Per Olof Ekström
Plesala je jedno ljeto
1. NA SELO, PTICAMA
Oblaci plavili nebom i protezali se ko crna neka krila, nadvodili se u čudnim oblicima, slični vojsci zlih duhova, što su poveli svoje pomamno kolo. Iza oblaka sijao mjesec i kadikad im posrebrivao rubove, ali se nikad nije pokazivao. Vjetar bjesnio u granju i prodirao u odjeću, meo pred sobom kovitlac uvela lišća, a sitna kiša pršavica udarala i pekla kožu. Momak upirao nogama u pedale i sagibao se na upravljač, a svaki put kad bi mu jači bus vjetra naduo odijelo i zaprijetio da ga obori, upeo bi iz sve snage, da se sa svojom dvokolicom probije naprijed po zablaćenu putu. U orljavi oluje ćuli se jauci, što možda bijahu krikovi izgladnjelih duhova oblaka - divlje guske opet letjele s juga.
Majur Stendahl ležao usred ravnice, gdje je sjeveroistočni vjetar iz dana u dan šibao ogoljela stabla. Tlo bilo smeđe i sivo, te su samo u zavjetrini mogle nicati sitne vlati trave. Kod kuće se već počelo zelenjeti, kad je Göran pošao, djevojke izlazile u šetnju golih nogu, a tu su seljaci idući na brananje nosili vunene rukavice i šalove oko vrata. Njegova je bratučeda Sigrid imala na sebi krzneni kaput, kad ga je na postaji dočekala s droškom, a on je za sveg puta drhtao i ježio se. Zrak je bio jasan kao prozirac, nebo čisto ko modra svila, no u suncu nimalo topline, a noću padao mraz, smrzavalo se. Po poljima vozile se sijačice, ali kako zemlja može biti plodna u tome arktičkom podneblju ? A jadne divlje guske pokadšto se pomaljale i letjele još i dalje na sjever, kao da se žure i kao da radosno hitaju u još žalosnije krajeve!
Prvog jutra Gorana probudila lupa u kuhinji. Sunce probijalo kroz rebrenice, ali je bilo samo pet sati, te se okrenuo i opet zaspao. Kad je napokon sišao u kuhinju i nazvao "Dobro jutro", Sigrid uzvi obrvama i pogleda na zidni sat.
— Da, da, tebi zbilja i priliči da se ispavaš: tako si blijed. Zar tamo u
vas nema sunca?
tamno kao kora na drvetu.
Promatrao ih je kako sjede i jedu. Göranov otac i stric tako su slični: imaju jednako pravilno duguljasto lice i svijetle modre oči. I glas im sličan, premda stric govori tim strašnim narječjem. Ali kako se ipak razlikuju! I pogleda svoje ruke i njihove. Stričeve bile velike, široke i smeđe s ispucalom kožom crnom od zemlje; a Sigrid imala tanke, jake i čiste ruke, s ispucalim crvenim žuljevima. Njegove ruke gospodičića školarca bile su sasvim tuđe za tu okolinu; a on se ponosio njihovom bjelinom, kroz koju su se vidjele plave žile, te se katkad pitao, što bi s njima. Jeli su u kuhinji; tu su se nalazili pipci za vruću i za hladnu vodu, peć ukusno svijetložuto emajlirana, s pregra-dom za grijanje vode, ali su stolci bili izlizani, a uglovi na stolu provirivali kroz navošteno platno. Stric je tu sjedio s novinama pred sobom, proždirao divovske količine jela, žvakao i čitao; a Göran usitnio, jeo malo.
- Jedi, treba da jedeš! - promrmlja Sigrid i ušilji usne. - Ili ti se možda
ne sviđa naše jelo?
Göran je bio premoren, kad je doputovao, pa je kući poslao samo običnu dopisnicu. Ali kad je izminuo tjedan dana i kad mu se vrijeme oteglo, sjede da piše pismo. Pero je samo letjelo po papiru, a Göranov ugloviti i brzi, ali gipki rukopis nizao redak za retkom. Pa ipak je ishod toga bilo kratko pismo, a kad ga je završio, preostajalo mu je dosta vremena. Nakon časka oklijevanja uze novi list i poče pisati Helgeu, ali je sad davao oduška svojim osjećajima:
"Ovdje sam tjedan dana i dosađujem se dozlaboga. Dobro ti je znano, kako je to kad putuješ vlakom od jednoga grada do drugog, a među njima se protežu puste ravnice. Majuri leže žalosni i sivi, s niskim kućama, a ljudi, koje vidiš, isto su toliko niski, žalosni i sivi - te poput mene zahvaljuješ tvorcu, što nisi prisiljen da živiš u takvoj pustoši. Razumiješ li sada, kako se osjećam ? Prvih dana ležao sam kod kuće, ali se sad pomalo šetam, premda je tako studeno, da mi se zglobovi smjesta smrzavaju. Seljaci su posvuda zabavljeni sjetvom, te ne stižu
da misle ni na što drugo.
Stric mi je zaista izvrstan čovjek, s kojim se može razgovarati, ali u ovom trenutku nema ni časa vremena za me.Ali da vidiš Sigrid, moju bratučedu! Ona ti je baš ko nekakva tetka, u kritičnoj je dobi od trideset i četiri godine, neljubazna je, čangrizava, mučaljiva, radina do nevjerojatnosti, a osim toga zadojena i vjerskim duhom, čini mi se, jer sluša vjerske službe na radiju, a polica joj za knjige puna ženskih nabožnih romana. Silno se umudrila, kad sam joj pokazao svoju maturalnu svjedodžbu, ali je to, mislim, bilo samo pretvaranje - nije htjela priznati, da je se to dojmilo. A što umije biti porugljiva! "Gle, gle, što si danas uranio!" rekla mi je prvog dana, kad sam ustao nešto prije devet sati. Ali čemu da ustajem rano, kad ne znam, kako da utučem vrijeme ?
Tvrdo se nadam, da ću uskoro okrenuti leđa ovoj selendri, jer i ne mislim, da osim ovoga majura ima išta, što bi malko razvedrilo moj boravak. Željeznička je postaja udaljena milju odavde, a najbliži grad dvije milje.' Zbilja ne znam, što ovdašnja mladost može činiti u dokolici. Uostalom, katkad se pitam, ima li ovdje uopće mladosti. Izuzevši čeljad, koja radi po poljima, ovdje na putu susrećem samo neke starce i starice. Susjedni majur udaljen je od nas svega koju stotinu metara, ali za sve ovo vrijeme nisam vidio ni žive duše. No vrijeme odmiče, nadajmo se, pa ćeš me vidjeti do nekoliko tjedana, kad se vratim u civilizirani svijet. Jedina je svijetla točka to, što autobus iz grada prolazi ovuda jednom na dan i što dobivamo poštu šest puta na tjedan. Stoga te molim: piši često i mnogo svome prog-nanom prijatelju!"
Htio je još zamoliti Helgea, da pozdravi Mary-Ann. Ali ona bi mu se samo narugala, kao i sva družina, a on nije htio biti još smješniji nego što jest. - Kakva li prokletstva, što mora boraviti tu i što ne može bdjeti nad svojim interesima!
I zadovolji se time, da završi pismo riječima: "Pozdravi mi Gunnel." Zatim iziđe. Puhao vjetar koliko mu drago, Göran nije mogao da
duže izdrži među četiri zida. Kuća sva obnijemjela, muk se na nju slegao - takav muk, da je pucketalo u zidovima, i ta mu je tišina padala na mozak ko kakav teret. Nikakvo čudo, što se staro praznovjerje i druge čudne navike mogu održati na selu. Ljudi, koji tu žive, moraju silom prilika biti manje- više nastrani.
Sigrid kopala u vrtu, kad je Göran izišao. Sva se zajapurila i toliko se ugrijala, da joj se kosa savijala u kovrče i lijepila joj se po čelu. Rukavi joj bijahu zasukani povrh lakata.
- Čini mi se, da se ovdje dosađuješ - reče ona, kad joj se približio.
Göran se nije nadao tolikoj pronicavosti, te nije znao, što bi odgovorio, da u isti mah bude i iskren i uljudan.
- Ne, nipošto, ali su dani ponešto dugi.
- Trebalo bi da se nečim baviš.
- A čime?
- Imaš knjiga, a i mi ih imamo, ne nađe li se ništa drugo...
- Oh, nisam raspoložen za čitanje. Sad ću se dobro prošetati, a onda
ću rano leći.
Ona uprije prstom u njegovu glavu i reče svojim suhoparnim, trijeznim i neobično jasnim glasom:
- Ako izlaziš, da bi pokazao svoju kapu,* valja ti počekati još koji
dan, jer sada nitko nema vremena da je gleda...
Göran proguta uvredu, te pođe okrajkom prema polju, gdje je stric upravo sijao. Tu ostade časak na vjetru, da promatra zapreg. Konj mahao glavom pri svakom koraku, a stric išao za strojem držeći dug štap, kojim je ovda-onda istjerivao lemeš. Cijevi i nazubljeni kotač jednoliko regetali, a vjetar donosio sve do namrštena Göranova nosa opore zapahe konjskog znoja.
Da se nečim bavi? A čime? Uf!
Prodorna studen i njegov vlastiti nemir primoraše ga da se opet makne i da krene dalje. Šetao se uzduž seoske ceste, dok su mu misli odlijetale daleko, daleko iza svih lugova, što su ograničavali ravnicu prema jugu. Ondje su se stabla zacijelo već zaodjela zelenilom, a
njegovi drugovi bezbrižno švrljaju po parkovima i oko luke i ponose se svojom tek stečenom zrelošću. A za njega nitko i ne mari. Sigurno su ga već i zaboravili, a ovdašnji svijet kanda nije sposoban ni za kakve dojmove. Mary-Ann, Mary-Ann, bogzna tko te sada cjeliva... Opuštena opruga u mehanizmu sata, kakva bijaše Göran Stendahl, počela se napinjati. Tišina, spavanje, jednostavna i krepka hrana, i usto čist i zdrav zrak, bijahu ključ, koji navija i navija, te momak poče osjećati želju za djelatnošću.
