• No se han encontrado resultados

djecija-psihologija-knjiga

N/A
N/A
Protected

Academic year: 2021

Share "djecija-psihologija-knjiga"

Copied!
200
0
0

Texto completo

(1)

Prvi dio -

TEMELJI ZNANOSTI

1. poglavlje – UVOD: Povjest i problemi

1.)

ODREÐENJE RAZVOJNE PSIHOLOGIJE

DEF.: (Furlan, 1992) Razvojna psihologija je psihološka disciplina koja istražuje psihički razvoj

čovjeka od početka njegovog života (začeća) pa do kraja života (smrti).

n CILJEVI: Razvojni psiholozi prilikom istraživnja promjena u ponašanju upotrebljavljaju znanstvenu metodologiju. Njihova istraživanja usredotočena su na dostizanje triju osnovna ciljeva:

1.

Deskripcija: Opisati razvoj i dati razvojne norme, tj. opisati ponašanja i sposobnosti u svakom periodu razvoja,

2.

Objašnjavanje: objasniti zašto se ponašanja mijenjaju.

3.

Predikcija: predviđanje razvoja ponanašanja i po potrebi ga modificirati ili optimalizirati.

n DJEČJA PSIHOLOGIJA: Dječja psihologija dio je razvojne psihologije, a bavi se istraživanjem i proučavanjem dječjeg psihičkog razvoja (tj. od začeća do uključujući školske dobi (11./13. god.)). Ustvari svaka vrsta ponašanja svake dobne razine legitimni je predmet istraživanja za razvojnu psihologiju, međutim većina razvojnih istraživanja bavila se djecom, i to iz 5 razloga:

1.) djetinstvo je period najbržeg razvoja,

2.) iskustva u djetinstvu imaju posljedice za čitav život, 3.) složene proc. lakše je razumjeti tijekom njihova nastajanja,

4.) poznavanje temeljnih procesa može pomoći prilikom rješa-vanja problema u djetinstvu, i 5.) djeca su sama po sebi zanimljiva za istraživanje.

n Povjesno shvačanje razvoja: Nekada se smatralo da je čovjekova psiha uglavnom konstantna, tj. da se ne mijenja tijekom života. Kasnije se opet smatralo da se čovjek psihički razvija samo u djetinstvu, te da dječja psihologija objašnjava psihički razvoj ne samo djeteta, već i čovjeka uopće. No, ubrzo se uvidjelo da se čovjek psihički razvija i u mladost (psihologija djetinstva i mladosti), u zreloj dobi, pa i u starosti (gerontopsihologija), tj. kroz čitav život.

w Odnos razvojne, pedagoške i socijalne psihologije: Čovjekov psihički razvoj i promjene ostvaruju se ne samo biološkim rastom i sazrijevanjem, već i njegovim odgojnim i obrazovnim formiranjem (ð pedagoškaΨ) te njegovom socijalizacijom (ð socijalna Ψ).

(2)

2.)

POVJEST RAZVOJNE PSIHOLOGIJE

I. PREDZNANSTVENO RAZDOBLJE (do kraja 19. st.)

A)

POVJESNI POGLED NA DJETINSTVO

Tijekom vremena pojam djetinstva značajno se mijenjao.

a) PRVOBITNA ZAJEDNICA: djeca su bila sredstva za svrhe odraslih, pa su zato bila odgajana za preživljavanje i pomaganje odraslima. Nije se poznavao ili priznavao individualni razvoj djece.

b) ANTIČKA GRČKA I RIM (600 pr.n.e - 400 god.): Antički Grci i rimljani smatrali su da su djeca poput svojine koja se može razmjenjivati i trošiti (infanticid, robovi, žrtvovanje bogovima). Pogotovo ženska djeca koju su "držali" samo za reprodukcijske svrhe.

c) SREDNJI VIJEK - PREFORMACIONIZAM: Djeca su se smatra-la minijaturnim odraslim. Tijekom srednjovijekovnog razdoblja crkva je pripomogla podizanju društvene slike o djeci naglašavjući njihove

specifične kvalitete, tj. čistoću i nevinost. No, istovremeno je, dopuštajući samo religiozna objašnjenja

ljudskog ponašanja, ometala znanstvena istraživanja za koja se obnovilo zanimanje tijekom renesanse. d) RENESANSA (14. - 17. st.): briga za djecu se povećava. Otvaraju se npr. dobrohotne ustanove (domovi za bolesnu, izgubljenu i neželjenu djecu). Galilej uvodi teoriju da je ljudsko tijelo pod utjecajem fizikalnih i kemijskih zakona, pa da se zato i ljudsko ponašanje može objasniti utjcajima tih zakona.

e) REFORMACIJA (16. st.): Puritanska sekta J. Calvina (1509-1564) koja je proizašla iz reformacije konstruirala je prvi opsežan model dječjeg razvoja. Taj model se temeljio na ideji dječje urođene zle prirode i sklonosti prema grijehu. Prema tome je i odnos prema njima bio izrazito strog, jer njihovo "spasenje u potpunosti ovisi o prvilnom odgoju" (prvi priručnici za odgoj, kao i "odgojne" knjige za djecu).

f) RENE DESCARTES (1596 - 1650): raskrčio je put za znanstveno istraživanje ljudskog ponašanja predlažući dualistički sustav (kartezijanski dualizam) u kojem ne-fizički um upravlja mehaničkim funkcioniranjem fizičkog tijela, jer se to shvačanje nije kosilo sa shvačanjima crkve. Pošto tijelo funkcionira prema mehaničkim zakonima, ti zakoni se mogu objektivno istraživati.

B)

PRVI TEORETIČARI

Čak i prije pojave psihologije kao zasebne discipline, tri su mislioca ponudila važne modele ljudskog razvoja

1.) JOHN LOCKE (1632-1704) - Empirizam - temeljio je svoj pristup na strogoj okolinskoj teoriji prema kojoj je um novorođenčadi tabula rasa (prazna ploča) i cjeloukupna spoznaja stječe se isključivo kroz iskustvo i učenje.

(3)

kojem se djetetovo ponašanje razvija na osnovi urođenih ideja i procesa. Djetetovo urođeno znanje sastoji se iz stvari kao što su načela pravde, poštenja i osjećaja savjesti, i naglašava njihovu urođenu dobrotu i nevinost (plemeniti divljak).

3.) CHARLES DARWIN (1809-1882) - Evolucionizam - je razvio poznatu teoriju evolucije koja ima dvije osnovne predpostavke:

a) pripadnici se međusobno razlikuju po svojim karakteristikama, i b) svaka vrsta proizvodi više potomaka

nego što okolina može podnjeti, što dovodi do natjecanja. Te dvije pretpostavke rezultiraju prirodnom

selekcijom, tj. samo oni najsposobniji pojedinci prežive u borbi za opstanak, pa zato svoje bolje

karakteristike prenose na svoju djecu.

Ova teorija je potaknula Ernst HAECKLELA da formulira rekapi-tulacijsku teoriju prema kojoj "ontogeneza rekapitulira filogene-zu", tj. razvoj pojedinca se odvija kroz stupnjeve koji su sukladni razvoju cijele vrste. Darvin je svojim istraživanjem pokazao da čov-jek nije nikakvo nadprirodno biće, već je nastao tijekom evolucijs-kog procesa i samo je jedno od živih bića.

Ovaj teorijski okvir predstavlja osnovu za današnji ETOLOŠKI pristup ljudkom razvoju smatrajući da mnoga ljudska ponašanja imaju porijeklo u prošlosti, kada su bila korisna za preživljavanje naših predaka. Darvin je naglašavao interindividualne razlike, kao i utjecaj okoline (selekcijski) na evolucijski razvoj. II. ZNANSTVENI PERIOD (od 1882 ð)

Znanstveni period razvojne psihologije počinje 1882. god. kad je Wilhelm PRAYER (1841 - 1897) objavio knjigu "UM DJETETA" - koja je predstavljala prvi znanstveni dnevnik o djetetu i razvoju dijelova uma djeteta (osjetila, volja, intelekt i sl.)

I. Generacija - PIONIRI DJEČJE PSIHOLOGIJE

1.) G. Stanley HALL (1846-1924) - Znanstveno istraživanje zapo-čelo je s upitničkim istraživanjem G.

Stanley Halla, koji je također predložio teoriju razvoja temeljenu na načelima evolucijske rekapi-tulacije. Također je objavio udžbenik o adolescenciji "ADOLES-CENCE" i općenito se zalagao za popularizaciju psihologije.

2.) Alfred BINET (1857 - 1911) - Konstruirao je zajedno s T. Simonom prvi test inteligencije (1905) radi

selekcije potencijalno uspješnih od mentalno retardirane djece. Naglašavao je znanstveni pristup u psihološkim istraživanjima i korištenje eksprerimenta.

3.) James - Martin BALDWIN (1861 - 1934): Naglašavao je važ-nost teorija u znanosti jer one

omogućuju interpretaciju podataka. Razvio je tzv. genetičku epistemologiju - tj. razvoj je progresivna promjena koja nije samo kvantitativna već i kvalitativna. Smatrao je da se intelektualni razvoj odvija u fazama. Također je smatrao da su djeca aktivni sudionici svoga razvoja. Kao što vidimo, njegove je ideje kasnije gotovo sve preuzeo J. PIAGET i razvio "svoju" genetičku epistemologiju.

4.) John B. WATSON (1878-1958) - doprinio je tome da je dječja psihologija postala prirodna znanost,

uvodeći objektivne istraživačke metode utemeljene ne opažljivim i mjerljivim ponašanjima. Njegova bihevioristička teorija razvoja drži da je uvjetovani refleks osnovna jedinica razvoja i da su uglavnom okolinski i iskustveni činitelji odgovorni za promjene u ponašanju i razvoj pojecinca.

