Descartes René - Razmišljanja o Prvoj Filozofiji

RENE DESCARTES

METAFIZIČKE

MEDITACIJE

SVEZAK PRVI

Meditationes de prima philosophia

Razmišljanja o prvoj filozofiji

Renati Des-cartes MEDITATIONES de prima philosophia

in quibus D ei existentia, et animae humanae a corpore distinctio,

demonstrantur

Rene Descartes RAZMIŠLJANJA

o prvoj filozofiji,

u kojima se dokazuje Božja opstojnost i razlika između ljudske duše i tijela

L ik Descartesov nacrtao Ivan Švertasek (tuš-kreda, 1976.)

R E N A T I

DESCARTES,

M E D I T A T I O N E S

ApudMiCHAELEM So l y Iacobdl jfofr

figno Phcenicis. M D C . X I I

Gum Triuilegio, & ^ r o U u o m D o d m m ,

R E N E

DESCARTES

RAZMIŠLJANJA

O PRVOJ

FILOZOFIJI

TO M ISLAV L A D A N

DEM ETR A FILOZOFSKA BIBLIOTEKA DIMITRIJA SAVIĆA Knjiga 4/1 ISBN 86-81877-4-6-1 Recenzenti Dr. Branko Despot Žarko Miljenović Dr. Dimitrije Savić SPONZOR

Poduzeće za gospodarski, tehnički i financijski inžinjering, p.o. Zagreb

Knjiga je tiskana novčanom potporom Ministarstva znanosti, tehnologije i informatike Republike Hrvatske

Naklada: 1500 primjeraka

Tehnički urednik

Zdenko Šimek

Tisak

»Varteks« Tiskara d.o.o. Varaždin

SADRŽAJ

Tomislav Ladan: Oko uporišta Kartezijeve d v o jb e ... IX-XXXII

E p isto la ... 1

P o sla n ic a ... 2

Praefatio ad lectorem ...13

Proslov č ita te lju ... 14

Synopsis sex sequentium m editationum ...21

Sažetak šest sljedećih razm išljanja... 22

MEDITATIO I De iis quae in dubium revocari p o ss u n t...31

PRVO RAZMIŠLJANJE O stvarima o kojima se može d v o jiti... 32

MEDITATIO II De natura mentis humanae: quod ipsa sit notior quam co rp u s... 43

DRUGO RAZMIŠLJANJE O naravi ljudskog duha: da je on poznatiji od t i j e l a ...44

MEDITATIO III De Deo, quod e x is ta t...65 TREĆE RAZMIŠLJANJE O Bogu, da opstoji...66 MEDITATIO IV De vero et falso ...101 ČETVRTO RAZMIŠLJANJE O istinitome i la ž n o m e ... 102

OKO UPORIŠTA KAR TEZI JE VE DVOJBE I.

Danas se općenito ne preporučuje započinjati bilo koji sastavak - a pišući o bilo kojem značajniku - opisom ili pregledom dotičnikova života. Uzrok je tomu barem dvoje: prvo, čitatelji se naprosto plaše stotina mogućih i nemogućih pojedinosti kojima bi ih ustrajni spisatelj mogao zatrpati i, drugo, sve se manje znanstveno priznaje izravna povezanost opisanikova djela kao tak­ voga i neposrednih životnih zgoda-prigoda-nezgoda kao onakvih kakve se obično navode u životopisu. Pa ipak, mi ćemo ovdje postupiti upravo tako, za što opet i mi imamo barem dva razloga. Prije svega, u cijelosti otpada već spomenuta zastrašujuća iscrpnost. To jest: u ovome slučaju nema ni najmanje opasnosti od ponovljene pojave poslovičnoga sastavljača životopisa koji je pola stoljeća skupljao gradivo za ciljani prikaz o velikanu, te kad je mislio kako je sve prikupio, uspio je - ironijom sudbine - zapisati tek početnu rečenicu (naime: naš se odličnik rodio te-i-te godine), jer je upravo u tome času sam umro, ne napisavši nikad žuđeno djelo. A nakon svega, ili kao drugi razlog - kad nam, dakle, nije ni na kraj pameti potpuna iscrpnost kojoj i načelno prijeti zla kob - odmah priznajemo kako vjerujemo u stanovitu korist, ako već ne i određenu nužnost: priručna životnog sažetka. Samo se po sebi razumije, kako on može biti gotovo geometrijski (što ovdje nije toliko nasumična koliko je znakovita riječ) budući da ćemo se zadovoljiti tek bitnim ili uporištnim točkama Descartesova život­ noga ocrta. I napokon, posve je izvjesno kako nema

potpune podudarnosti između značajnikova djela i njegova života, ali je ništa manje izvjesno i to da svako djelo nužno ima korijena u osobnoj povijesti, osobito u slučaju znanstvenika i mislitelja, dakle: primjerna duhovnika. Dapače, u biti se ništa ne mijenja ni kad dotični duhovnik zagovara bitnu različitost duha i tijela (što je upravo slučaj u našem slučaju), jer i tada - u najmanjem slučaju - duhu je tijelo stan, duh je u tijelu stanar, ukoliko već nije i podstanar, a takvi su me- đuodnošaji nedvojbeno odsudni po bivstvenu cjelinu koje je duhovno djelo uvijek dio, pa koliko god sam duh u biti i bio izdvojiv ili čak i različit.