Neke je večeri sjedio kraj radio-aparata i tražio kakav jazz. Stric je čitao novine, a u kuhinji Sigrid glačala rublje. Ovda-onda štogod bi rekla, a stric iza svojih novina odgovarao najsušim riječima. Kao i obično, razgovarali su o sjetvi, o vremenu i o svojim susjedima, a Göran se približio što je mogao više aparatu, da ih ne čuje. Ali je na nesreću davanje bilo slabo; spremao se već da zatvori aparat i da se udalji, kadli na nekoj postoji na srednjim valovima naiđe na izvanredan hot.* U svojoj radosti poče pjevušiti i bubnjati ritam po stolu.
- Da da da do di di do do doo...
- Kakva je to halabuka? - začu se povik Iz kuhinje. - Zar ti sam radio
nije dosta?
- Göran pogleda strica, koji je sakrivao smijeh iza novina.
- Što se mene tiče, nije mi krivo što to slušaš, ali nju ne smiješ
razdraživati... Uostalom, i nije tako lijepo.
Göran Ijutito zatvori aparat. Čim je prestala buka, Sigrid otvori vrata i nastavi razgovor:
- Hoće li nam Fredrekovi pomoći u sadnji krumpira?
- Svakako. Čuješ li, Görane, jesi li raspoložen da sutra s nama sadiš
krumpir?
- To zbilja ne mogu - promrmlja Göran zlovoljno i pope se u svoju
sobu.
mlada djevojka i razgovarala se sa Sigridom, a stol bio prostrt za četvoro.
- Dobro jutro! - reče Göran, a kako se Sigrid nije potrudila da ga
predstavi, on se sam kaza neznanki. Ona ustade, nakloni se i pruži mu čvrstu i toplu ručicu.
- Zovem se Kerstin - tiho će djevojka.
Göran sjede s druge strane stola. Razgovor baš nije tekao. Sigrid postavlja neka pitanja, djevojka jednosložno odgovarala, te ga ovda-onda bojažljivo poglédala. To ga je zabavljalo. Mogao je očekivati, da će se tako držati seoska djevojka od četrnaestak- petnaestak godina. Ali kad je stric ušao, kao da se magla raspršila. Djevojci lice sinu kao svijetao cvijet, naglo postade go- vorljiva, čak se znala smijati.
Dok su jeli Göran se zabavljao gledajući je. Okraćala joj i iznošena odjeća pokazivaše, da su joj grudi već razvijene. Katkad je govorila kao odrasla osoba, ali su joj oči bile divno velike i djetinjaste, duge i pomalo koso položene. Mogaše joj biti petnaest godina; nije bila ni dijete ni žena, a opet i jedno i drugo. Göran razabra, da je zbilja zamamna ta mala, vitka djevojka, sa dvije izlizane ukosnice u kosi. Usta joj bila meka, bujna, možda nešto povelika. Jednom, kad su im se oči susrele, ona pocrvenje. No zatim spusti vjeđe, te je jedva još i odgovarala stricu na šale. Kad su završili jelo, brzo istrča za njim. Bijaše to kao da bježi. Nije stigla ni da stavi na glavu svoju crvenu kapicu.
- Draga kuzina, možeš li mi dati kakve gornje hlače ? - upita Göran.
- Htio bih da pomažem.
- Želja za radom spopala te nekako iznenada.
- Ta nisi li mi i sama rekla, da se moram nečim zabaviti ?
- Pazi, da djevojci ne zavrtiš glavom! Kerstin je iz časne obitelji!
- Ni moja nije manje časna - odgovori Göran. - Uostalom,
namjeravam saditi krumpir, ko i svi drugi.
Pet minuta kasnije izide Göran u radničkom kombinezonu s pojasom; noge se gubile u prevelikim gumenim čizmama. Pred
majurom stajala kola, a na njima bio plug, vreće i nekoliko čabara. Kerstin stajala naslonjena na kola, a stric opremao konje u staji. Kad je opazio Görana, doviknu mu:
- Kad već ideš s nama da nam pomogneš, baci još te dvije vreće.
Djevojka se okrenu i pogleda na nj povrh kola. Göran nije znao što bi: osjećao se izgubljen u tom odijelu, a s druge strane mišljaše, da mu se ona ruga. Kerstin prekide taj muk:
- Valja nam natovariti još neke vreće, čini mi se...
On je pogleda. Misao, da ta krhka djevojka mora podići na kola vreću krumpira, učini mu se mrska; njezine ruke i njezin vrat bili su tako nježni, a zamrljani plavi ogrtač, na kojemu su falila puceta pa ga je zakopčala pribadačom, visio prazno oko njezinih ramena. On se osmjehnu nekako s visoka, prihvati najbližu vreću i upe da je digne. Tek što se s mukom zametnuo njome, vreća mu kliznu s ramena, i on teško dahnu, kao da stenje. A Kerstin se samo nasmija i mirno poduprije vreću svojim bedrom.
- Pazi samo, pograbi je čvršće - upozori ga ona, i tako zajednički
podigoše teret.
Göran se zadihao i zacrvenio, bijaše kao ozlojeđen, a ona se nasmija, ali tako od srca i milo, da se i on morao nasmijati.
- Hvala na pomoći! - reče Göran i pruži joj ruku.
Ona stisnu njegove slabe prste brzim, drugarskim stiskom.
- Ne smiješ biti tako porugljiva - dometnu Göran.
Djevojka se smjesta uozbilji.
- Zar tako izgledam ? Nisam se mogla spriječiti, bio si tako
uvrijeđen.
- Zašto bih bio uvrijeđen?
- Jer je vreća bila teža, nego što si mislio. Hoćemo li da odmah
zajedno podignemo drugu ?
Djevojka ga silila da se rumeni i presijecala mu riječ. Nije htio, da ga to dijete i dalje dovodi u zabunu, te kad je posljednja vreća položena u kola, upita djevojku;
- Koliko ti je godina? Petnaest?
- Ne - odgovori ona - četrnaest i po.
"Za te je godine i previše razvijena - pomisli Göran. - Koljena su joj se tako zaoblila, a noge su joj sigurno lijepe, samo da nema na sebi te ružne zakrpljene čarape i te kratke, zablaćene gumene čizme."
- A tebi? - upita ona.
- Devetnaest.
- Oh - dočeka ona i duboko se nakloni - onda ti sigurno ne smijem
govoriti "ti".
Glas joj pokazivao duboku ozbiljnost. Oborila je pogled na zemlju, dok joj je nježni mali profil izražavao zbunjenost.
Kad su stigli na polje i kad je stric upregnuo konje u plug, ona upita s najbezazlenijim izrazom na svijetu:
- Razumiješ li se u ovaj posao?
- Ja sam stručnjak za sadnju krumpira.
Stric je orao, a gomoljike je valjalo stavljati u svaku drugu brazdu. Göran je promatrao kako rade Kerstin i Sigrid, pa je onda i on tako činio. One su išle pognute, držeći svaka svoj čabar, te su u razmaku od stope bacale krumpire u vlažnu i crnu zemlju. No dok je Göran nakon malo vremena krv navalila u glavu, činilo se da Kerstin i Sigrid mogu beskonačno ići tako pogrbljene; nisu se uspravljale prije nego što bi došle do kraja brazde. Njihove su gomoljike ostajale uvijek ondje, gdje bi ih položile, a njegove se kotrljale tamo-amo, i uvijek je bio posljednji. Kerstin ga porugljivo gledala, te kad su se prvi put opet našli kod kola i punih svoje čabre krumpirima, ona će mu:
- Valjan si, nema šta!
Kad su se kasnije ponovo sreli kod kola, on naumi da s njome zapodjene razgovor, u kojemu bi on vodio riječ. I zato je upita:
- Zar ovdje kod vas nema nikad ljeta?
Ona promotri njegove od studeni pomodrjele ruke te se nasmija:
negoli jučer? - doda ozbiljnijim tonom. - Uskoro će i ovdje ljeto granuti, vidjet ćeš!
I zaista nije bilo tako studeno toga dana, vjetar je jenjao, zrak se činio mekši, prokađeniji mirisom zemlje i raslinja. Za- pahivao je i vonj đubra, s jakom i oporom parom. Gore nad ravnicom zrak treptao, činilo se da se svi oblici gube u talasanju, a nebo više nije bilo modro, nego zastrto mliječnobijelom koprenom. Brezova šuma na istoku od jučer se prelila mekim zelenilom, a jedna se mlada vrba sjala u svome žutilu. Visoko nad njima kliktala ševa, i Göran ju je toliko tražio očima, da su mu se zablještile, ali ipak nije otkrio drhtavu crnu točkicu.
Djevojka ga i opet dozva u stvarnost. Nasmijala se i podigla svoj čabar:
- Nema duga odmaranja!
Gledao je za njom. Pognuta naprijed, držala se brazde, te je svaki put, kad bi zakoračila, ispuštala krumpir. Radila je brzo, ne pokazajući nikakva znaka umora, dok se Göran već činilo, da će mu se slomiti kičma. Obaviješe je vjetar i sunce,
* U jednu krumpir sade, a drugu ostavljaju za okapanje i ogrtanje. -
Prev.
daljina i ceptavi, kričavi život. Oko nje kružili galebi u otmjenim krugovima, otpočivali na vjetru i sklapali krila nad repom, prije nego podu u ov na kukce u mekoj zemlji. Ti bjelokrili aristokrati tabali su dostojanstveno i spokojno na svojim mekanim, plosnatim noškama, među pastiricama i škvorcima i zlookim vranama, crnim poput čađe, sve dok ne bi stigao plug s konjima; tada bi se cijelo ptičje društvo diglo i odletjelo kao jedno jato, lepećući krilima, grajeći i kričeći. Zemlja se tresla pod teškim udaranjem kopita i prskala o lemeš, te je blistavo željezo sijevalo, kad bi stric podizao plug, da ga okrene. Kerstin hranila konje krumpirima, tapšala ih i dragala po sjajnim, smeđim vratovima. "Kako se usuđuje!" mišljaše Göran.