(4)

5.) Sigmund FREUD (1856-1939) - predložio je teoriju faza psihoseksualnog razvoja koja je izrasla iz

njegova kliničkog rada u psihoanalizi. Moderni razvojni psiholozi njegovu teoriju ne prihvaćaju, ali njegov interakcionalistički pristup i njegovo naglašavanje značaja utjecaja ranih iskustva u djetinstvu na ponašanje u kasnijem životu i danas su prihvaćene pretpostavke, iako se znatno drugačije tumače.

II. Generacija - PIONIRI DJEČJE PSIHOLOGIJE

1.) Arnold GESELL (1880-1961) - Njegova istraživanja obnovila su zanimanje za biološko gledište

nudeći dokaze da urođeni matu-racijski procesi objašnjavaju razvojne promjene. Smatrao je da se sva djeca razivijaju na identičan način, koji je biološki utemeljen pa stoga univerzalan. Zbog toga je tvrdio da vanjski poticaji nisu bitni za razvoj i da nije dobro ni korisno umjetno ubrzavati dječji razvoj.

*

Njegova opservacijska istraživanja dala su i dobne norme ponašanja koje su bile korisne i profesionalcima i roditeljima.

*

Također je dao značajne metodološke doprinose: koristio kameru za snimanje djece; promatranje kroz jednosmjerno staklo i sl.

2.) Heinz WERNER (1890 - 1964): Definirao je razvoj prema tzv. orogeničnom načelu: razvoj je proces

diferencijacije iza koje slijedi hijerarhijska organizacija (nakon diferencijacije slijedi integracija ne višem nivou - npr. djete na početku pokreče čitavo tijelo, a kasnije sve diferencijranije može kontrolirati pojedine dijelove tijela.

3.) Jean PIAGET (1896-1980) - je do danas vjerojatno najutjecaj-niji razvojni teoretičar. Njegova

genetička epistemologija bavi se razumjevanjem oblika dječje spoznaje i kvalitativnim promjenama koje ona prolazi tijekom razvoja. Razvio je tzv. "kliničku metodu" istraživanja koja se sastoji od polustrukturiranog intervjua s pitanji-ma koja su oblikovana tako da ispituju djetetove načine rasuđivanja.

4.) Lav VIGOTSKI (1896-1934) - je predložio sociokulturalni model ljudskog, posebice mentalnog

razvoja, koji odražava marksističko vjerovanje u socijalnu i kulturalnu osnovu individualnog razvoja i u važnost razmatranja razvoja iz povjesne perspektive.

3.) PROBLEMI RAZVOJNE PSIHOLOGIJE

Tri se problema često pojavljuju u istraživanjima u razvojnoj psihologiji:

1.) Što je to razvoj: Prema današnjem shvaćanju to je slijed prog-resivnih, pravilnih i relativno trajnih

promjena u neurološkim i fizičkim strukturama, misaonim procesima i ponašanju.

Razvojne promjene su još i: - sustavne, - stabilne, - javljaju se unutar života pojedinca, - univerzalne su, - povezane sa poveča-njem dobi i iskustva.

2.) Problem prirode nasuprot odgoju: (nativizam-empirizam), tj. pitanje je li primarni izvor razvojnih promjena a) urođeno nasljeđe (nativizam) ili b) okolinski i odgojni uvjeti, tj. učenje i iskustvo (empirizam).

→ Prema današnjem shvaćanju na razvoj utječu kako biološki tako i socijalni faktori, tj. faktori učenja, no dalje se diskutira u kojoj mjeri i u kojem pogledu dominiraju jedni odnosno drugi faktori.

(5)

odnosi na obrazac ili tijek razvoja, tj. je li razvoj teče glatko i stabilno, tako da se nove sposobnosti, vještine i znanja postupno nadodaju podjednakom brzinom, ili se razvoj odvija različitim brzinama, gdje se izmjenjuju faze brzog i faze sporog razvoja; i b) pitanje povezanosti razvoja, tj. da li se rana ponašanja nadograđuju jedna na drugo i tako stvaraju kasnija ponašanja, ili se pojedini oblici ponašanja pojavljuju nezavisno od već postojećih.

→ Odgovor na ovo pitanje ovisi o pristupu razvoju: ako se polazi od opažljivih ponašanja, onda je razvoj

diskontinuiran, a ako se polazi od uzroka razvoja, onda je on kontinuiran.

4.) Problem normativnog nasuprot idiografskom: odnosi se na usmjerenost istraživača ili prema sličnostima i općenitostima dječjeg razvoja, ili na činitelje koji proizvode individualne razlike među djecom, kao što su npr. kulturni utjecaji.

5.) Stabilnost osobina i ponašanja u vremenu: (rang poredak)

6.) Konzistentnost (dosljednost) ponašanja u vremenu: Pitanje je je li neko ponašanje stvarno izraz osobine ličnosti ili posljedica trenutačne situacije.

7.) Kakva je priroda djeteta:

a) Djete je: aktivno - pasivno ? (kao sudionik vlastitog razvoja) b) Djete je: dobro -loše ?

8.) Relativna važnost različitih razvojnih perioda: Pitanje je koji periodi imaju veći značaj za ukupni razvoj čovjeka, a koji manji (rana ili kasna iskustva), tj. postoje li odlučujući kritični periodi.

N

JOŠ NEKI PROBLEMI RAZVOJNE PSIHOLOGIJE : 1.) Kulturalni relativizam - kulturalna univerzalnost

2.) Važnost društvenih trendova

3.) Bazična (znanstvena) - primjenjena istraživanja

4.) Holizam (cjelina je više od zbroja elemenata) - elementarizam 5.) Normalno – izuzetno

2. poglavlje - METODE ISTRAŽIVANJA

*

ZNANSTVENO ISTRAŽIVANJE

*

METODE PRIKUPLJANJA PODATAKA

*

VRSTE/STRATEGIJE ISTRAŽIVANJA

(6)

*

NACRTI RAZVOJNIH ISTRAŽIVANJA

*

OSTALE ISTRAŽIVAČKE TEHNIKE

*

ETIČKI PROBLEMI

1.) ZNANSTVENO ISTRAŽIVANJE

Znanstvena metoda se sastoji od skupa pravila koja istraživači koriste prilikom provođenja svojih eksperimenata (sistematičnost, objektivnost, kontrola, verifikacija i opreznost u generaliziranju)

Uloga teorija: DEF.: Teorija je skup tvrdnji kojim se sustavno objašnjavaju činjenice i zakoni. Pri tome, zakon se definira kao "tvrdnja da su neke stvari, pojave pravilno povezane, tj. da u njihovoj strukturi ili

redosljedu postoji pravilnost". Znanstvene teorije imaju tri važne uloge u istraživačkom procesu:

1.

Pomažu u organizaciji informacija koji su prikupljene znanstvenim istraživanjima,

2.

služe za predviđanje novih zakona, i

3.

osnovica su postavljanja novih problema, hipoteza i istraživanja.

Objektivnost: Jedna od bitinh značajka znanstvenog istraživanja je objektivnost, a to znači da je ono

usmjereno na spoznavanje stvari onakve kakve one jesu, neovisno o nečijim subjektivnim željama, potrebama ili očekivanjima. To za dječju psihologiju znači:

a)

ona može proučavati samo opažljiva ponašanja i ona moraju biti mjerljiva, tj. mogu se kvantitativno izraziti.

b)

Čimbenici ili faktori za koje pretpostavljamo da imaju utjecaja na dječje ponašanje također se moraju kvantitativno izraziti (npr. broj djece u razredu, broj braće i sestara i sl.)

2. METODE PRIKUPLJANJA PODATAKA

1.) METODA SUSTAVNOG OPAŽANJA (SAMO DESKRIPTIVNI PODACI): a) Prema okruženju opažanja:

1. opažanje u prirodndim uvjetima (nemanipulirana okol.) 2. opažanje u laboratoriju (visoko manipulirana okolina)

b) Prema stupnju usmjerenosti i planiranosti:

1. Otvorene metode:

1.1. metoda dnevnika (nije uvijek sustavno i objektiv.) 1.2. metoda primjerka (stalno se bilježi baš sve) 2. Zatvorene metode:

2.1. opažanje događaja (kad god da se pojava desi)

2.2. intervalno opažanje (da li se u određenom intervalu pojavljuje pojava)

(7)

Ovdje druge osobe daju izvješće o razvoju djeteta (roditelji, vrš-njaci, prijetelji)

a) intervju: - strukturirani, nestrukturirani, klinički intervju b) testovi i upitnici: - papir/olovka, computer (nefleksibilni su) c) projektivne tehnike:- interpretacija nestrukturiranih materijala

*

Ako se informacije dobibvaju od roditelja, treba uzeti u obzira da su one sistematski falsificirane (pre-pozitivne)

*

Kod intervjua djeteta treba uzeti u obzir karakteristike i spo-sobnosti odgovaranja djeteta te ne utjecati na odgovore.

*

"Klinički" intervju je koristio Piaget, pri čemu tijek razgovora ovisi o odgovorima djeteta.

3.) STUDIJA SLUČAJA:

Ovdje se prikupljaju podaci o jednoj osobi iz različitih izvora, tj. detaljno se analizira neki posebno intersantan slučaj. Ima mnogo deskripcije, podaci su retrospektivni i rad je mukotrpan.

3.) VRSTE/STRATEGIJE ISTRAŽIVANJA

Općenito u psihologiji razlikujemo tri vrste istraživanja: deskriptivno, korelacijsko i eksperimentalno.