Curriculum vitae

1596 (31. ožujka) Rene Descartes, latinizirano Renatus Cartesius, ili pohrvaćeno Kartezije, rodio se u mjestašcu La Haye.

1606. počinje školovanje stupivši u college de La Fleche.

1614. završava školovanje u istoj školi. 1616. završava pravo u Poitiersu.

1618. odlazi u Nizozemsku, gdje služi vojsku pod zapovjedništvom Mauricea Nassauskoga.

1619. napušta Nizozemsku te odlazi u Dansku i Donju Njemačku. A 10. studenoga iste godine u onoj glasovitoj noći Descartes doživljava »otkrivenje jedne divne znano sti«.

1620. napušta vojnički život, kako bi se dao na velika putovanja.

1622. vraća se u Francusku. 1623-25. putuje po Italiji. 1625. vraća se u Francusku.

1626-28. boravi u Parizu.

1628. sastavlja djelo Regles pou rla direction de V Esprit. U jesen iste godine odlazi u Nizozemsku, u kojoj

će ostati sve do rujna 1649.

1629. Descartes se u registar Leydenskoga Sveučilišta upisuje kao plemić iz Poitoua.

1634. Descartes, zbog osude Galileja (1633.), odus­ taje od objavljivanja svojeg djela Traite du Monde.

1637. objavljuje svoj filozofski temeljac Le Discours de la Methode.

1640. umiru mu kći Francina i otac.

1641. objavljuje Meditationes de prima philosophia. U prosincu iste godine izbija neprijateljstvo između Des- cartesa i Voetiusa, rektora Sveučilišta u Utrechtu.

1642. presuda Sveučilišta u Utrechtu u korist stare filozofije.

1643. gradsko vijeće Utrechta izriče presudu protiv Descartesa.

1644. putuje u Francusku; u srpnju objavljuje djelo Principia philosophiae, te se vraća u Nizozemsku.

1645. Descartesovo pismo gradskim sudcima Utrech­ ta.

1647. pred Leydenskim Sveučilištem optužen je zbog pelagijanizma; odlazi po drugi put u Francusku.

1648. treće putovanje u Francusku, s naglim povrat­ kom u Nizozemsku zbog prvih nevolja s frondom.

1649. švedska kraljica Kristina poziva ga da dođe k njoj u Stockholm; u listopadu Descartes stiže u Stock- holm; u studenom tu objavljuje Traite de Passions, a u prosincu piše stihove za balet u čast mira.

1650 (11. veljače) umire u Stockholmu od upale pluća.

XII Oko uporišta Kartezijeve dvojbe II.

Naveden je, eto, - prema A. Bridouxu - Kartezijev tijek života, pregled dvadesetak godišta sa šturim naz­ nakama odsudnih događaja, zgoda, nezgoda i prigoda. Doda li se tomu dobopisnome kosturu ponešto oba- vijestnoga tkiva, slika će svakako biti podpunija i tako ćemo lakše zamijetiti hvatišta koja tražimo. Naravno, uvijek će se naći ljudi koji teško odolijevaju svakovrsnim pojedinostima, kao na primjer podatku kako je Kar- tezije posebnički češljao kosu niz čelo do obrva (kako se navodno i danas češljaju bretonski seljaci), ali je većina na sreću daleko od toga da se bavi rasporedom dlaka na glavi, pa ma koliko ona i bila značajna. Međutim, iza samih godina i suhih natuknica (koje možemo lako preuzeti iz svakog preglednijeg priruč­ nika) dobro je ako se osjeti i štogod od neposredne tvarnosti i duhovnosti promatranoga života. Uputno je stoga doznati i štogod dodatno o piščevu zavičajnom okolišu, obiteljskoj baštini i »ispunjenim pretincima životnih ormara«.