- Eno tamo - odgovori ona i pokaza na crvenu zgradu majura na drugoj strani potoka.
- Nije daleko - dočeka Göran, i oni se pogledaše. A prije nego što je
odvratila pogled ustranu, on otkri, da su joj oči sive, s malim zelenim prstenom oko zjenice.
- Gledaj, kako nas tvoja bratučeda promatra - reče Kerstin.
- Njoj se ne sviđa da stojimo i da se razgovaramo.
Čim su se ponovo našli, on je upita:
- A kako se još zoveš osim Kerstin ?
Nije htjela da mu kaže, ali kako je on navro da sazna, naposljetku mu reče, da se zove Kerstin Matilda Josefina Larsson.
On se slatko nasmija, ali se to djevojci nije svidjelo.
- Kako čovjek može biti glup pa se smijati nečemu, čemu nema
lijeka! - protisnu Kerstin sijevajući očima.
- Da tome ima lijeka i da si ti kriva, ne bih se smijao nego bih te
ukorio - preuze Göran. - Ali kakve li zapadnogotske gradacije!* Takvo okomito uspinjanje: Kerstin, Matilda, Josefina, a onda iza toga Larsson, sasvim ravno i šturo.
- Ne mogu se svi zvati Stendahl - odgovori ona spokojno.
- Neki se moraju zvati Larsson, a neki bogme i Persson.*
- Znaš li, što je to zapadnogotska gradacija ? - upita Göran, da bi
razgovor svrnuo na drugu stranu.
___________________________________________
* Zapadna Gotska (Västergötland), pokrajina u južnom dijelu Švedske - kraj ravnica, ispresijecan mnogim brežuljcima. - Prev.
- Čuj, Gorane - reče ona zaiskrivši očima, koje su se smanjile u male pukotine - radije se čuvaj, da se i sam ne pretvoriš u zapadnogotsku strmen!
Zaostajao je kako u radu, tao i u rječitosti. Ona poče saditi krumpir i u njegove brazde.
- Pomažeš mi?
- Nipošto.
- Ne ćeš vajjda poricati! Misliš, da ne ću stići?
- Nema zbora, stići ćeš - reče ona gledajući ga porugljivim
pogledom, iskosa.
On i opet htjede skrenuti razgovor na štogod drugo te upita:
- Kamo ljudi idu u ovome gnijezdu, ako se koju večer žele zabaviti?
- Zabaviti ? - u čudu će ona. Gledala je, kao da ne razumije.
- Dašto! Naći se s ljudima, plesati, pjevati, čavrljati, što god hoćeš.
- U nas se ovdje ne pleše... Jedino katkad ljeti, dolje kraj Jezera...
- Ljeti! A šta radite ostali dio godine? Spavate zimskim snom!
- Oh! - ogorčeno će ona. Ima tu mnogo toga, možeš vjerovati. Tu ti je
vjerski kružok za mladež, pak Savez mladih. Sportsko društvo, a održavaju sastanke gotovo svake subote. Osim toga, ima i kino, na željezničkoj postaji.
- Koji svakako daje stare filmove!
- Za nas su novi - suho će ona. - Ali ja ondje nisam nikad bila... doda
potiho.
- Tu je dakle i sportsko društvo, baš izvrsno. A čime se bavi Savez
mladih ? Da to nije nešto slobodnozidarsko ?
- Nipošto! Ali paze na članstvo. Imaju amatersko kazalište, pjevaju,
sviraju i slično. A priređuju i narodne igre.
- Sudjeluješ li često u tome?
- O, ne. Još nisam njihov član.
- Pa šta onda radiš ? Sjediš doma s mamicom ?
Ona ga Ijutito pogleda:
da se naspavamo.
- Eh, eh... Uostalom, spavati ih igrati narodna kola, to je zacijelo
jednako zabavno. Narodne igre! Čovjek osjeća, da je zaista dopao na selo.
- Na ljeto možeš sigurno plesati u starom skladištu kod luke.
- Na ljeto! Ali se do ljeta valja načekati. Od sada pa do ljeta može
čovjek još crknuti od dosade...
- Ti se tako dosađuješ ovdje? - u čudu će ona, žaleći ga.
- Da, a ti se ne dosađuješ? Tebi je ovdje ugodno?
- Jasno - odgovori ona, s pogledom upiljenim u svoje ruke uprljanje
zemljom.
-Kerstin - reče on i uze svoj čabar, da bi i opet nastavio posao - moram svakako među ljude, inače ću poludjeti. Kada će neko od tih društava imati sastanak?
- Večeras se Savez mladosti sastaje u velikoj školi.
- Lijepo, mogu se u svakom slučaju prošetati i pogledati. Hoćeš li i
ti?
- Ne znam. Po svoj prilici ne ću smjeti.
- Ne ćeš smjeti ? A tko će ti zabraniti ? — I prasnu u smijeh.
- Pah! - protisnu ona hladno - s tobom se ne vrijedi raspravljati, kad
uvijek govoriš tako s visoka.
Göran bi najradije pošao kući i legao, koliko ga je boljelo u glavi i u leđima, ali mu je ponos branio da pokaže slabost. Napokon zasadiše i posljednju brazdu te se vratiše kući; tu ga poslije objeda prođe nevoljkost i neraspoloženje, te on i opet posta društven i pristupačan.
- Tu ti je mala pjevačica - reče stric i položi ruku djevojci na rame. -
Mislim, mogli biste sad pokazati, što znate.
Göran smjesta potraži svoju lutnju i poče je udešavati, a Sigrid ga porugljivo gledaše.
- Ne znam zaista ništa - reče Kerstin postiđeno, opirući se.
- Ne znaš? Može li ne znati ništa ona, koja pjeva sama na crkvenoj
- Zapjevaj! - ohrabri je Göran, te zareda nekoliko napjeva. Ona se rumenjela sve više i više, te konačno morade priznati:
- Ne znam tih pjesama...
Ali je znala pjevati: "Samo danak, samo časak"*, i dok ju je pratio, slušao je njezin glas - neškolovan- dakako, no ipak dobar. Imala je smisla za glazbu, i on je potpuno razumio stričevo neograničeno udivljenje prema njoj.
Göran otpjeva nekoliko pjesama; mogao se smatrati nadmoćnim, ali je isto tako bio i veoma zadovoljan, kad je vidio kako ona sluša. Okruglo joj lice bilo spokojno i blago, a ruke joj sklopljene počivale u krilu. Zaista je, jadnica, bila odjevena u dronjke, ali se na to nije gledalo, zbog onoga, što je izbijalo iz nje poput sunčanih zraka, zbog onoga nečeg, što se točilo, obasjavalo čovjeka i činilo da zaboravi svoje sitne brige.
Jest, ta zraka, blistava i duga, vrh Siljana,* momo, u smiraje bit će ti most, uzan, uz treptaje, u raj ćeš s njim, minut će te tuga.
Sjedila je kao zanesena, dok se i posljednji zvuk nije izvio iz tople i tamne lutnje, a on je kao zatravljen gledao u nju. ali ga je ona isto tako dovodila i u napast da je pecka:
A kad umrem, želja mi je u podrumu grob da imam, gdje se rujno vince lije...
Činilo se, da se ona zgraža, a Sigrid glasno prigovori, no stric se samo smiješio. A kad je djevojka otišla, stric će Göranu:
- Nikad nisam vidio nekoga da tako pozorno sluša kao ona.
Promatrala te cijelim svojim bićem!
___________________
* Švedska narodna. - Prev.
2. DOBRO DOŠAO SVAKI...
"Ne, rođače - rekla je Sigrid - lako je to kazati tebi, gdje ti je svega devetnaest godina! Ali ima nešto, što upravlja nama po svom nahođenju, te često ne znače ništa osnove, što ih snuje naša mala volja!"
"Svi smo mi marionete... Svi moramo plesati, kad Udes potegne svoje konce..." - No nije Sigrid tako završila, te je riječi čuo na drugome mjestu... A vjetar mu još donosio zvuke pjesme:
Dobro došao pod krovom mladosti svaki tko ruku na savez nam pruži, naš cilj tko voli i prepun radosti slobodu hoće i Ijubav da služi.
Momak pritisnu još jače na pedale, naže se još više na upravljač, kao da želi pobjeći od nečega, što ga progoni. Vjetar bivao hladnijim blijedio mjesec i tama se sastavljala.
Nebo se naoblačilo. Göran uze kišnu kabanicu i pođe da pogleda najavljeni sastanak mladih. Početak bijaše određen za osam sati, a u osam i po sakupilo se svega dvadesetak mladih ljudi na zaravanku pred školom, posutu sitnim šljunkom: dvorana još nije bila osvijetljena. Došli su pojedinačno ili u malim skupinama i odložili bicikle uza zid. Kad su vidjeli došljaka i njegovu kapu, povukaše se dalje od njega.
Žamor rastao, čavrljanje se prekidalo smijehom i povicima. "Hoće li doći Kerstin ?" pitao se Göran. Djevojka mu nije bila osobito važna, ali kako su sklopili poznanstvo, mogao se preko nje sprijateljiti s drugima, ukoliko se takvo prijateljstvo uopće isplati. Ali u zbilji, kakvu će oni zabavu tu naći, među uskim zidovima te crveno prebojene škole ? Možda ne bi ništa izgubio, da se odmah vrati kući.
- Zašto stojimo i čekamo ? - odjednom će neki glas.
- Škola je zaključana.