1.) DESKRIPTIVNO ISTRAŽIVANJE:

Sastoji se jednostavno od opažanja i evidentiranja mjerljivih podataka, i danas se prvenstveno upotrebljava kao prvi korak u istraživanju područja o kojemu vrlo malo znamo.

2.) KORELACIJSKO ISTRAŽIVANJE:

Korelacijska se istraživanja koriste za otkrivanje veza između varijabli i za opis smjera i veličine te

povezanosti.

n DEF.: Varijabla je pri tome svaki činitelj koji može poprimiti različite vrijednosti na nekoj dimenziji (visina, težina, dob i sl.).

N DEF.: Korelacija je tvrdnja koja opisuje odnos, tj. smjer i veličinu sukladnosti u variranju dviju varijabli. Što se tiče smjera razlikujemo: a) pozitivnu korelaciju (znak +): kad se obje varijable mijenjaju u istom smjeru, i b) negativnu korelaciju (znak -): kad se dvije varijable mijenjaju u suprotnim smjerovima. Što se tiče veličine, visoka korelacija znači da su varijable usko povezane. Korelacija se izražava

koeficijentom korelacije "r", i njegova vrijednost se kreče između +1,0 do -1,0. Korelacije se također

mogu prikazati grafički dijagramom raspršenja.

n NPR.: Korelacija između količine gledanja TV-serije "Sesam street" i dječje sposobnosti čitanja. Nađena je npr. korelacija r = +0,78. Međutim, interpretacija tog rezultata nije jednostavna, jer nije jasno da li oni koji bolje čitaju baš zato više gledaju "Sesam street" ili oni koji više gledaju "Sesam street" onda bolje čitaju. Dakle, nije jasno šta je uzrok, a šta posljedica.

Glavno ograničenje korelacijskog istraživanja leži znači u tome da se korelacija ne može koristiti kao

pokazatelj uzročnosti između varijabli, tj. ne vidi se što je uzrok, a što posljedica. Ona pokazuje samo

(8)

3.) EKSPERIMENTALNO ISTRAŽIVANJE

Eksperiment je znanstveno-istraživački postupak kojim se u strogo kontroliranim i ponovljivim uvjetima izaziva neka pojava radi njenog opažanja i/ili mjerenja. Osnovna karakteristika eksperimenta je sustavno manipuliranje NZV i mjerenje u kojem stupnju je ta manipulacija utjecala na ZV (ponašanje).

Cilj eksperimenta: Prema tome, osnovi cilj eksperimenta je utvrđivanje uzročno-posljedičnih veza, tj.

provjeriti kako djeluje određeni faktor ili varijala (nezavisna varijabla) na neki jasno definiran fenomen

(zavisna varijabla). Drugim riječima, pokušava se maksimalizirati dio varijance mjerenja koji se može

objasniti djelovanjem NZV, pri tome minimalizirati varijancu pogreške, a istodobno kontrolirati sistematske relevantne faktore.

n VRSTE EKSPER.IMENTA (prema stupnju kontrole NSVF i NZV):

1. Laboratorijski eksp.: postupak se provodi u strogo kontroliranim uvjetima, gdje se pokušava izolirati samo utjecaj NZV. Ti eksperimenti imaju veliki stupanj unutarnje valjanosti (tj. NSVF su dobro kontrolirani i rezultati ZV su zaista posljedica djelovanja NZV), međutim vanjska valjanost (tj. generabilnost ili primjenjljivost rezultata u prirodnim uvjetima) je mala. Rezultati se smatraju ARTIFICIJALNIM.

2. Prirodni eksp.: - npr. napuštena djeca - NZV je npr. usvajanje/neusvajanje te djece, a ZV je razvoj djece. Ili npr. utjecaj rata ili drugih prirodnih promjena na dječji razvoj. Ti eksperimenti imaju slabu

unutarnju valjanost (zbog slabe kontrole NSVF), ali veliki stupanj vanjske valjanosti.

3. Eksperiment u prirodnim uvjetima: ovdje se fenomeni opažaju kad se oni prirodno dogode, a često i na mjestu na kojem se prirodno zbivaju. Unutarnja valjanost je također niska, a vanjska je visoka (Upravo zbog blizine realnim uvjetima).

4. Eksper. s uključivnjem/isključivnjem NZV: Eksperimentalni nacrt u kojem se NZV nekoliko puta sustavno uvodi i uklanja (ABAB nacrt). Osnovna pretpostavka je da ako stvarno postoji uzočno-posljedična veza između NZV i ZV, onda će svako uvođenje NZV uzrokovati identične promjene u ZV. Glavna prednost je to što je potreban samo mali broj ispitanika (čak samo jedno dijete).

(NPR.: Ispitivanje kako prisutnost majke utječe na frekvenciju osmjeha djeteta. 1.) izmjeriti količinu djetetovih prirodnih osmjeha. 2.) U tzv. tretmanskoj fazi mjeri se broj osmjeha kad je majka prisutna i kad je odsutna, pri čemu se majka nekoliko puta pojavljuje, jer promjena u ZV kod prvog pojavljivanja mogla bi biti posljedica slučaja. Dakle ponovljeno uvođenje služi kao kontrola.

4.) NACRTI RAZVOJNIH ISTRAŽIVANJA

Mnogi razvojni eksperimenti ispituju promjene u ponašanju djece do kojih dolazi sa porastom njihove dobi.

(9)

nekog dužeg vremenskog razdoblja. Ova metoda posebno je korisna za ispitivanje:

a)

posljedica ranih iskustva na kasnije ponašanje (NPR.: utječe li primjena disciplinskih metoda na dijete u ranom djetinstvu na njegovu upotrebu kazni kada samo postane roditelj.) i

b)

stabilnost tog ponašanja (NPR.: ostaje li temperament stabilan tijelom života).

Problemi logitudinalnih istraživanja su:

a)

osipanje ispitanika,

b)

učinci opetovanog testiranja i

c)

zastarijevanje mjernih instrumenata.

d)

Takvo istraživanje je također i vrlo skupo.

2.) TRANSVERZALNI NACRT: Kod transverzalnog istraživanja istovremeno se proučavaju i uspoređuju

djeca različite dobi, kako bi se utvrdili učinci dobi na neki aspekt ponašanja. Ovdje je dakle sama dob NZV.

n Prednosti: Zahtjeva znatno manje vremena i općenito, isključeni su gotovo svi problemi longitudinalnog istraživnja.

n Nedostaci:

a)

nije moguće ispitati utjecaje ranih iskustva i stabilnosti ponašanja, jer se ispituju različiti pojedinci i

b)

problem učinka kohorte: pod kohortom se smatraju svi pojedinci koji su istog godišta. Problem

učinka kohorte sastoji se u tome, da su određeni aspekti ljudskog ponašanja pod utjecajem jedinstvenih događaja i uvjeta koje je doživljela određena generacija, pa je zato teško razlučiti što je utjecaj dobi, a što tih jedinstvenih utjecaja.

3.) KROZ-SEKVENCIJALNI NACRT: Ovdje se kombiniraju nacrti longitudinalnog i transverzalnog

istraživanja. Eksperiment se započinje jednostavnim transverzalnim istraživanjem, u kojem se istovremeno ispituju djeca različite dobi. Zatim se te iste skupine ispituju još nekoliko puta nakon određenih vremenskih intervala kako bi se dobio longitudinalni pogled na problem.

n Prednosti:

1.

Dobivaju se dva podatka: Moguće je ispitati da li se ponašanje razlikuje kod ispitanika različitih dobnih skupina (transverzalna usporedba), a ujedno i je li to ponašanje stabilno u vremenu (longitudinalna usporedba).

2.

Moguće je efikasnije kontrolirati relevantne faktore. Ako se usporedbom rezultata dviju kohorti (generacija) kada su oni iste dobi (jer je mlađa generacija dostigla onu dob u kojoj je ranije bila ispitana starija generacija) ustanovi razlika u rezultatima, onda je to vjerojatno posljedica a) učinka kohorte ili b) učinka opetovanog testiranja.

4.) MIKRORAZVOJNI NACRT: On se koristi za istraživnje razvojnih promjena u tijeku njihovog odvijanja. Zato se istraživanje vrši na djeci kod kojih se očekuje razvojna promjena i ona se u kratkom

(10)

n Nedostatak:

a)

može biti prilično skup, i

b)

opetovano mjerenje može utjecati na rezultate. 5. OSTALE ISTRAŽIVAČKE TEHNIKE

1. Međukulturalna istraživanja: Ovdje je NZV socio-kulturalno okruženje. Međukulturalna istraživanja

mogu razjasniti problem nativizma-empirizma, jer ako su neki razvojni procesi identični u svim kulturama, onda se može pretpostaviti da su oni kontrolirani biološkom faktorima. U suprotnom, oni su više pod utjecajem učenja i vanjskih faktora.

2. Komparativna istraživanja: Etolozi provode istraživanja na neljudskim vrstama radi prikupljanja

informacija koje su značajne za razumjevanje ljudskog razvoja. Ta istraživanja ne provode se na ljudima jer su neetička. Pitanje je međutim, je li ono što za čovjeka nije etički, to jest za životinje, i to samo zato što im je čovjek oduzeo pravo na svijest, bol, osjećaje, slobodu, sreću, život.

