je razotkrio i znanstveno objasnio eksploa-tatorsku prirodu kapitalističkog sustava, što je objasnio povijesnu nužnost njegove zamjene višim, humanijim društvenim uređenjem i što se temeljio na cjelovitoj i svestranoj, teoretski razrađenoj doktrini. Osnovna je ideja Kapitala, najvažnijeg Marxovog djela čiji je prvi tom objavljen 1867. go-dine, da se kapitalistička eksploatacija zasniva na prodaji radne snage od strane najamnih radnika, pri čemu ta radna snaga proizvodi veću vrijed-nost nego što je potrebno za njenu reprodukciju, a višak te vrijedvrijed-nosti pri-svajaju vlasnici kapitala. To prisvajanje viška vrijednosti je izvor rastuće akumulacije kapitala, što nezaustavljivo jača moć kapitala i slabi položaj radničke klase. Stoga na jednoj strani dolazi do gomilanja bogatstva, a na drugoj strani do sve većeg relativnog osiromašenja radnog stanovništva; akumulaciju kapitala prati istovremena akumulacija siromaštva i bijede.

Marx je bio uvjeren da kapitalizam nužno uzrokuje osiromašenje radničke klase, i to zbog toga što u određivanju visine nadnica vlada načelo

fiziološkog minimuma. Taj stav on iznosi u tekstu Nadnice, cijene i profit (1865) ovim riječima: »Opća je tendencija kapitalističke proizvodnje ne da povisi već da snizi nivo nadnice više manje do njene minimalne granice«. Kasnije je Marx modificirao to stanovište objašnjavajući da vrijednost rad-ne snage, t.j. visina nadnica ovisi također o kulturnim okolnostima, tradiciji neke zemlje kao i o novim potrebama (koje također ulaze u sastav životnog minimuma). To znači da je Marx odustao od teze o apsolutnoj pauperiza-ciji radničke klase. No relativno osiromašenje radničke klase, koje se ogle-da u sve manjem udjelu radničkih plaća u ostvarenom dohotku, je zakoni-ta pojava u kapizakoni-talizmu koja obilježava i sve kasnije njegove razvojne faze. Ipak, siromaštvo nije glavni razlog borbe radničke klase protiv kapitalistič-kog poretka već je to dehumanizacija, odnosno gubitak ljudskapitalistič-kog digniteta te podčinjene i eksploatirane klase. Prema Marxovom mišljenju, socijali-stički pokret nije dakle prvenstveno motiviran materijalnom bijedom već društvenom marginalizacijom i dehumanizacijom najamnih radnika, što izaziva klasni antagonizam i potiče njihovu revolucionarnu svijest.

Najvažniji dio Marxova Kapitala je teorija vrijednosti, koja polazi od teze Davida Ricarda, da je vrijednost svake robe proporcionalna količini rada uloženog u proizvodnju te robe. Marx je prihvatio tu tezu, ali je Ri-cardovoj teoriji vrijednosti dao dodatno, novo značenje: dok je Ricardo pomoću teorije vrijednosti objašnjavao stvaranje dohotka, Marx je pomo-ću te teorije otkrio mehanizam eksploatacije u društvu zasnovanom na privatnom vlasništvu kapitala. On je svojom teorijom vrijednosti nastojao znanstveno obrazložiti i dokazati slijedeće fenomene: prvo, da je ljudski rad (fizički i intelektualni) jedini izvor novostvorene vrijednosti (jer su i sredstva za proizvodnju, t.j. kapital, također stvoreni ljudskim radom); drugo, da najveći dio te radom stvorene nove vrijednosti prisvajaju vla-snici sredstava za proizvodnju (kapitalisti), koji na taj način eksploatiraju zaposlene radnike; treće, da su proizvodnja viška vrijednosti i akumulacija kapitala glavne pokretačke sile kapitalističkog načina proizvodnje; četvrto, da zakon vrijednost vodi stalnom tehnološkom napretku, podizanju proi-zvodnosti rada i povećanju proizvodnog potencijala, ali samo do određe-ne točke, kad će kapitalistički društveni odnosi oodređe-nemogućiti daljnji razvoj proizvodnih snaga društva; i peto, da zakoni kapitalističke proizvodnje ne-minovno vode u sve veću koncentraciju kapitala i bogatstva uz istovreme-no povećanja siromaštva, obespravljeistovreme-nosti i alijenacije (otuđenja) većine stanovništva koja živi od prodaje svoje radne snage, što na kraja mora do-vesti do sloma kapitalizma.