- A zašto nitko ne uzme ključ od paziteljice?
- Obično sama dođe te nam otvori. Trebalo bi da netko ode onamo...
Deset minuta kasnije eto ga nazad.
- Je li Bengt tu? - viknu u sav glas.
- Predsjedniče! - povikaše sa svih strana.
- Ovdje! - odjeknu neki glas iz skupine mladića kraj ograde, gdje je
stajao Göran.
- Svi su se vrazi nadali! - javljao je uzbuđeno onaj mladić.
- Paziteljica nema ključa, uzeo ga pastor.
- Šta? Kako? - zagrajaše sa svih strana. Svi su se htjeli približiti i čuti,
svi su vikali u isti mah, a vijest se munjevito proširila.
- Umuknite svi! Umirite se! - začu se jak, zapovjednički glas. - Ja ću
potražiti ključ.
- Idemo s tobom - povika više njih. - Svi ćemo zajedno.
- Ni govora! - zapovjedi predsjednik. - Vi ostajete tu!
Görana ponijela radoznalost, htio je da vidi, kako će se
završiti taj intermezzo. Zaravanak pred školom bijaše kao lonac, koji kipi te se može raspuknuti svakog časa. Valovi uzrujanosti valjali se i jačali, i svaki put kad bi mladići naglašavali svoje riječi širokim kretnjama, njihove su cigarete ocrtavale ognjene kružnice u mraku.
- Strašno! javi se uplašen djevojački glas. - Valja mi kući, sve mi se
čini.
- Prokleti pop! Valjalo bi u vodu s njime! - Ijutito će neki glas. Jedni
su se s tim slagali, a drugi opominjali.
- Pazite što govorite! Čuju nas odasvud!
Odjednom se vitak lik ocrta na svijetlu drvetu školskih vrata. Mladić zagrmje:
- Drugovi! Zar ćemo se pomiriti s tim ? Iz godine u godinu podmeću
nam i podvaljuju, priječe nas u našem. Držali smo se mirno, ali je sada prevršilo svaku mjeru, sada je prekipjelo. Smiju li oni s nama što ih volja?
- Ne smiju! Ne smiju!
- Mislite li, da će Bengt tamo išta isposlovati? Zatražit će ključ, a kad
župniče", i poći će svojim putem, ko i obično.
- Siđi sa stubišta i prestani s glupostima - povika neki glas, a više se
nazočnih nasmija. No govornik nastavi:
- Moramo mu pokazati, da s nama nema šale. Pođimo u župni dvor.
Sa mnom!
- Idemo! Idemo! - zagrajaše mnogi, začu se smijeh s povicima i
kletvama, a neki se već požuriše da krenu na put.
Ali se začuše i prosvjedi, a podbadača nestade sa stubišta. Onaj, koji je došao na njegovo mjesto, povika:
- Stoj! Nazad! Moramo ostati mirni!
- Da, zbilja? Mirni ko uvijek? Tako da bilo tko može činiti od nas, što
god htjedne?
Sada postaše neodlučni; visoki uzrujani glasovi utihnuše, a Göran je mogao čuti mnoge kako se okreću jedni drugima i pitaju:
- Što ćemo sad?
Neka se djevojka progura do vrha stubišta te se odande pro javi:
- Zapjevajmo! Pjevat ćemo, dok se Bengt ne vrati.
Dobro došao pod krovom mladosti svaki tko ruku na savez nam pruži... Glas joj se, krepak i topao, uzvi prema crnom nebu, proširi se nad cijelim skupom i nadvika ono prkosno mrmljanje. Za trenutak se utopio u njemu, ali se uskoro ponovo uzvinu gospo- dujući nad potmulim zujanjem. Uskoro dobi i pratnju, te dočas svi zapjevaše. Göran je s hladnom porugom slušao taj kor grubih glasova, dok najposlije nije i sam zapjevao.
I opet nasta komešanje pred vratima: predsjednik se vraćao.
- Što je rekao? Jesi li dobio ključ?
Pitanja su vrcala jedno za drugim, ali na njih nije bilo odgovora, dok stasiti mladić nije stigao do stubišta. Pjesma jenjavala, samo se čuo osamljen glas, koji je upravo bio u mijeni, dok najposlije i taj nije utihnuo. Kad Je pjevač razabrao, da je osamljen, odjednom se spustio na niže tonove i konačno zanijemio.
- Pastor mi nije predao ključa, on mi je...
Nitko ne ču završetak rečenice, svi su vikali u isti mah. Oni, koji su predlagali demonstraciju u znak prosvjeda, postali su sve brojniji, a prodirni glasovi djevojaka i sami pokazivali bijes.
- Stanite! - zagrmje zapovjednički glas sa stubišta. Budite mirni i
poslušajte me, nemojte sve pokvariti. Ostajte ovdje! Kad se polako sve unekolike stišalo, on nastavi:
- Čini se, da su učitelji i njihove obitelji podnijele tužbu, tuže se, da
ne mogu zaspati subotom uvečer. Ah imam prijedlog: odgodimo ovaj sastanak i prenesimo ga na srijedu ili na četvrtak.
- Ne ćemo, ni govora! - začuše se bijesni povici, te je vulkan mogao i
opet provaliti. - To su puki izgovori!
- Bengte, to si već prošli put predložio - odsječeno će neki glas. - zar
si zaboravio, i sam si bio za našu odluku, da se sastanci održavaju subotom ? Pastor nema prava da nam brani ulaz u školsku zgradu, kad nam je školsko vijeće odobrilo, da se njome služimo. A s njegove je strane čista glupost, što hoće da nam određuje dane. Današnji ćemo sastanak održati večeras, pa makar i u župnome vrtu, ako ne može drukčije.
- Očito je, da pastor postupa samovlasno. Ali vjerujete li vi, da se ja
mogu hvatati u koštac s njim ? On je unatoč svemu naš pastor. Nadao sam se, da ćete biti razboriti, a vi se, naprotiv, vladate kao djeca. Ne dobivamo ništa, ako se zbog toga uzrujavamo, a upravo sada imamo pred sobom prevelikih osnova, a da bismo okrenuli u rizik.
Nato se začu nov i miran glas. Bio je tako jasan, da su ga odmah svi razumjeli:
- Evo kiša počinje, valja nam pod krov. Hoćete li, da održimo
sastanak u našem hambaru?
- Hoćemo!
- Onda pođite sa mnom. Svi znaju put k Eskilu Johanssonu!
gurajući se. Spustiše se školskim obronkom, popeše se uz jedan drugi, te dođoše do majura s mračnim i usnulim zgradama. No uskoro svjetlost obasja pročelje, vrata se na hambaru pomaknuše na svojim tračnicama, te mlađi momci počeše unositi daske i nogare, da bi podigli klupe u praznom prostoru, Göran pođe za strujom, jer mu je radoznalost bila jača od umora.
Netko namjesti stol i dvije stolice, za predsjednika i za tajnika, i tako se započe sastanak. Neka djevojka podijeli izlizane pjesmarice, netko povika neki broj, te mladi svijet ustade i zapjeva:
Dobro došli! pozdravljamo redom svakog koji iskreno će s nama... U budućnost za zastavom stupaj prezirući pogibli na putu... Predsjednik udari čekićem* po stolu:
- Žalosne su prilike poremetile naš sastanak, pa veliku za- hvalnost
dugujemo Eskilu Johanssonu, što večeras nismo ostali bez krova. Sve vas pozdravljam srdačnom dobrodošlicom i pro- glašujem ovaj sastanak otvorenim.
Udarac čekićem. Prozivanje odbornika. Čitanje zapisnika. Kratka pitanja i kratki odgovori, i svakog časa udarac čekićem po stolu. "Mili bože", pomisli Göran, "to je eto sve, što oni umiju prirediti u subotu uvečer, a u tome učestvuju stotine duša. Kakva i dokaza siromaštva!" Nije se trudio da sluša, ali je promatrao ljude oko sebe. U hambaru gorjela jedna jedina zaprašena električna žarulja, te su se kutovi i strop zgrade gubili u tami. Vonjalo unutri po prašini, po plijesni i po životinjama, a kiša rominjala, kapi joj jednolično šoboljile po krovu i pred otvorenim vratima uz čvalik se rušile poput malih iskara na svjetlosti sijalice. Sa stražnjih klupa čulo se šaputanje i prigušen smijeh, dok je izvana prodirala neprestana halabuka, grohot i povici. Ovda-onda morao predsjednik opominjati skupštinare, da šute. Svi su bili mladi, jedva da je tko prešao tridesetu godinu, a za većinu se činilo da nisu navršili ni dvadeset. _____________________
Predsjedniku je kanda bilo najviše dvadeset i pet, a i tajnik pokraj njega činio se strašno mladolik.
Ali među svim tim stranim i jednoličnim licima Göran odjednom otkri jedno poznato: Kerstin, njegova drugarica s krumpirišta, bijaše svega koji korak od njega. On se nasmiješi i kimnu joj glavom, a ona mu uzvrati pozdrav, ali odmah svrnu pogled na drugu stranu.
Iz razmišljanja prenu ga muk, koji ga je okružavao. Dug, plavokos mladić stajao pred stolom i govorio. Göran se iznenadio, nije očekivao, da će na takvu zboru čuti tako ugodan glas, te je i sam posluhnuo riječi govornikove:
"...a da i ne govorimo o onome, što se večeras dogodilo, sve to pokazuje, koliko je potrebno da imamo svoj dom. Sada su se sve tri stranke složile na suradnju, te još samo preostaje, da uredimo pojedinosti. Nakon zaključka, što ga je općinsko vijeće donijelo prošlog tjedna, ispadi našega dragog pastora i njegovih skutonoša postali su još uporniji, ali nam oni, očito, ne mogu više bacati klipove pod noge."
Zbor poče mrmljati u znak prijetnje.