6. ETIČKI PROBLEMI

Mogući rizici: Problem je u tome da istraživnja mogu imati i negativne posljedice za ispitanike. U

psihološkim istraživnjima manji je rizik fizičkog ozljeđivanja djeteta, ali zato postoji problem potencijalne

psihološke štete. Djeca su pri tome posebno osjetljva jer svaki utjecaj igra ulogu u njihovom razvoju, a

nije niti poznato što sve i kako utječe na njih. (NPR.: kad djeca usljed eksperimentalne situacije doživljavaju negativne emocije, poput neuspjeha, frustracije ili stresa - jer npr. ne mogu riješiti postavljen zadatak). Postoji naime, mogućnost da djeca neke negativne emocije i dalje osjećaju nakon napuštanja eksperimenta.

Model donošenja odluke o (ne)provođenju eksperimenta:

Osnovni pristup po kojem se odlučuje da li se neki eksperiment smije/ne smije provesti, je taj da se pokušava ustanoviti njegova potencijalna korist i potencijalna šteta. Ako je šteta veća od koristi onda se istraživanje ne provodi, u obrnutom slučaju on se provodi.

ZAŠTITNE MJERE: Danas se rutinski upotrebljavaju određene mjere sigurnosti.

1.) Provodi se stručnjačka recenzija, tj. drugi znanstvenici procjenjuju vrijednost nekog eksperimenta, 2.) Pribavljanje obavještajnog pristanka roditelja, učitelja i same djece koja sudjeluju u istraživanju. Djete

ima naravno pravo odbiti sudjelovanja u eksperimentu ili se u bilo kojem trenutku povući iz istraživanja - bez obzira na mišljenje roditelja.

(11)

3.) Uklanjanje svih eksperimentalno proizvedenih efekata putem dodatnih postupaka (npr. ako je dijete doživjelo frustraciju radi nemogućnosti riješavanja nekog zadatka, na kraju mu treba omogućiti uspjeh i time ukloniti frustraciju).

4.) Kratko obavještavanje: informiranje djeteta o svrsi istraživanja i njegovoj ulogi u tome. Drugi dio - TEORIJE RAZVOJA

4.

PSIHODINAMSKI pristup

5.

MEHANOCISTIČKI pristup

6.

KOGNITIVISTČKI pristup

7.

ETOLOŠKI pristup

8.

EKOLOŠKI pristup

DEF.: TEORIJA: Teorija je skup međusob-no povezanih tvrdnji o podacima, koji omogućuje

objašnjenje, interpretaciju i predikciju ponašanja (Olds & Papalia, 1989).

Svaka se teorija osniva na činjenicama, ona ih sažima, integrira, objašnjava i omoguću-je predikciju. U svakoj znanosti su potrebne su i teorije i empirijski podaci:

*

Teorija bez podataka je čisto spekulira-nje, a

*

Podaci bez teorija su neinterpretabilni.

(12)
(13)

TEORIJSKI SUSTAVI U RAZVOJNOJ PSIHOLOGIJI

1.) PSIHODINAMSKI PRISTUP

A) S. Freud: TEORIJA PSIHOSEKSUALNOG RAZVOJA

A) TRI RAZINE SVIJESTI: Freud je ličnost usporedio sa ledenom santom koja pliva na vodi. Područje svijesnoga odgovara onom dijelu koji viri iznad površine i koji je samo desetina te ledene sante. Sve ono što je ispod površine (a to je najveći dio) odgovara nesvjesnom dijelu ličnosti.

(14)

1.) SVIJESNO: svijest predsta-vlja najvišu razinu ličnosti i uključuje sve ono što u određenom trenutku svjesno doživljavamo. No, to svjesno iskustvo samo je malen dio mental-nog života i predstavlja is-krivljenu sliku koja je nas-tala kroz procese selekcio-niranja i zaštitnog odabira-nja sadržaja iz unutarnjeg i vanjskog svijeta. Osim toga, svijest je krat-kotrajna, prolazna i nepre-kidno se mijenja. TOPOGRAFIJA LIČNOSTI svjesno podsvjesno nesvjesno

2.) PODSVIJESNO: - je onaj dio ličnosti koji u određenom trenutku nije dostupan pamćenju, ali koji to

može postati u bilo kojem drugom času. Zato se podsvjesno još naziva i = dostupnim pamćenjem.

3.) NESVIJESNO: - je najdublja razina ljudskoga uma, a obuhvaća tri stvari:

a)

represirani sadržaji : to su sve one ideje, misli, uspomene i pamćenja koja su represirana odnosno

potisnuta iz svijesti u podsvijest i to direktnim dijelovanjem samih psihičkih procesa,

b)

nesvijesno znanje: obuhvaća i one informacije koje su nisu prošle kroz našu svijest i koje nisu

naučene (veći dio), i

c)

predverbalna iskustva: iskustva koja ne možemo verbalizirati.

Nesvijesno se manifestira u svakodnevnom životu u tom smislu da upravlja, usmjeruje i oblikuje ljudsko ponašanje, a pojedinac na svijesnoj razini onda pokušava naći neka logična objašnjenja za to ponašanje (racionalizacija).

Takva koncepcija ličnosti bila je svojedobno revolucionarna jer je, opisujući čovjeka kao uglavnom nesvijesnim bićem, stajala ne samo u suprotnosti s tradicionalnim shvaćanjem čovjeka kao autonom-nim, svijesnim bićem sa slobodnom voljom, već se suprotstavljala i svakodnevnom, najočiglednijem doživljaju kojeg čovijek ima samoga sebe.

Prema Freudu, čovjek je nesvjestan u tom smislu da njegovim mislima i aktivnostima vladaju psihičke

energije (konkretno instinkti), a on nije svijestan tih utjecaja, već pogrešno smatra da djeluje autonomno,

(15)

potpuno determinirano biće, dirigirano nesvijesnim impulsima. On nije svijestan svojih pravih motiva i

pravih razloga svojih akcija. Zato je velika zabluda svih ljudi kad sebe identificiraju samo s onim malim

svjesnim dijelom svoje ličnosti i smatraju sebe svijesnim, slobodnim stvorenjem.

Dubinska analiza: Kako su čovjekove misli i aktivnosti vođene nesvijesnim, on ne može sam istraživati

vlastitu prirodu. Naime, područje nesvjesnog u ličnosti svakog pojednica je po svom opsegu i značenju golemo - u usporedbi sa oni malim područjem koje doživljavamo svijesno. Zato mu je potrebna pomoć jedne druge osobe. Put takvog istraživanja je dubinska analiza.

Freud navodi osam situacija koje su pogodne za analizu podsvijesti ili nesvijesnog: 1.) Šale, pogreške ili propusti,

2.) Podaci o tome što pojedinac kod drugih ljudi ne voli, 3.) Podaci o životu (prošlosti, djetinstvu) pojedinca, 4.) Otpor koji pojedinac pruža pojedinim temama,

5.) Slobodne asocijacije - klasična psihoanalitička tehnika, 6.) Snovi - kao "kraljevski put" analize,

7.) Umjetnička dijela i stvaralašto - kao javni izraz neuroticizma 8.) Neurotički simptomi - histerija, tjelesne tegobe, i sl.

B) STRUKTURA LIČNOSTI

Nakon 1920. Freud je proširio svoju koncepciju ličnosti te model triju razina svijesti zamijenio novim modelom u kojem postoju tri strukture koje zajedno čine ličnost:

(16)

STRUKTURA: NAČEL O:

(17)

a) ID - (lat. ono) b) EGO - (lat. ja) c) SUPEREGO - (nad ja) ugoda realnos t ideali } STRUKTURAL NA KONCEPCIJA LIČNOSTI

Te tri strukture nisu neke zasebne strukture u ličnosti koje imaju svaka za sebe nezavisnu egzistenciju, već su to oznake za određene psihološke procese unutar ličnosti, tj. određene snage koje djeluju.

Topografska i strukturalna koncepcija ličnosti mogu se spojiti, a zajednička shema izgleda ovako:

svjesno

podsvjesno

nesvjesno

Kao što se vidi iz slike, ID je u cijelosti uronjen i sadržan u području nesvijesnog i on čini najveći dio tog područja. EGO i SUPEREGO prostiru se kroz sve tri razine svijesti. Najveći dio ega i superega smješten je u području podsvijesnog, a samo mali dio jednog i drugog čini svijest pojedinca kao što je mali dio lociran u nesvijesnom. Iz toga se vidi da su ego i superego većim svojim dijelom izvan svijesti negoli u svijesti.

1.) ID (ONO)

n Opće: ID je najprimitivnija komponenta ličnosti koja je urođena i koja sadrži sve ono što je psihološko kod pojedinca, a što je naslijeđeno i prisutno već pri rođenju. To su uglavnom instinkti ili nagoni. Ta komponenta je potpuno u području nesvijesnog, a ujedno je i najveća. ID je i osnovni izvor i rezervoar

cjelokupne psihičke energije, tj. izvor energije za sve ostale psihičke aktivnosti i procese. On opskrbljuje

ego i superego energijom. Svoju energiju ID pak dobiva transformiraući fizičku energiju u psihičku. EGO i SUPEREGO se postepeno izgrađuju iz ID-a.

n Načelo ugode: ID djeluje na primitivan način isključivo prema načelu ugode. Načelo ugode znači da ID želi odmah i sada zadovoljenje svojih zahtjeva. On ne poznaje nikakve zakone, pravila ili inhibicije, a kako ne poznaje čak ni strah, on djeluje bez obzira na konsekvence svojih akcija bilo u odnosu na vlastito održavanje ili održavanje drugih. Zbog toga ID je izvorište svega onog animalnog, impulzivnog,

(18)

n Ugodu - Freud opisuje kao smanjenje napetosti koje je nastalo zbog porasta psihičke energije koju izaziva neki nagon. Da bi se ID oslobodio suviška energije i napetosti koju taj višak izaziva, on koristi:

1.) Refleksne akcije: - koje se osnivaju na funkcioniranju refleksnih putova u živčanom sustavu i one

neposredno smanjuju napetost.

2.) Primarni proces: - predstavlja psihološku akciju u obliku stvaranja predodžbi nekog željenog objekta.

Primjeri funkcioniranja primarnog procesa i (pokušaja) ispunjavanja želja su: snovi, autističko

mišljenje, nezrelo, nelogično i djetinjasto mišljenje vođeno željama i sl. Kod psihičkih bolesnika tu

funkciju imaju halucinacije.

ID ne poznaje razliku između realnosti i nerealnosti, stvarnosti i zamišljaja, subjektivnosti i objektivnosti, tj. njegova jedina realnost su izmišljene predodžbe. No, kako primarni proces ne može reducirati napetost (gladan ne postane sit ako si zamisli da jede), ID je nesposoban da zadovolji potrebe organizma i održi ga na životu. Da bi se to postiglo, ličnost mora a) odgoditi primarni proces i b) razlikovati vanjski svijet od fiktivnog svijeta vlastitih želja. Za jedno i drugo ID je nesposoban i zato se mora razviti jedna druga struktura - a to je EGO.

2.) EGO

ð razvija se iz IDa tijekom 1. god. života.

ð sjedište je intelektualnih funkcija i intelekta i racionalan je.

n Funkcija EGA: Ego dakle predstavlja izvršni odrgan ili egzekutivu ličnosti jer on regulira sve putove prema akciji. On mora uskladiti i zahtjeve IDA i zahtjeve realnosti i zahtjeve SUPEREGA. Da bi to mogao, on mora: a) moći izdržati određeni stupanj napetosti, b) imati određenu jakost i integritet kako bi izdržao stalni sukob između sebičnih i iracionalnih zahtijeva IDA, realnosti i SUPEREGA. Zbog toga EGO mora neprestano trošiti energiju na vlastito održavanje i izgradnju i reparaturu vlastitog integriteta. n Načelo REALNOSTI : Ego ne funkcionira po primarnom načelu ugode, već po načelu realnosti. Cilj je

načela realnosti da napetost stvorenu u organizmu porastom instinktivne aktivnosti očuva sve dok nije nađen onaj realan objekt koji će omogućiti realnu, a ne fiktivnu satisfakciju nekog nagona. On dakle ne djeluje kroz primarni proces ispunjenja želja, već kroz sekundarni proces.

n SEKUNDARNI proces : Sekundarni proces je zapravo kognitivni proces kojim se utvrđuju planovi,

programi i načini postupanja. To EGO čini pomoću kognitivnih sposobnosti i vještina, osobito mišljenja. Ali, to znači nametanje ograničenja funkcioniranju ida i odgađanje zadovoljavanja nagona.

n EGO kao sluga i kao gospodar IDA:

a) sluga - EGO je nastao iz IDA i on, kao i cijelokupna ličnost predstavnja dio IDA, pa tako i sva energija

kojom raspolaže EGO proizlazi iz IDA. To je organizirani dio IDA čiji je cilj zadovoljavanje IDA, a ne frustiranje IDA, - pa se zato smatra slugom IDA.

b) gospodar - jer inhibira impulsivno djelovanje IDA i odlučuje koje će instinkte zadovoljiti.

3.)

SUPEREGO

N Opće: SUPEREGO se razvija najkasnije (između 3. i 6. god), i predstavlja unutarnjeg reprezentanta

društvenog morala i svjetonazora.

n Funkcija SUPEREGA : Superego je moralni čuvar ličnosti i njegova glavna funkcija je da sudi što je

(19)

ponašanje u skladu sa "moralnim", tj. društvenim zahtjevima, dakle onima koji su tijekom socijalizaicije

usađeni u pojedinca.

n Razvoj SUPEREGA : Razvija se na taj način da pojedinac prvo pod utjecajem roditelja, a kasnije pod

utjecajem šire okoline internalizira moralne norme, vrijednosti, stavove, etiku i sl., koje u tom konkretnom društvu vrijede (naziva se i socijalizacija). Taj proces internalizacije osniva se na učenju

putem nagrađivanja (ego-ideal) i kažnjavanja (savjest). Iz ovoga se vidi da se čovijek ne rađa se

SUPEREGOM, tj. s moralnim ili etičkim standardima, već se oni formiraju naknadno, i to učenjem. (To objašnjava zašto različiti ljudi imaju različite vrijednosti i norme, kao i općenito međukulturalne razlike u tom pogledu. Naime, SUPEREGO je upravo onakav kakvoga je formirala socijalna okolina pojedinca.) n Dva dijela SUPEREGA :

1.) SAVIJEST: - nastaje pod utjecajem kazni (unutarnji reprezentant socijalnih zabrana i kazni); postiže se kroz evaluaciju postupaka, moralne zabrane, osjećaje krivnje i grijeha i regulira ponašanje u smislu eliminacije nepoželjnih ponašanja. Ako Id uspije prevladati zahtjeve "savjesti", ego doživljava anksioznost, krivnju i stid.

2.) EGO-IDEAL: - nastaje pod utjecajem nagrada i pohvala (unutarnji reprezentant socijalnih dopuštenja i pohvala); regulira ponašanje tako da postavlja ciljeve i aspiracije koje kada su dostignute izazivaju u pojedincu osjećaje ponosa i vlastite vrijednosti.

Superego je potpuno razvijen kad su razvijeni i savijest i ego-ideal pojedinca i kada može uspješno i putpuno zamijeniti roditelje i regulirati i voditi ponašanje, tj. kad se razvije samokontrola ponašanja. n Načelo IDEALA : Superego ne teži realnom, već idealnom, i zbog toga se sukobljava i s IDOM i s

EGOM i s REALNOŠĆU.

n ODNOS TRIJU STRUKTURA: Kod normalnih ljudi između IDa, EGA i SUPEREGA postoji ravnoteža, što znači da EGO može uzadovoljiti zahtijeve ID, SUPEREGA i realnosti. No, ponekad EGO ne uspijeva zadovoljiti pojedinu stranu, pa tako postoje tri vrste tijeskobe:

1.

ANKSIOZNOST - kada EGO ne može zadovoljiti potrebe ID-a

1.

MORALNA tijeskoba - zahtijevi SUPEREGA su nezadovoljeni.

1.

REALITETNA tijeskoba - EGO ne može zadovoljiti potrebe realnosti.

U svim tim slučajevima EGO koristi OBRAMBENE MEHANIZME da bi tu tijeskobu nadvladao (među kojima je najpoželjnija SUBLIMACIJA = pretvaranje u društveno prihvatljive aktivnosti).

C) DINAMIKA I PROCESI U LIČNOSTI

n LIBIDO = poseban oblik psihičke energija, vezan uz instinkte života.

n INSTINKTI = urođeni tjelesni izvori ekscitacije organizma ili stanja neurofiziološke ekscitacije.

n Čovjek kao energetski sustav: Za Freuda čovjek predstavlja jedan složeni energetski sustav. Kako organizam troši energiju za svoje funkcije, a raspolaže samo ograničenom količinom, on mora

(20)

funkcionirati po zakonu konzervacije energije (štediti energiju). Jedina razlika od stalih energetskih sustava jest u formi energije kojom on raspolaže. Taj poseban oblik energije je psihička energjia.

n Fizička i psihička energija: Fizička energija se stvara iz tjelesnih procesa i metabolizma, tj. hrane. Ona se troši a) za sve tjelesne procese (rad srca, rad mišića, disanje, probava itd.), ali transformirana u psihičku energiju i b) za psihičke procese kao mišljenje, pamćenje i percipiranje. Dakle, svaki rad treba drugu vrstu energije. Fizički rad treba fiziološku energiju, dok psihički rad zahtijeva psihičku, a energija se može

transformirati iz jednog oblika u drugi. Ta transformacija fizičke u psihičku energiju događa se u IDU, i

to djelovanjem instinkata.

n Model reduciranja napetosti: Ako je djelovanje instinkata, tj. takvih unutarnjih izvora ekscitacije ili instinkata jako, raspoloživa se energija brzo troši i zato organizam treba smanjiti to trošenje energije odnosno odstraniti djelovanje ekscitacije, tj. instinkatom uzrokovanu napetost. To se postiže njihvom zadovoljavanjem, barem privremeno.

Kako je sam ID nesposoban da se zadovolji, potrebne su strukture EGA i SUPEREGA. Cjelokupno

ponašanje čovjeka je, prema Freudovoj teoriji, uzrokovno instinktima i usmjereno na njihovo zadovoljavanje. Freudova koncepcija ličnosti je dakle materijalistička i monistička.

n Instinkti - EROS i THANATOS:

ID je osnovno sjedište instinkata, pri čemu svki ima:

1.) izvor - odgovarajući tjelesni proces ekscitacije, 2.) cilj - je odstranjivnje te ekscitacije,

3.) objekt - je objekt ekscitacije ili zadovoljenje potrebe, 4.) poriv - jačina instinkta (ili potrebe organizma).

Svaki instinkt ima svoju primarnu erogenu zonu, tj. dio tijela koji je osjetljivi na stimulaciju, a u kojima je usredotočena libidalna ili seksualna energija organizma (mjesta gdje se spajaju koža i sluznica: oči, uši, usta, usne, spolni organi, prsa i anus). Podraživanje tih zona izaziva seksualno zadovoljstvo, tj. smanjenje instinktom uzrokovanu napetost.

Općenito svi instinkti mogu se svrstati u dvije kategorije:

1.

INSTINKTI ŽIVOTA = EROS → služe za održavanje pojedinca i vrste: glad, žeđ, seks. Od instinkata života najvažniji su seksualni nagoni koje podražuju razna tkiva tzv. erogene zone. Eros se koristi posebnom vrstom energije tzv. LIBIDOM.