- Odbor za gradnju doma sastat će se u ponedeljak kod Johannesa
Olssona u Tvetu, da utanači, posljednji put prije početka radova, oblike suradnje.
- Hura! - povikaše slušaoci.
No govornik nije pustio, da ga prekidaju.
- Za uspjeh našeg pothvata bitno je da ostanemo stopostotno
ujedinjeni. Svaki član mora dati najviše što može, nitko se ne smije izvući i prepustiti svoju zadaću nekome drugom. Učinili smo svoje u sabiranju priloga za kupnju građe, te smo se obavezali da ćemo prevoziti drvo kamionima i konjima. Svaka muška glava mora dati najmanje jedan radni dan na radilištu. A sada u ime građevnog odbora pitam svakoga pojedinog među vama: "Jesi li spreman da ispuniš svoju obavezu?"
Reklo bi se, da će ta oluja od povika raznijeti zidove i razvaliti krov na hambaru. Mladost se uzvikala i uzmahala rukama, da bi očitovala svoje oduševljenje.
Göranu bijaše kao da se pred njim otvaraju neka vrata. Odjednom nazre nov svijet, koji mu je dotle bio tuđ, svijet pun topline i snage, svijet, koji je raspretao njegovu radoznalost dozivajući ga i povlačeći ga zavodljivom moći nepoznatoga.
- Drago mi je, što mogu ustanoviti, da se svi slažemo! Onda, u
ponedjeljak u Tvetu. Treba da dođu svi članovi građevnog odbora, a dobro došli i svi oni, koje to može zanimati... Zahvaljujem vam na vašoj pozornosti!
Za stanke, prije nego što se počeo program, Göran potraži Kerstin.
- čovjek je odmah kao kod kuće, kad susretne kojeg poznanika - reče
Göran, a ona se nasmiješi.
U istom času Göran opazi djevojku, koja je bila u društvu s njom, te joj se nakloni. "Da, divna li lica!" reče u sebi.
- To mi je sestra - kaza Kerstin.
- Dopuštate li, da sjednem pokraj vas ?
- Izvolite - dosta će hladno djevojka, koja bijaše nešto starija od
sestre.
Oko njih govorilo se samo o radu na gradilištu, pa je i Göran okrenuo na tu stranu, ali razgovor nije baš tekao.
Za program trećinu su poda u hambaru pretvorili u pozornicu, a nekoliko pokrivača zategnutih konopom bijaše im zastor. Orkestar je bio dosta starinski, ah ne baš tako loš; mladić, koji je svirao harmoniku, bio je osobito darovit. No, pjevačica nije poštovala takt, te je Göran bio na sto muka. Dva momčića "odigraše" neki skeč, ah nisu dobro naučili svoju ulogu, a osim toga bih su cijelo vrijeme kruti kao marionete. Neka bojažljiva djevojčica pročita pjesmu, ali tako tiho, da je nitko nije čuo.
Göran promatraše sestru svoje znanice. Kakva li lica! Kakvih li lijepih crta! Bila je blijeda i imala ponešto upale obraze, ali su joj usta bila
punačka i mekana, kad ih ne bi strogim izrazom naškubila. Kosu je začešljala unazad i na zatiljku je uvila. Nešto je starinsko izbijalo iz te djevojke i njezine jednostavne tamno-modre haljine. Najviše je sličila madonama, kakve crta Artelius* za božićne brojeve novina.
Odjednom iza zastora iziđe čovjek s puškom preko ramena i sa zelenim šeširom, za koji bijaše zadjenuo pero. Ovaj najavi;
- Sada ćete vidjeti igrokaz Hjalmara Bergmana* pod naslovom
"Gospodin Sleeman dolazi".*
Göran se trže. Kako će to oni izvesti?
- Ovaj se komad naziva marionetskom igrom; Svi smo mi
marionete, jer kako god lijepo sanjali o budućnosti, naše se nade ne ispunjuju. Kad Udes potegne konac, lutke moraju plesati...
Iz tame u dnu hambara začu se porugljiv smijeh.
- Kakav je bio lov? - dobavi neki šaljivac.''
Uskoro se Göran oduševi. Pred glumljenjem petorice diletanata on zaboravi i pod hambara, i pokrivače na konopu, i samotnu žarulju. Bijaše fantastično! Kakve li tehnike i kakve darovitosti! A bilo je srca, osjećaja, iskustva iza toga vjerojatno intuitivnog znanja. Izvan hambara čulo se šaputanje onih, koji su izišli, ali uskoro nastade silna halabuka i pokvari mir. Nenadano se slomila klupa, te se čitav niz dasaka srušio. Oni, koji su na njima sjedili, izvrnuše se na zemlju, te djevojke kriknuše i zamahnuše svojim dugim svilenim nogama. - Zašto ne šute! Barbari! Na čas se predstava prekinu, junakinja i Anne-Marie morade sakriti grimasu među rukama, ali odmah pođe dalje pravim tokom. I uskoro se svi oduševiše kao i Göran.
_________________________________ * Suvremeni švedski slikar. - Prev.
* Hjalmar Bergman (1883-1931), jedan od najplodnijih švedskih pisaca (u dvadeset i pet godina rada više od trideset knjiga), i poslije Strindberga najveći švedski dramatičar - švedski Bernard Show. U spomenutoj aktovki, koja je veoma popularna u amaterskim kazališnim družinama, pisac okušava tehniku kao s kineskim sjenama ili s marionetama, koja odgovara njegovoj mašti i kojom postiže izvrstan poetski učinak. - Prev.
- To je možda nešto najbolje, što sam ikada vidio u kazalištu - kaza Göran obraćajući se djevojkama.
Kerstin je šutjela, ali mu se okrenula njezina sestra sa strogim izrazom na bijelu ovalnu licu:
- Mene kazalište na zanima osobito - protisnu ona.
Djevojke ustadoše.
- Recite mi, tko je taj, što je predstavljao lovca.
One se okrenuše;
- Ah, lovac? Zove se Klas Wiberg... Hajde, Kerstin, idemo!
Göran kimnu glavom, a onda se nasmiješi. Ta mala dama
zbilja je zanimljiva. Oklop, što ga je na se navukla, sigurno nije neprobojan. Lako je ući u razgovor s malom Kerstin, preko nje će se upoznati sa sestrom. Jedna je nespretna šiparica, a druga odrasla dama - vidi se to već po njihovu hodu. Tjedni njegova zatočenja na selu mogu na kraju krajeva postati sasvim podnosivi.
Na red dođoše narodne igre, ali neka djevojka upita sasvim smjerno:
- Ne bismo ii mjesto toga mogle plesati prave plesove? Već ionako
imamo glazbu, a osim toga, sada nismo u školskoj zgradi.
- Jest, da plešemo, da plešemo! - molilo je više njih, a oči im sijevale,
dok su se drugi smrkavali u hcu. No predsjednik odluči:
- Jednom smo zauvijek donijeli zaključak o plesu, ne odustajemo od
svojih načela. Punctum!
Göran se divio njegovoj čvrstoći, ali se zapravo razočarao, kad su djevojke prihvatile jedna drugu za ruku te počele skakutati uokrug po hambaru i pjevati:
Prošetah se uvečer po zelenu gaju...
Zvuci violine, harmonike i gitare imali su u sebi neke starinske dražesti. Na trenutke je i pjevanje bilo puno čara. Kad je bio na djevojkama red da sebi biraju suigrača, Kerstin priđe Göranu i pruži mu ruku.
S rukama na bokovima okrenu se Kerstin oko sebe, a onda i Göran za njom. Baš djetinjasto - igrao je s drugima, jer je stekao dojam, da svi zajedno igraju komediju jedan pred drugim, hineći da se zabavljaju. Kerstin se smijela, oči joj se krijesile, te je dolazio do spoznaje, da se ta Pepeljuga u dronjcima pretvorila u dražesnu djevojku.
- Odjevena si po najnovijoj modi! - reče Göran.
- Na licu joj se najprije pokaza izraz zamišljenosti, no onda joj se lice
razvedri, te djevojka pogleda na svoju crnu haljinu.
- Nipošto! Samo mi je krizmena haljina tako duga... - reče Kerstin.
- Lijepa ti je sestra - opet će Göran.
- Jest, Fanny je pristala djevojka.
- Ali joj ja nisam po ćudi, odgovarala mi je tako hladno.
- Pah - uzvrati Kerstin - to ona ne misli tako ozbiljno. - I onda mu
okrenu leđa u nestašnoj plesnoj figuri.
Na drugoj strani hambara stajala Fanny s predsjednikom. Ovaj je bio visok, plećat i plavokos, a ona mala. Göran je ostao u kolu, da bi došao do nje i pozvao je, ali od toga ne bi ništa.
- Hajde, valja nam kući - reći će starija sestra mlađoj.
- Ne, još je rano - potuži se Kerstin, no nije ih mogla ganuti. Nije bilo
druge, valjalo joj poći, ali je zato bacila dug pogled za sobom.
Iziđe i Göran te ih vidje kako se udaljuju po blagoj kišici, što je neprestano rosila. A onda prijeđe preko dvorišta, gdje se brbljalo i šaputalo, smijalo i klelo. Iza nekih odškrinutih vrata vidje kako svjetluca boca, koja se točila u žedno grlo.
Djevojke hodale naokolo u svojim blistavim nepromočivim ogrtačima, a kad bi prošle pokraj stanovitih mladića, rekle bi jedna drugoj potiho:
- Hajde prošetajmo se malo cestom.
I onda bi se okretale da vide, dolazi li za njima onaj, kojega su čekale. A u sjeni živice držali se bojažljivi krizmanci te godine i sokolili jedan drugoga psujući i vičući:
No nitko se nije usuđivao da iziđe na svijetlo, a kad su ih dvije djevojke pozvale, ne dobiše odgovora. Istom nakon pol minute duboka muka oni prsnuše u prost i zbunjen smijeh.