2.) INSTINKTI SMRTI = THANATOS → agresivnost, (auto) destruk-tivne sile. Nemaju poseban oblik energije poput libida. Težnju za smrću Freud objašnjava načelom konstantnosti, tj. tendencijom vraćanja u stabilno stanje kakvo postoji u neorganskom, tj. mrtvom svijetu.

D) PET FAZA RAZVOJA LIČNOSTI

n OPĆE: Razvoj ličnosti odvija se pod utjecajem različitih iskustva iz ranog djetinstva i pod utjecajem seksualne enerigije ili libida.

Psihoseksualni razvoj je razvoj seksualnog instinkta i on je genetički determiniran i invarijantan. Redoslijed razvojnih stadija je nepromjenjiv i neovisan o kulturi i vanjskim uvjetima (nativizam).

→ Preveliko ili premalo zadovoljavanje određenih potreba vode do poremećaja u razvoju. Može doći do

(21)

nemotiviran da prijeđe u drugi stadij. Preveliko zadovoljavanje onemogućuje djetetu da stekne dovoljnu kontrolu nad internim funkcijama i time podržavaju djetetov osjećaj ovisnosti o drugima i inkompetencije. Regresija - je vraćanje na jedan raniji ili niži nivo u razvoju koji je pojediac već prošao. To se najčešće događa kod jakih stresova, anksioz-nosti i sl. No, to je samo prolazna pojava.

FAZE razvoja: U svom razvoju ličnost prolazi kroz četri psihoseksualna stadija: oralni, analni, falusni

i genitalni, a postoji i period latencije. Prva tri stadija (predgenitalna) su najvažnija i traju do otprilike 5.

godine, što znaći da je ličnost pojedinca u toj dobi već gotovo u potpunosti formirana. U svakom stadiju razvoja drugi dio tijela ili druga erogena zona je aktivna i traži objekte ili aktivnosti koji mogu izazvati ugodu.

1.) ORALNA FAZA (0 - 18 mj.):

n erogena zona: usta; izvori zadovoljstva su - sisanje, grickanje, žva-kanje, ljubljenje; dijete sve stavlja u usta; ustima se ostvaruju i prvi socijalni kontakti.

n Na osnovi takvih rudimentarnih zadovoljenja dijete razvija osnov-no povjerenje ili nepovjerenje u osobe i okolinu, te razvija veću ili manju

ovisnost ili neovisnost od te okoline, tj. djeca koja

u ovoj fazi doživljavaju premalo ili preveliko zadovoljenje, postaju oralno-pasivne ličnosti u odrasloj dobi (pasivne, nezrele i ovisne). Ako je količina podraživanja prevelika, dijete nije motivirano da prijeđe u sljedeću fazu, tj. dolazi do fiksacije.

n Regresije - na oralnu fazu očituju se u pušenju, pretjeranom jedenju, žvakanju žvakaće i sl.

(22)
(23)

2.) ANALNA FAZA (18. mj. - 3. godine.):

n erogena zona: analna zona, tj. područje anusa;

izvori zadovoljstva su: retencija ili ispuštanje

fekalija, tj. kontroliranje tog postupka.

n Ovdje dolazi do prvih konflikta sa okolinom. Naime, iz higijen-skih razloga okolina zahtijeva kontroliranje te aktivnosti (odlazak na WC), pa tako poučava i trenira dijete da odgodi neposredno zado-voljavanje i ugodu i da to zadovoljene uskladi sa socijalnim zah-tjevima. → Taj trening i poduka začeci su samokontrole i vladanja sobom koju će pojedinac imati u svojoj odrasloj dobi.

n Važan je način na koji roditelji nauče dijete higijenske navike:

a) prestrogi - razvoj ANALNO-RETENTIVNOG karaktera: dijete će imati tendenciju zadržavanja fekalija, a postat će škrta, suzdržana, tvrdoglava i izrazito uredna i čista osoba.

b) preblagi - razvoj ANALNO-AGRESIVNOG

karaktera: nesređena, destruktivna, okrutna osoba. U ljubavnim odnosima vrlo su posesivne i shvaćaju partnera kao objekt i svojinu.

(24)
(25)
(26)

3.) FALUSNA FAZA (3. god. - 5. ili 6. godine): n erogena zona: seksualni organi; izvori

zadovoljstva su: stimulacija spolnih organa;

djeca se u toj fazi interesiraju za svoje spolne organe, spolne razlike, za rađanje djece i sl. N To je ključni period razvoja jer se ovdje rješava najveći konflikt u životu pojedinca, kod dječaka Edipov kompleks, a kod djevojčica

Elektrin kompleks. Uspješno rješavanje tog

konflikta vodi do uspješnog razvoja SUPEREGA.

- a) EDIPOV KOMPLEKS (kod dječaka) = Majka

ili njena zamjena predstavlja objekt sinovljeve ljubavi. On je želi seksulano posjedo-vati kako je posjeduje njegov otac, tj. preuzeti ulogu svoga oca u odnosu prema njoj. Pokušava je zavesti pokazivanjem penisa. Zbog toga otac mu postaje suparnik i glavni neprijatelj kojeg bi trebalo ukloniti. Sin, je međutim nejasno svijestan prednosti svoga oca i shvaća da on neće tolerirati njegove želje u odnosu na majku, pa ga se počnije bojati i mogučnosti da će mu on odsjeći penis. Taj strah od gubitka penisa Freud naziva "strah od kastracije". Zbog tog straha dječak odustaje od svojih seksualnih želja i incesta sa majkom.

n Rješenje Edipov konflikt rješava se oko 7. godine na taj način da dječak represira iz svijesti u podsvijest ili nesvijesno svoje seksualne želje za majkom i počinje se identificirati sa ocem (naziva se

ident-ifikacija s agresorom). Identifikaicja znači

preuzimanje karakteristika oca, njegovih stavova, mišljenja, vrijednosti, moral, seksualno ponašanje, ali i njegove zablude, predrasude i sl. Takva introjek-cija očeva ponašanja i obilježja vodi do razvoja SUPEREGA.

- b) ELEKTRIN KOMPLEKS (kod djevojčica) =

Objekt prve ljubavi kćeri je naravno, također majka. Međutim djevojčice, sve isprepaštene, otkrivaju tragediju da za razliku od oca i brata, eto, nemaju jadne penisa, taj vrijedni organ i da su anatomski drukčje. To kod njih uzrokuje jednu užasnu "zavist zbog penisa", jer i one naravno žele redovite seksualne odnose s majkom (a eto, mala, sva jadna, nema bogati, kurca). No, ujedno je majka i krivac za tu veliku

(27)

n Općenito po Freudu postoje 4 VRSTI IDENTIFIKACIJA:

1.) Identifikacija sa agresorom → identifikacija s ocem (dječaci) odnosno s majkom (djevojčice). Radi se o poistovjčivanju s auto-ritetima i osobama na višem položaju, radi izbijegavanja kazne.

2.) Narcistička identifikacija → s onim osobama koje su slične nama samima; potiče stvaranje grupica i udruženja.

3.) Cilju usmjerena identifikacija → s osobama koje smatramo us-pješnima kako bi i mi postigli takve poželjne ciljeve.

4.) Identifikacija sa izgubljenim objektom → kada izgubimo nekog u cilju zadržavanja te osobe, mi se identificiramo s njenim osobinama pri čemu ih često idealiziramo. Time zapravo pokušavamo nadoknaditi gubitak.

4.) FAZA LATENCIJE (6. god. - 12. god., tj. do puberteta):

nerogena zona: nema.

n U tom razdoblju libido je smanjen i sublimiran, a to znači kanaliziran i usmjeren na neseksualne aktivnosti. Tako se kod djece u tom razdoblju razvijaju najrazličitiji interesi i aktivnosti kao što su interes za knjige, znanosti, sportove, prijatelje i sl.

n Izbjegava se suprotni spol; druženje samo s vršnjacima istog spola.

n Taj period zauzima vrlo velik i značajan dio mladenačke dobi i sigurno se ne može zanemariti kao što je to učinio Freud.

(28)
(29)

5.) GENITALNA FAZA (12. god. - smrti)

n erogena zona: seksualni organi; izvori

zadovoljstva su: heterosek-sualni odnosi

n Sa početkom puberteta događaju se mnoge fiziološke i psihološke promjene kod adolescenata. Razvijaju se i sekundarne spolne karakterisktike. n Libido se ponovo budi, a javlja i budi se i seksualni nagon. Freud navodi da na početku puberteta postoji period homoseksualnosti. No, on je samo prelazna faza i postepeno se ta spolna energija i želje usmjeravaju prema vršnjacima

suprotnog spola. Počinje udvaranje i "hodanje".

Javlja se i želja za autoseksualnim zadovoljstvima. n Konačno se nalazi "pravi" partner s koji se zasniva bračna veza i osniva obitelj. Kad pojedinac dospije do punog genitalnog razvoja, onda je on po Freudu, ostvario pun razvoj svoje ličnosti. Genitalni tip ličnosti je za psihoanalizu idealan tip ličnosti. Obilježja te ličnosti su: socijalna zrelost, socijalno-seksualni odnosi i odgovornost. Da bi pojedinac postigao pun genitalni razvoj, mora se odreći pasivnosti, mora naučiti raditi i zasluživati, mora aktivno rješavati probleme i sam osiguravati svoju egzistenciju.

(30)
(31)

E) TIPOVI LIČNOSTI S OBZIROM NA TOČKU FIKSACIJE

Za svaki predgenitalni razvojni stadij postoji određeni tip ličnosti. Ti tipovi se formiraju pod utjecajem fiksiranosti na neki predgenitalni stadij.