Kad se Göran vraćao natrag u hambar, opazi Klasa Wiberga gdje stoji na putu i pilji mrkim okom u one, koji plešu. Göran mu se približi i pruži mu ruku:
- Čestitam!
- Zahvaljujem - glasio je kiseh odgovor. - Je li komad bio dobar?
- Jest! Gluma je bacila u zasjenak sve, što ovdje ima primitivno.
Samo šteta, što vas nisu pustili u školu.
- Oh! U zbilji ne znači mnogo. Ni u školi nema pozornice, rasvjeta je
loša, gotovo ko i tu. Da možda i ti ne glumiš?
- Pomalo.
Iskra radosti zasvijetli se u mračnim i sjetnim Wibergovim očima.
- Smijem li te onda umoliti, da nam se koji put pridružiš? Kad se
sagradi naš omladinski dom i kad mognemo glumiti kao u pravom kazalištu?
Dvije djevojke obratiše se u isti mah Göranu za ples i zahihotaše, kad su se susrele. Göran pruži ruku jednoj i reče:
- Dopusti mi, Ijepojko, da izaberem tebe, a za drugu biram ovog
suplesača.
I toj drugoj pokaza na Klasa. Ovaj je gledao sav u očekivanju, a odbijena djevojka uzdahnu.
- Neka bude - odobri ona konačno.
- Ne, zahvaljujem - reče Klas i okrenu joj leđa.
Na podu hambara plesači se vrtjeli i okretali, daske se uvijale i tresle, a u zraku bilo puno prašine. Počinjali su se umarati, mnoga se lica sjala od znoja, kaput se za kaputom vješao na zid. A kad je ponoć minula, nije više ostalo mnogo plesača. Mnogi su se već udaljili, da nastave razgovor udvoje. Osamljeni mladići nečujno se vrzli tamo-amo i pitali:
A osamljene djevojke stajale i pitale se, hoće li određeni mladić doći da ih potraži, i čitava se čeznutljivost proljeća i mladosti čitala na njihovim licima. Ipak su se na kraju obično pomirivale sa sudbinom. I tako se ti bučni mladići i te nijeme, razočarane djevojke vraćahu kući.'
*
Kad se Göran u nedjelju poslije podne spuštao u dolinu, svijet je bio kao obnovljen. Kiša je pobijedila prodirnu hladnoću atmosfere, te je bilo blago i toplo. Stabla, koja su još juče bila gola, zaodjenula se jasnozelenom koprenom, a sunce obasjavalo mokre grane. Göran se bezbrižno šetao s kapom u ruci i otkopčana kaputa, i odjednom mu se učini, da nije smio poslati ono smiješno pismo Helgeu.
Kad je pred njim pukao vidik na prostranu dolinu, on duboko odahnu. Ah! Crvene jelše plamsale prema nebu, a pupoljci se javljali ko zelene kapljice. Potok preko noći nabujao od kiše, te je žut od gline i sa sivom pjenom brzao u svojim vijugama, a zlaćani se kopitac ogledao u lokvama mirnih površina. Svu dolinu preplavile šumske sase, što su prostrle svoj meki i zeleni sag, na kojem su sjale mirijade bijelih i šestokrakih zvijezda. Sve je zujalo i brujalo, toplina sunca izvlačila nekakvu maglicu iz tla.
S druge strane potoka sjedila neka djevojka s rukama u krilu. Gledala je na vodu i tako se zanijela u snove, da nije vidjela mladića sve dok nije zazviždao.
- Zdravo, Kerstin! Preskočit ću, da dođem k tebi!
- Nemoj, preširoko je - odgovori ona i zažmiri pred suncem, da bi ga
vidjela. No on je ipak preskočio, a ona se zacrvenjela i smela.
- Kako to, da tako mlada djevojka sjedi tu u potpunoj samoći i
sanjari ?
- Ja ne sanjarim, ja mislim.
- Umijem. A ti?
- Na to bi trebala da odgovori neka nepristrana osoba. A sad mi reci,
zašto si se sinoć vratila kući onako rano.
- Bila sam umorna. Morala sam ustati u pet i po, da po- muzem
kravu. A ti? Jesu li tebe probudili? On strese glavom.
- Ni u crkvi nisi bio. Pastor u svakom slučaju ima pravo, kad kaže,
da je poguban darmar subotnjih večernjih sastanaka.
- Ti si zacijelo iznimka, koja potvrđuje pravilo ? Jer ti si, dakako, bila
u crkvi!
- Svi nemaju moj lijepi značaj - primijeti ona ozbiljnim tonom.
On se nakašlja, sjede pokraj nje na suh humak i onda promijeni razgovor.
- Je li tvoja sestra u prijeteljstvu s onim klipanom Bengtom ?
Djevojka zabaci glavu natrag te se nasmija:
- Zar nisi vidio prstenje?
- Da nisu zaručeni?
- Razočaran si, priznaj.
- Ni najmanje - uvjeravaše je Göran.
Odjednom oboje umuknu. Göran je gledao kako se djevojka sve više oblijeva rumenilom i kako zbunjena ornata rubac oko prstiju.
- Kada se opet sastaje Savez mladosti? - upita Göran.
- U subotu.
- Hoćeš li doći?
- Ne znam.
- Zar se nisi jučer zabavljala?
- Jesam.
- Onda dođi, Kerstin!
- Ne znam, hoću li moći...
Nato opet nastade neugodan muk.
- Čuj - odjednom će ona - a bi li ti došao na sastanak Kršćanske
- Eh... ne znam...
- Pa ipak, mogao bi. Gledaj da dođeš.
Konačno je obećao, a onda će, položivši joj ruku na rame:
- Zašto ti je stalo da dođem?
Ona se još više zarumenje; naglo ustade te žustro i tiho potrča kao kakva okretna mala zvjerka. Nije se ni sjetio da je zovne natrag. Samo je zinuo i za njom gledao.
- Striče - upita Göran, kad je stigao kući - koliko je godina ovoj
Kerstin ?
- Ponajprije, ona nije "ova Kerstin". Zatim, čini mi se, da joj je sedamnaest.
Göran se nasmije i spomenu kako se djevojka našla s njime kazavši da je mlađa. Nato opisa, što se odigralo pokraj škole. I stric se nasmije te mu pripovjedi sa svoje strane:
- Pastor je godine i godine lio svoju žuč na sva moguća društva;
jedino udruženje, koje bog dopušta, jest vjenčanje. To mu je jedan od glavnih argumenata. Ljudi su se borili preko deset godina, dok su izvojštili odluku o podizanju društvenog doma. Kad su društva vodila hajku za građenje, mladež je imala krilaticu, da je sablazan, što općina od više negoli dvije tisuće duša nema drugog sastajališta doli te dosta starinske škole. Bez pomoći općine nisu se usuđivali da podižu zasebnu, vlastitu zgradu. Narod je uglavnom pristajao, ali vremena nisu bila zrela za uspjeh pokreta: pastor je imao više staraca, pobožnjaka i škrtaca na svojoj strani. Međutim društva nisu napuštala svoju namisao, nego su sabirala novčane prinose na vlastitu ruku te su prije dvije godine počela raditi s velikim žarom. Pristalice gradnje sada su još jači, ali je i otpor isto tako tvrd orah. Tako je izveden odlučan potez za glasovanje po majurima. Prošle godine nije bilo primirja u pitanju građenja, ali je sada sve izvedeno na čistac, te se usprkos svim propovijedanjima, kućnoj agitaciji i svakovrsnim tužakanjima općinski punomoćnik obavezao, da će sa svoje strane podmiriti trećinu troškova. Da si samo mogao čuti sve te
rasprave! Najduža je potrajala šest sati. Pastor je između mnogo kiselih rekao i jednu blagu riječ, da je suvišan svaki razgovor o lokalima za sastajanje, dok crkva postoji; općina mora štedjeti. Stari Helden izjavio je sa svim svojim govorničkim darom, kako još ima bogomolje, a dok nje ima, općina mora štedjeti; drugi su se potpuno slagali s njim da općina mora štedjeti. U zbilji je posljednjih godina općina bila podijeljena na dva tabora: za gradnju i protiv nje, te se u mnogo obitelji nisu slagali roditelji i djeca. Narod se upustio u raspravljanja, koja su mogla ostati poštena dotle, dok ne bi iskrsle ovda-onda takve gadosti, da su izazivale bijes. Nije bilo razloga, kojima nisu pokušali osujetiti suradnju. Društva imaju čestite fondove za gradnju, a u isti mah ne mogu graditi, te se bave pitanjima, što će se u krajnjem javiti istom onog dana, kad građenje bude gotovo. Sve sitnice pronađene kao povod za raspru, bde su napuhavane i njegovane, a za svaku poteškoću, koja bi se riješila, iskrsavala je neka nova. Kakvih li pustih pitanja! Raspravljali su u beskonačnost, gdje i na kojemu mjestu da se gradi, i svakom se prijedlogu prigovaralo, svaki je sadržavao neku pogrešku. Jedni su zamjerali ovo, drugo ono, kad smo se napokon složili o jednome mjestu, netko je primijetio, da će ovaj ih onaj od toga imati neke koristi, a drugi ništa. Oni, koji su glasah za gradnju, suglasili su se doduše oko glavnog, ah su unaprijed zavidjeli jedan drugome na možebitnoj zaradi i nisu je jedan drugome dopuštah. Nitko ne smije grabiti u svoju korist, i nitko ne će grabiti, ali već tjeskoba, da bi tko mogao ušićariti, vidiš, može nekome otrovati dušu? A među takvim beznačajnim svađama sjedili su protivnici toga nauma i radovah se. Kad je napokon suradnja potvrđena pretprošlog utorka, odmah je u nedjelju pastor počeo svoju propovijed čitajući popis imena svih onih, koji su glasovali za gradnju ili protiv nje.
- A kako si ti glasovao ?