1.) ORALNI TIP → narcisoidne osobe, ljubomorne, zavidne, stalno traže od drugih, a nikada nisu spremni davati, nepovjerljivi su prema drugima i nestrpljivi.

2.) ANALNI TIP opsjednuti kontrolom, moći i posjedovanjem; analna trijada: uredni, škrti i tvrdoglavi.

3.) FALUSNI TIP → ovisno o spolu:

a) Muškarci - pretjerano dokazivanje svoje muškosti; ponekad impo-tentni zbog straha da nadmaše

osobine agresora i da budu kažnjeni.

b) Žene - pretjerano identificirane sa ženskom ulogom, pokušavaju zavesti muškarce oko sebe pri

čemu kao negiraju seksualne namjere.

F) EMPIRIJSKA I ZNANSTVENA VALIDACIJA

A) POZITIVNE STANE:

1.) Freudova koncepcija je oslobođena od raznih tradicionalnih idealističkih koncepcija poput duše, duhom i sl., već predstavlja jedan monistički materijalistički sustav.

2.) Freudova teorija predstavalja prvu sveobuhvatnu teoriju ličnosti, koja sadrži i dijagnosticiranje i terapiju.

3.) Teorija je revolucionarna jer tumači čovjeka kao reaktivno biće uglavnom nesvijesno, uglavnom bez slobodne volje, uglavnom determinirano unutarnjim, nesvijesnim snagama.

4.) Freud je razradio niz obrambenih mehanizama kojima EGO osigurava svoj integritet.

5.) Freud je kao prvi smatrao da je za razvoj bitna interakcija između urođenih dispozicija i okoline te mnogi razvojni psiholozi i danas prihvačaju taj interakcionistički pristup kao i shvaćanje da rana iskustva u dijetinstvu imaju veliki utjecaj na ponašanja u kasnijem životu.

B) KRITIKA:

1.) Teorija ja izgrađena na nevaljanim podacima: a) dobiveni su iz kliničkog rada (intenzivna studija slučaja), a ne eksperimentalnog, b) Radio je s malim, strogo selekcioniranim uzorkom kliničke populacije, tj. srednja klasa, žene, pacijentice. Podaci također nisu kvantificirani.

2.) Ima mnogo pojmova koji se ne mogu operaciono definirati i operacionalizirati, niti znanstveno dokazati ni oboriti (npr. libido)

3.) Teorija ima postdiktivni karakter (opisje razvoj unatrag), a ne prediktivni (nema predikcije razvoja). 4.) Teorija izrazito naglašava instinkte (nasljeđe), a zanemaruje okolinu kao konstruktora ličnosti. Pogotovo se zamjeruje zanemarivanje perioda latencije u kojem je dijete pod značajnim utjecajem

(32)

okoline.

5.) Freud je smatrao da je teorija univerzalno-kulturalna → međutim sva društva nemaju isti ustroj obitelji, 6.) Feministice prigovaraju zavisti o penisu → zapravo se radi o zavisti na položaju u društvu,

7.) SUPEREGO se ne razvija samo iz straha, već i iz ljubavi koju dijete dobiva od roditelja i zbog toga se identificira s njima,

8.) Cijelokupnu ličnost nije moguće objasniti samo preko libida.

B) E. H. Erikson: PSIHOSOCIJALNA TEORIJA RAZVOJA

A) UVOD

Eriksonova teorija naziva se EGO-psihologija, a osniva se na Freudovoj psihoanalitičkoj koncepciji, ali postoje znčajne modifikacije Freudove teorije:

*

Pridaje veću važnost EGU : Eriksonova psihologija naziva se EGO psihologija zato što Erikson smatra da je za razvoj i dinamiku ličnosti zapravo najvažniji EGO. Dijete kod rođenja ima ID, ali i osnove EGA, i oni se razvijaju nezavisno jedno od drugoga. EGO se ne razvija iz ID-a već oni imaju paralelnu egizistenciju od samog početka.

*

Konflikti u EGU : Konflikti u EGU ne moraju proizlaziti iz njegova sukoba sa ID-om i SUPEREGO-m, već mogu biti uzrokovni inkompatibilnošću ciljeva koji su njegovi vlastiti.

*

Važnost OKOLINE : Erikson je pridao veću važnost okolinskim faktorima i socijalnim iskustvima u formiranju ličnosti od Freuda.

*

CIJELOŽIVOTNI RAZVOJ : Razvoj ne prestaje početkom puberteta (kao što je smatrao Freud), već se odvija sve do kraja života i okolina utječe na nas čitav život.

(33)

B) NAČELO EPIGENEZE:

n Razvoj svake ličnosti prolazi kroz određene faze. Ti su stadiji univerzalni i vrijede za sve ljude neovisno u kakvoj okolini rastu i razvijaju se. Budući da su ti periodi genetički determinirani svaki od njih se javlja u sasvim određeno i optimalno vrijeme.

n KRIZE: Svaki period vezan je uz određenu vrstu krize koja predstavlja okretište u razvoju ličnosti. Krize u pojedinim stadijima nastaju kao posljedica dvaju faktora: a) fiziološke maturacije organizma i b)

socijalnih zahtjeva koje okolina postavalja pojedincu. Konkretno, konflikti u ličnosti nastaju zbog

nesukladnih (suprotnih) iskustava koje pojedinac ima u odnosu prema svojoj okolini. Kontakt sa okolinom može za pojedinca biti zadovoljavajuće iskustvo, ali i frustrirajuće, a najčešće je i jedno i drugo, tj.

ambivalentno. Zbog toga se u djetetu razvijaju ambivalnentni ili konfliktni osjećaji prema različitim

djelovima okoline.

n Svaka kriza može se razrješiti na pozitivan ili negativan način odnosno uopće ne rješiti. Na koji način će se kriza rješiti ovisi uglavanom o kontaktima i iskustvima koje imamo sa okolinom.

*

POZ .: Ako se kriza rješi na pozitivan način onda će se u ličnosti pojaviti nove pozitivne komponente, tzv. VRLINE, koje će olakšati daljni razvoj. Kad se svi stadiji u razvoju ličnosti pojave u to optimalno vrijeme i ako se riješe na pozitivan način, tada ličnost postiže svoj puni razvoj i svoju punu zrelost. Takva ličnost je potpuno funkcionirajuća. Međutim, uspješno rješenje koflikta u jednom periodu ne garantira da će se i sljedeća kriza uspješno rješiti (iako to pomaže).

*

NEG .: Ako se kriza pak ne riješi (adekvatno) onda će lićnost razviti osobine koje su negativne (nepovjerenje, sram, očajanje, i sl), koje otežavaju daljnji razvoj i koji je usporen i neadekvatan. Nerješene krize ne ostaju znači bez posljedica, već se negativni efekti manifestiraju i u drugim fazama razvoja.

(34)

N

OSAM KRIZA PSIHO SOCIJALNOG RAZVOJA :

*

KRIZA (0-1 god.) = temeljno povjerenje - nepovjerenje

*

KRIZA (1-3 god.) = autonomija - sram i sumnja

*

KRIZA (3-6 god.) = inicijativa - krivnja

*

KRIZA (6-12 god.) = produktivnost - inferiornost

*

KRIZA (12-20 god.) = identitet - konfuzija uloga

*

KRIZA (20-40 god.) = intimnost - izolaicja

*

KRIZA (40-65 god.) = plodnost - stagnacija

*

KRIZA (+ 65 god.) = integritet - očajanje

(35)
(36)

Svaki se stadij nastavlja na prethodni i zasniva se na rješavanju i integriranju psihosocijalnih konflikata iz prethodnog stadija.

2.) MEHANICISTIČKE (BIHEVIORISTIČKE) TEORIJE RAZVOJA

A) I. P. Pavlov: KLASIČNO UVJETOVANJE

B) J.B. Watson: BIHEVIORISTIČKA PSIHOLOGIJA C) S.F. Skinner: TEORIJA OPERANTNOG UVJETOVANJA

Teorije okoline i učenja osnivaju se na pretpostavci prema kojoj je veliki dio dječjeg tipičnog ponašanja stečen putem načela uvjetovanja i učenja. Odnosno, osnovni uzrok razvoja jest učenje, a isti zakoni učenja oblikuju ponašanje tijekom cijelog života. Pretpostavka je dakle da je razvoj diskontinuiran. Ove teorije razlikuju naučena ponašanja od ponašanja koja su privremena, neopažljiva ili temeljena samo na biološkim procesima.

Mehanicističke teorije razvoja shvaćaju čovjeka kao reaktivni mehanizam, kao stroja koji automatski reagira na vanjske podražaje. Temeljna pretpostavka je da je ponašanje izravna posljedica određenih podražaja. Prema tome, da bi mogli predviđati ponašanje neke osobe, psihologija mora otkriti podražaje koji uzrokuju ta ponašanja.

A) PAVLOVLJEVA TEORIJA KLASIČNOG UVJETOVANJA A.1.) UVOD:

n DEF.: "Klasično uvjetovanje je postupak kojim neki neutralan podražaj koji prirodno nema utjecaj

na neko ponašanje, počinje izazivati to ponašanje zbog stvaranja asocijacije sa podražajem koji uvijek, prirodno i bezuvjetno izaziva to ponašanje".

n Povjest: Prva istraživanja u vezi s stjecanjem uvjetovanih reakcija proveo je Ivan Petrović Pavlov početkom ovog stoljeća.