Stric se nasmija.
izdali povjerenje položeno u njih kao upravljače općine i vodiče mladeži... Da, da... Tvrdo vjerujem, da sam pravo postupao. Doduše, općina mora štedjeti, ali je pitanje u tome, u čemu se isplaćuje najviše štedjeti, a ja ne ću da budem kočnica. Međutim ipak kadikad dopuštam pomisao, da sam učinio glupost, jer već ima znakova, da taj dom ne će ispasti na zadovoljstvo i da ne će biti sve onako, kako su to najbolji vjerovali. Što se tiče naše Sigrid, morao sam progutati dosta njezinih gorkih prigovora. Veli, na priliku, kako zbog mene ne smije pogledati zastoru u oči na večerima šivanja i kako Fredrekovi ne će više htjeti da se uzajamno pomažemo u radu.
- Cijela ta pripovijest zvuči kao da je iz prošlog stoljeća
- reče Göran.
- Ako si voljan da vidiš, što je i kako je, sutra možeš sa mnom u
Tved.
Göran sleže ramenima.
- Pah, ne znam, mene se ne tiče, što sve brbljaju oni tamo. Uostalom,
možda, vidjet ću - proslijedi življim glasom. - Mogu isto tako poći s tobom kao i sjediti ovdje kod kuće... ukoliko me domaćin pusti.
- Pustit će te - sastanak je upol javan; održava se u njegovoj kući
samo zato, što nema prikladnijeg mjesta.
Već je rumeno sunce stajalo na obzorju, kad stigoše do duge, oniske i bijele stambene zgrade na majuru; na šljunku pred verandom bijahu poredani bicikli.
Uđoše u veliku prostoriju, te stric zareda naokolo, da svakom stisne ruku, a kako on, tako i Göran. Stari su pozdravljali strica kimajući glavom i kazujući koju riječ, ali njega gledah hladno, čudeći se. A kad je sjeo, mnogi su se okrenuli i gledali ga tako uporno, te je dolazio u napast da im kaže: "Gledaj, narode, dok je badava."
Bilo je nekoliko mladića, koje je već vidio na prijašnjem sastanku; svi su mu drugi bili nepoznati; mogao je nesmetano sjediti i slušati razgovore. Spočetka se ugodno ćaskalo, a gusti se dim povijao pod niskim, obijeljenim stropom. Starci su raspravljali o proljetnim
33
poljskim radovima, o vremenu i o politici - ukratko o svemu, osim o cilju toga večernjeg sastanka. Bijaše kao da se klone svega upaljivog, i on vidje, kako je stric točno pogodio u svojim slutnjama na putu ovamo: večeras će buknuti rat, miris puščanog praha osjeća se u zraku. Jedini, koji se činio potpuno miran, bijaše Bengt Jakobsson, predsjednik Saveza mladosti.
Johannes Olsson, dugonja koštunjava lica, domaćin i predsjednik odbora za gradnju, sjede uz kraj stola i poče prozivanje; bijaše kao da je hladan vjetar zahujao oko ušiju. Stolice su škripale grebući pod, a kad se stric nakašljao i kad mu umalo nije ispala lula iz usta, mnogi
se stresoše. Primaknuše se bliže stolu, a oni, koji nisu našli
mjesta za stolom, smjestiše svoje stolice oko njega u krugu,
samo Göran osta u prikrajku, gdje je i bio. Iz svog je kuta
imao dobar pregled bojišta. Na prozorskoj je daski pokraj njega, upol sakrita zastorom od bijela konca, cvjetala crvena pelargonija, koja je morala biti njegov pouzdanik te večeri. Nije mu mogla smetati; samo da je ne dodirne rukom, jer bi loše zamirisala.
Ali se brzo razočarao - rasprava se kretala oko nezanimljivih stvari. Johannes je Olsson govorio o raznim temama, nešto pro- mukhm, ah jasnim glasom, zatim je pročitao neke zapisnike i dobio odobrenje na njih, te onda izložio nekoliko odluka s najvećom mirnoćom. Göran je sjedio i redom gledao na četiri prozora u dvorani. Pravilnik Društva za gradnju, propisi, koji se tiču općinskog doma... Kojeg je vraga večeras došao ovamo? Da samo što prije završe!
Ali se trže, kad je prodiran i oštar glas zatražio riječ.
- Johne Karlssone, blagajnice Sportskog društva, izvoli!
Kao igračka, koja iskače iz svoje kutije, plavokos momak osmaglia lica i ptičjeg profila ustade u brzoj kretnji.
- Čuli smo prijedlog Saveza mladosti u pogledu pravilnika za
općinski dom. Nego, kad je riječ o tome, ja ću se obratiti Bengtu s pitanjem: stoji li Savez mladosti na stanovištu, da svaki ples treba zabraniti?
- Stoji.
- Mi nemamo ples u općem programu, ali smiju li vaši propisi dirati
u našu djelatnost? Naša dva društva imaju veoma različite zadaće. Čvrsto smo odlučili da unesemo ples u program naših sastanaka, i ne ćemo nikome dopustiti...
Predsjednik Sportskog društva, malen smeđ momak, poteže ga za kaput i prošapta:
- Čuj, umiri se malko! - A onda će glasno: - Gospodine predsjedniče!
- Hilding Hansson, izvolite!
Vitki i smeđi mladić ustade:
- Moram priznati, da nas je taj paragraf protiv plesa iznenadio, i mi
ga zaista ne možemo odobriti. Moramo održavati zabave da bismo sakupili novac, a bez plesova ne ćemo privući nikoga...
- Hilding time priznaje duhovno siromaštvo svoga društva
- povika Bengt, te se starci nasmijaše, dok je Hilding odvraćao:
- Kako onda možete razjasniti, što toliki broj članova duhovno
bogatog Saveza mladosti dolazi na naše plesove u skladištu ? Nimalo zbunjen, Bengt mirno ustade i reče:
- Upravo je to pitanje goruće. Ono je svakako najteže od svih.
Posrijedi je ni više ni manje nego dobar glas općinskog doma. Svuda, gdje se pleše, dolaze razni elementi, da stvaraju neprilike.
- Ti "razni elementi" galame i smetaju čak i u crkvenoj školi, kada tu
Savez mladosti igra kolo! - odvrnu blagajnik Sportskog društva. Neki starac bijela brka okosi se na nj, a Bengt nastavi;
- Svi znate, da je najteži prigovor, što ga narod podiže protiv
općinskog doma, taj što će se u njemu plesati. No ni plesovi nisu ništa, ne ćemo to pretresati večeras, jer ima i goreg. Reći ću samo toliko, da zdrav razum svima kazuje, da ne smije biti plesa u općinskom domu u Hellmu. Mi ćemo dom učiniti onim, što mislimo da domovi moraju biti, sastajalište umne, zdrave mladosti, mjesto, rekao bih, upravo svetim, a ne da susjedi i ljudi, koji prolaze putem, budu uznemirivani čitave noći divljim tulenjem i urlikanje, koje inače
dolazi odande, gdje se održavaju ti plesovi.
- Nema plesača, koji tule i urliču!
Hilding zatraži riječ:
- Tulenje i urlikanje na redu je svaki put, kad se mladež sastaje. Ni
narodne igre ne prolaze u tišini. Ja mislim, da je grehota, što starci ne trpe da čuju gdje se mladost zabavlja. Mislim, da nije pravo raspravljati o takvim pitanjima, jer pod tim plaštem rade oni, koji su protiv gradnje doma. Krivo čini Bengt, što još tako savjesno sluša tu viku i kuša da ostane neodlučan između dvije stranke!
I opet nasta tmurno raspoloženje. Hilding nastavi;
- Mislim, da sada ne vrijedi govoriti o takvim sitnicama, tu će ravno
iznijeti prijedlog. Sportsko društvo ne odobrava paragraf, koji se tiče plesova, osim ako bude drugačije stiliziran, tako da svakom pojedinom društvu bude ostavljeno na volju da upriličuje svoje sastanke, kako mu se čini najshodnije. Mi se ne prtimo u poslove Saveza mladosti, a vi sa svoje strane nemojte presizati u naš rad. Jesmo li pripravni da donosimo neku odluku?
Ali Bengt i onaj brkonja, i dva druga slušača, zatražili riječ u isti mah. Starac brkonja progovori prvi:
- Ne ćemo ni da čujemo o plesu u općinskom domu. Tako govore
razboriti ljudi, a Bengt ima pravo. Sportsko društvo
htjelo bi da priređuje javne sastanke s plesovima, na koje bi dolazio sav ološ, iz cijelog kotara, a takvo što mi ne ćemo.
Svaka je riječ povlačila za sobom drugu, glasovi su postajali šumniji i oštriji, te konačno svi počeše govoriti u isto vrijeme. Johannes Olsson smrknu se u licu, a Göran opazi, da njegova brazgotina pod lijevim okom sjaje kao vatra. Johannes konačno udari odlučno šakom o sto i viknu:
- Muk, i to smjesta! Odlažemo to pitanje za kasniju raspravu.
Svi pristadoše, a rasprave se za čas počeše razvijati tiho i parlamentarno.
su sada raspravljali o njima. Međutim ponudama bijaše razlika od devet stotina kruna. Povisok debeljko, dobroćudna lica i hladnih blistavih očiju, zatraži riječ i kaza:
- Većina bi da dobije sve što je moguće jeftinije, a to je i razumljivo.
Ali u slučaju koji nas zanima, mi se pri svome izboru moramo osvrtati i na kvalitetu.
Nato poskoči onaj brkati starac:
- Što ti misliš pod riječju kvaliteta? Zar što nedostaje Klas- sonovu
radu? Samo reci! Čekić udari po stolu.
- Valja nam se držati predmeta!
Göran je slušao zabezeknut. Zar uopće može biti predmetom za ozbiljnu raspravu razlika od devet stotina kruna na trideset tisuća? Starci su govorili i govorili, mrgodili se jedni na druge i mjerili tuđe riječi, a slušalac kraj prozora s pelargonijom sve se više snebivao. Ta jesu li pri sebi?
Konačno predsjednik uspje da stavi na glasanje oba prijedloga, a sjednica prihvati skuplju ponudu. Čovjek s bijelim brcima ustade tako žestoko, da se stolica pod njim bučno prevrnula:
- Stavljam vam na raspolaganje svoje mjesto u odboru za gradnju!
Dajem ostavku!
Pokušaše ga umiriti, sa svih strana mu dođoše prigovori, ali se on tvrdoglavio i uporno ostajao pri svom zahtjevu:
- Zaključak treba opozvati i proglasiti ga ništavim!
- Ne može tako!
Brkonja iziđe. Vidješe ga gdje pred vratima uzima svoj bicikl i odlazi. Bengt opet zatraži riječ.
- Mislili smo, da će ta zgrada biti od koristi za našu općinu, ali od
toga, kanda, nema ništa., Ova je osnova već uzbudila mnoge strasti, a bit će toga još i više, ako nastavimo. Sve jasnije biva, da nam s tim domom nema blagoslova...
Na te riječi živo poskoči John Karlsson:
- Večeras je Bengt prvi put rekao nešto, s čime se moramo složiti. Od
ovog posla nikad ništa! Ima nas previše, interesi nam i suviše oprečni, pa ako se mi mladići ne možemo medu sobom složiti, kako ćemo se sporazumjeti s drugim naraštajem ? Sve dolazi odatle, što smo u ovaj posao umiješah općinu, umjesto da gradimo sami...
Predsjednik ga pokuša ušutkati, ah on vatreno proslijedi:
- Znah smo već otpočetka, da će se stari i previše miješati u uređenje
općinskog doma, a to će na koncu ispasti tako, da se mladež ne će u njemu ugodno osjećati.
Hilding napokon uspje da dometne nekoliko riječi:
- Točno je, da su mnogi od vas, a isto tako mnogo članova Saveza
mladih, protiv suradnje. U upravi smo znali, da protiv nje vojuje više razloga. Ali mnogo više govori u prilog njoj. A ja osobito mislim, da moramo i nadalje biti pomirljivi u svojim nazorima. Johne, tvoje je upletanje bilo veoma grubo i neumjesno, ono, što si rekao, nije nikakva novost, premda je prvi put rečeno pred javnošću. O svemu se tome govori već tjedne i tjedne. Bengt je izjavio, kako je nužno da nadzor po- dijehmo starijima, a ja se s tim slažem, jer red je prvo i glavno, pa bilo plesa ili ga ne bilo... Mislim, da ono, što je rečeno... ne smije...
Hilding je bio okružen zidom neprijateljskih lica, i tako mu se zamrsio jezik, te nije uspijevao da zakrpi ono, što je rasparao.
Udarajući prstima po blistavu i uglađenu čekiću, Johannes Olsson uze riječ:
- Kada smo pristali da vam pomognemo, naša odluka nije bila
potpuno nesebična, ja to priznajem. I mi smo htjeli da imamo mjesto za svoje sastanke. Ah smo bili u prvome redu zadojeni iskrenom - kažem vam: iskrenom željom da vam pomognemo. Mislili smo, da će Savez mladosti davati kazališne predstave i prikazivati narodne plesove u narodnim nošnjama. Zamišljali smo, da će Sportsko
društvo priređivati utakmice i prikazivati gimnastičke vježbe, te smo se ponosili, što ćemo sve to imati u svojoj općini. Bih smo idealisti i htjeli smo pokazati.
da imamo povjeranja u vas - a evo vidite, kako se završava! A je li ugodno graditi tu kuću, oko koje se svađamo i u kojoj ćemo biti neprijatelji?
Göran je slušao raskolačenih očiju i smušen. Pred njim su se vrtjele slike kao u filmu: mladići pred zatvorenom školom, dok kiša prijeti u zraku, marionetska predstava u hambaru, i čeznutljiv glas Klasa Wiberga: "Da samo možemo dobiti pravu pozornicu, da na njoj predstavljamo!"
Spočetka su svi bili tako složeni, a sada se sve tako žalosno svršava. Odjednom mu sinu, što mu je učiniti, te zaboravi sve: zaboravi, da je stranac i da ga se zapravo to i ne tiče.
- Mogu li ja kazati koju riječ ?
Nitko ga ne ću u darmaru razlaženja, te se on rasrdi, diže svoju stolicu i zalupi njome o pod. Na to ga pogledaše.
- Mogu li i ja kazati koju? Ovdje sam, istina, stranac, ali biste me
ipak mogli načas posluhnuti.
Pogledaše ga iznenađeno i s nepovjerenjem, samo mu stric kimnu glavom, začuđeno doduše, ali u znak bodrenja, a Göran se nakašlja i pročisti glas. Oholo pomisli, kako će mu upravo pristajati ta uloga Vođe i Nadčovjeka.
- Ima poslovica, koja kaže: "Ne možeš seljaka složiti ko ni rogove u
vreći." Kad sam prvi put čuo gdje govorite o općinskom domu u Hellmu, nasmijao sam se toj poslovici. Pomislio sam: evo sjajna primjera, koji je opovrgava. AH sada vidim, da poslovica kazuje istinu...
Rumen mu navaljivala u obraze, kako ga je napuštala sigurnost, a koljena mu neugodno klecala. Plave i sive oči hladno gledale u nj iz osmaglih lica, tu i tamo dublje se urezivala po neka bora
negodovanja. Göran uhvati naslon stolice, da bi se čvršće držao:
- Zašto bi se sve to svršilo tako žalosno, kad je sve već bilo gotovo
uređeno. Općina je bila složna u odluci da gradi, a sada se čini, da je složna u tome, da ne smije biti društvenog doma. Siguran sam, da ćete požaliti, da ćete se postidjeti i zbog sebe i zbog ove večeri, ako se raziđete a da ne popravite položaj.
Neka su lica gledala sa zanimanjem, neka ravnodušno; mnogi su gledali ledeno i nasmješljivo, a nekoliko je staraca međusobno posprdno šaputalo. S ulaza u dvoranu onaj debeljko, koji je zagovarao skuplju ponudu, reče:
- Večeras smo imali dosta pilećeg pijukanja. Sjedi!
Ali Göran vidje, da onaj ima požutio oškrobljeni ovratnik i konfekcijsku kravatu s gotovim čvorom, što je visio o ponešto dugoj gumenoj traci, te da bezobraznost u njegovim očicama i izbočenoj donjoj usni nije opasna. I zato, ne obazirući se na nj, proslijedi:
- Je li tako teško riješiti to pitanje? Po mom mišljenju, ono je,
naprotiv, veoma jednostavno. Rješenja su već dana, a sad bi samo trebalo da izaberemo jedno: ako zbijemo redove, bit će nešto, inače ode sve u vodu. Zar je zbilja nemoguće da pokažemo svima, kako se seljaci mogu složiti? Ima slučajeva, u kojima pojedinac mora žrtvovati kakvu sitnu korist za dobro cjeline, a ovo je upravo jedan od tih slučajeva. Svi sjedite u istom čamcu, pa zašto onda da ne veslate u istom smjeru ? Bolje da načinite mali ustupak, nego da se uputite teškim putem upornosti - jer postoji velika razlika između čvrstoće značaja i obične tvrdoglavosti. Nisam rođen u ovoj općini, stranac sam, građanin, koji je ovdje proveo samo tjedan-dva, a ipak vam govorim o stvarima, koje biste vi morali znati kudikamo bolje od mene. Je li red, što je upravo mene dopalo da to kažem? ali znam, da ovdašnji mladići čekaju. Nadaju se, da će dobiti svoj dom, a odluka je u većim rukama...
morade završiti prijeko, da ne bi naglo zanijemio. I nato opet sjede.
Netko se nasmija, a Bengt Jakobsson okrenu se prema govorniku i prezirno ga pogleda. Göran osjeti, da nije rekao glavno, što je namjeravao reći. Mislio je, da će se društvo sada razići, ali se vratiše oni, koji bijahu izišli, te su poslije nekoliko minuta i opet sjedili za stolom i natezali pitanje o plesu.
Sve se odigravalo u surdini, glasovi se nisu nikad dizali povrh srednjeg tona, te nije izgovorena nijedna žestoka riječ. Bijaše kao da su se premorili. Nato stric zatraži riječ i predloži nagodbu u smislu zlatne sredine. Sportsko društvo imat će pravo da pleše na nekim sastancima, ali ne pred javnošću. Tome se prijedlogu ne usprotiviše ni Bengt ni Hilding. Zadovoljiše se time da isprijeka gledaju Görana. Nakon četvrt sata sve se pretreslo, te je zaključeno, da rad počne još istog tjedna. Odjednom se i najratoborniji sprijateljili, te se rastadoše u radnoj i bučnoj atmosferi. Ali s Göranom nitko ne izmijeni ni riječi. Kad su se na biciklima vozili kući, reče stric Göranu:
- Večeras nisu bili pri zdravoj pameti. A ja sam bio potpuno smeten,
te nisam znao, što bih. Ali si ih ti čestito opalio po prstima.
- Čudnovato kako je uspjelo. A bilo mi je baš smiješno.
- Uspjelo je, jer si stranac: nitko te ne zna, pa su se stidjeli. Uostalom,
nijedan se momak iz ove općine nije još usudio da im što takvo kaže.
- Zašto su one ponude izazvale takvu kavgu?
- Debeljko, Lundmark, u rodbinskim je vezama s jednim
graditeljem, a onaj s bijelim brcima jamac je za drugoga graditelja. Sukobljuju se interesi, to ti je. Hvala bogu, sada će napokon podići zgradu. Kad se dvije općine pretope u jednu, bit će još teže izvesti takvu osnovu.