(37)

Ispitivajući izlučivanje sline kod pasa, on je slučajno opazio da psi počinju lučiti slinu kad čuju korake laboranta koji ih je hranio, tj. na jedan podražaj koji inače nema nikakve veze sa urođenom reakcijom lučenja sline na okus i miris hrane. Pavlov je to nazvao PSIHIČKA SEKRECIJA.

Otkrivajući značaj povezivanja nekog podražaja i nekog bezuvjetnog odgovora, otkrivena je “slućajno” paradigma uparivanja neutralnih i bezuvjetnih podražaja i postojanje uvjetovanih refleksa.

n Pavlov je u toku dugugodišnjih pokusa ustanovio četri osnovne pojave uvjetovanih refleksa: 1.) UVJETOVANJE: - je stvaranje veze izmedu neutralnog podrazaja i bezuvjetne reakcije, 2.) DISKRIMINACIJA: - je razlikovanje dvaju podražaja,

3.) GENERALIZACIJA: - je sposobnost organizma da uvjetovanu reakciju generalizira na druge situacije,

4.) GAŠENJE: - nestajanje uvjetovane reakcije

A.2.) PET OSNOVNIH POJMOVA KLASIČNOG UVJETOVANJA:

1.) BP - bezuvjetni podražaj : → podražaj koji prirodnim putem na prirodan način i bez ikakvih uvjeta izaziva određenu reakciju (npr. refeksi, refleksni lukovi). Podražajna vrijednost tog podražaja nije naučena već urođena.

2.) BO ili BR - bezuvjetni odgovor : → svaki odgovor ili reakcija koja se prirodnim putem i bez učenja pojavljuje uvijek onda kad se pojavljuje i BP. Odnos između BP i BO možemo opisati kao uzročno

posljedični, pri čemu je BP uzrok, a BO posljedica:

BP ð BO uzrok posljedica

Ova veza BP ð BR je urođena veza. Bezuvjetni odgovor dalje nije pod kontrolom pojedinca, tj. ne može ga niti izazvati niti supresirati i nalazi se izvan svijesti .

3.) NP - neutralni podražaj : → podražaj koji na prirodan način i bez prethodnog učenja NE izaziva nikakvu reakciju.

4.) UP - uvjetni podražaj : → svaki onaj podražaj, koji je tijekom kondicioniranja stekao mogućnost izazivanja bezuvjetnog odgovora. Prije kondicioniranja bio je neutralan podražaj i nije izazivao neku reakciju, ali nakon kondicioniranja, on ju izaziva. Uvjetni posražaj se tako zove jer njegova snaga ovisi o tome da li je ili nije praćen BP.

5.) UO ili UR - uvjetovana reakcija : → svaki onaj odgovor koji je na kraju kondicioniranja došao pod kontrolu nekog prije neutralnog, a sada uvjetovanog podražaja. UO se sada javlja i na pojavljivanje UP.

(38)

Postupak klasičnog uvjetovanja ima sljedeći oblik:

1.) Bezuvjetna reakcija (BR) je prirodna, urođena reakcija organizma na neki podražaj, tzv. bezuvjetni podražaj (BP), npr. psi luće slinu na miris i okus hrane sto je ovdje znaći BP.

2.) Da bi neka reakcija postala uvjetovana reakcija (UR), jedan inaće neutralan podražaj (NP - npr. zvuk zvona) redovito se uparuje sa BP (npr. hranom).

3.) Nakon određenog broja uparivanja BP i neutralnog podražaja, dovoljan će biti samo taj zvuk da bi došlo do BR. Tada je zapravo neutralan podražaj postao uvjetovan podražaj (UP), a ta reakcija više nije BR, već uvjetovana reakcija (UR). To znači da je stvorena jedna nova veza izmedu podražaja i odgovora, tj. UP → UR i kondicioniranje je završeno.

ð DEF.: Respondentno ponašanje: Kao sto vidimo postup-kom klasičnog uvjetovanja se oblikuje tzv. respondentno ponašanje. Respondentno ponašanje obuhvača sve one oblike ponašanja koja se javljaju kao odgovor (response) na neki poznati podražaj. Kod takvih vrsta ponašanja podražaj uvijek prethodi reakciji pa se ono zato naziva respondentnim (npr. svi bezuvjetni refleksi kao refleks zjenice).

(39)

1. FAZA: Prije uvjetovanja:

(40)

Uvjetni podražaj (zvuk) → Bezuvjetni podražaj → (hrana) nema reakcije bezuvjetna reakcija (slinjenje)

(41)
(42)
(43)

2. FAZA: PROCES uvjetovanja:

(44)

Uvjetni podražaj (zvuk)+ Bezuvjetni podražaj → (hrana) bezuvjetna reakcija (slinjenje)

(45)
(46)
(47)

3. FAZA: Nakon uvjetovanja:

(48)

Uvjetni podražaj

(zvuk) → uvjetovana reakcija (slinjenje)

(49)
(50)

n Dakle nakon kondicioniranja se u repertoaru ponašanja organizma nalaze nove uvjetovane reakcije, tj. došlo je do promjene ponašanja. To učenje je individualno učenje jer samo onaj koji je prošao kroz kondicioniranje mijenja repretoar ponašanja

A.4. FENOMENI VEZANI UZ KLASIČNO KONDICIONIRANJE 1.)

FENOMEN POSTUPNOG STJECANJA UO

Kondicioniranje se ne dešava u jednom trenutku, već se događa postepeno, tj. ima svoji tijek. NP postaje postepeno sve jači UP, tj. UR postaje sve jača u funkciji uparivanja. Pri tome je nađeno da tijek nije linearan, već postoje oscilacije.

KRIVULJA KONDICIONIRANJA 2.)

FENOMEN EKSTINKCIJE ILI GAŠENJA UO

Gašenje je postpen nestanak UR uslijed ponovnog zadavanja UP ali bez istovremenog zadavanja BP. Uvjetni odgovor postepeno slabi i konačno nestaje. Ekstinkcija je glavni razlog za nestajanje uvjetovanih reakcija.

(51)

KRIVULJA GAŠENJA

3.) FENOMEN SPONTANOG OBNAVLJANJA

Jedan daljni fenomen je spontano obnavljanje uvjetovanog odgovora nakon što je on ustvari ugašen. No, obnovljeni odgovori imaju manju amplitudu od originalnog UO i sa svakim sljedećim spontanim obnavljanjem odgovor postaje sve slabiji i slabiji.

4.) FENOMEN GENERALIZACIJE UVJETNOG ODG.

Generalizacija je pojava da i podražaji slični UP mogu izazvati UR, iako nikad ranije nisu korišteni. UO je genraliziran na čitav niz podražaja sličnih UP.

5.) DISKRIMINACIJA PODRAŽAJA

DEF.: Diskriminacija podražaja je naučena sposobnost razlikovanja koji podražaji jesu, akoji nisu

povezani sa bezuvjetnim podražajem (BP).

Učenje diskriminranja je suprotan proces generalizaciji. Naime, izraženost generalizacije može se mijenjati i kontrolirati treningom.

n Diskriminacija i eksperimentalne neuroze: Pavlov je dalje želio istražiti da li psi mogu razlikovati kruga od elipse. Diferencijalnim potkrepljivanjem je kao prvo uspostavio razlikovanje kruga od elipse. Zatim je počeo mijenjati oblik elipse i to tako da je ona sve više imala nalik na krug. Kad je elipsa imala omjer 9:8, tj. kad je gotov već izgledala kao krug, desilo se nešto novo. Kod pasa su se izgubili svi tragovi prethdnog učenja diskriminiranja; psi su reagirali posve nasumce; dogodio se potpouni slom ponašanja: psi su drhtali, urinirali, cviljeli i sl. Ta pojava se naziva EKSPERIMENTALNA NEUROZA, i to je bilo prvi put da se neurotično ponašanje istraživalo u eksperimentu. Osnova te neuroze je nemogućnost razlikovanja podražaja, i onda nastaje konflikt. Konflikt između tendencije reagiranja i tendencije nereagiranja. Ovo objašnjenje neuroze je temelj za tzv. konfliktnu teoriju neuroze.

6.) UVJETOVANJE VIŠEG REDA

Ovdje se radi o uparivanju jednog novog neutralnog podražaja sa već stvorenim UP (umjesto sa BP) i tako taj drugi NP postaje također UP i počinje izazivati UR.

Referencias

Documento similar

En todos ellos, y gracias al cuidado en la presentación y sobre todo la calidad, Futureco es reconocida como una empresa de vanguardia en la oferta de productos para nutrición

According to Quirk’s description, elements such as over would belong to three different categories, namely Preposition, Prepositional Adverb, and Adverb Particle. Something

Los montos imputados en esta cuenta no podrán permanecer por un plazo superior a los 90 días, transcurridos los cuales deberán transferirse a la modalidad operativa de préstamo a

En los meses siguientes se informará, los días 1 a penúltimo, el mismo saldo del último día del mes anterior.. COOPERATIVAS DE INTERMEDIACIÓN FINANCIERA COMUNICACIÓN

existen diferencias en el desempeño, lo que nos indica que la manipulación del estado emocional tuvo efecto no solo en el tiempo de respuesta sino también en la atención en el

Congreso de la Sociedad Ecuatoriana de Cirugía Plástica, Reconstructiva y Estética por el Aniversario de Plata de la Sociedad, Quito Marzo 1996 Primer Curso Internacional de

En este trabajo se presenta la metodología que se usó en el diseño de la tarea integradora para el nivel Técnico Superior Universitario (TSU) de la Carrera de Mecatrónica en

u Como capa de acabado aplicar mortero de Estuco Exterior o Estuco Exterior con Fibra de DRYMIX, en espesor no mayor a 1 cm (segunda carga).. u Rellenar con plana y