Za opisanikova osobna svojstva bitne su donekle i životne značajke, pa i to što je rođen u mjestu La Haye, u pokrajini Touraine, u jednome od najljepših francus­ kih krajolika (jarđin de la France), te je ljepotom zavičaja Descartes bio opsjednut cijeloga života. Obitelj je bila iz redova sitnoga plemstva. Otac savjetnik u bretonskom saboru. Kartezije bijaše boležljiv od ranoga djetinjstva. Od matere (koja je preminula godinu dana nakon njegova rođenja) naslijedio je krhko zdravlje i blijed lik (»suhi kašalj i blijedu put«), te se vjerovalo kako će umrijeti mlad. S deset godina postaje isusovački

gojenac (zavod La Fleche), u kojem ostaje do svoje šesnaeste godine. Već kao učenik dugo leži u postelji i razmišlja, te rano - kao izvrstan, nadaren i znatiželjan učenik - pokazuje nagnuće prema misaonosti. Nada sve je volio matematiku, kojom se je sustavno i strastveno bavio i kao vojnik. Stekao je temeljitu poduku i u plesanju, jahanju i mačevanju. Za žestoke zime 1619. - dok je bio u vojsci - Kartezije u obliku nenadana otkrivenja otkriva zapravo temelje svoje analitičke metode. Najvjerojatnije zbog toga on ubrzo (1620.) napušta vojnički život, pa putuje po sjevernoj Nje­ mačkoj i Nizozemskoj, a zatim u Parizu sređuje svoju baštinu i stječe novac potreban za ugodan život. Putuje u Veneciju i Rim. Obavlja i pobožno hodočašće Gospi od Loretta, na što se bijaše zavjetovao u onoj zimskoj noći svojeg životnog otkrivenja. Zanimljivo je i to kako je Kartezije do same smrti u Švedskoj nosio svuda sa sobom krštenicu kao potvrdnicu svoje katoličke vje­ re.

Iako nekoliko godina živi bezbrižnički u Parizu, gdje posjećuje plesove, čita zabavne romane, pa čak izlazi i na dvoboj zbog očiju neke milovidne gospoje, Kartezije se ubrzo - uvidjevši nedvojbeno ispraznost svega toga - povlači u osamu da razmišlja, proučava, istražuje. Njegovi životopisci posebice ističu 1627. godinu, kad je pomažući kod papinskog poslanika Descartes uzeo riječ te nazočnicima izložio načela jedne nove filozofije što je prikladna dovesti do pouzdane spoznaje i izložiti istinske uzroke naravnih učinaka. Tom je prigodom kardinal Berulle, nazočan na toj sjednici, obvezao govornika da posveti svoj genij tako koristnoj obnovi. I taj je događaj mogao ubrzati nakanu što je odavno bila

u filozofovu duhu i Kartezije odlučuje posvetiti toj zadaći svoju metafiziku i fiziku. Nu zbog toga se morao osloboditi života u Parizu, kako bi imao potreban mir za rad. To je morao biti glavni razlog zašto odlazi u Nizozemsku, mirnu i blaženu zemlju, »u kojoj su stanov­ nici na glasu po tome što su zabrinutiji za svoje poslove nego što su znatiželjniji o tuđima«. Tu Descartes ostaje više od dvadeset godina. Ako ni zbog čega drugog a ono barem radi usputne usporedbe s prostorno i vremenski ne-opskrbljenim današnjim hrvatskim duhovnim djelat­ nicima (piscima, znanstvenicima, misliocima) - obično bez primjerena smještaja, nedostatnih novčanih sred­ stava, i u stalnoj hići da sastave nekako kraj s krajem - uputno je, mislim, navesti i sačuvani točan opis kako je tu Descartes provodio svoje dane.

»Često je mijenjao stanove po svojoj volji, i uvijek je dobro stanovao i uz dobru podvorbu. Živio je vrlo uredno: ustajao bi iz postelje kasno, objedovao u podne, nakon objeda bi radio ponešto u vrtu ili se bavio kakvom razudbom, malo bi jahao, a zatim bi se predavao radu do kasno u noć. Nije čitao gotovo ništa. Nekomu posjetitelju koji je htio vidjeti njegovu knjižnicu, priča se kako je pokazao rasporeno tele (vitulum apertum).« Čini se da Descartes uopće nije mnogo držao do tuđega mišljenja, jer je bio uvjeren da je na putu istine. Mnogo mu je vremena oduzimalo dopisivanje, pretresanja i istraživanja s područja fizike, matematike, fiziologije, a istodobno je bio veoma zaokupljen i praktičnim učin­ cima svojih istraživanja: izradbom dalekozora, naslo­ njača na kotačićima za osakaćene, naprava za vraćanje vida slijepcima, te različitih crpki, dizala i si. (što su sve podaci prema Andreu Bridouxu: Descartes, Oeuvres et

Lettres, Gallimard, Pariš, 1970.). A zaokupljali su ga i lijekovi za produžetak ljudskoga života. U potpunijem pregledu Bescartesova života svakako je nezaobilazan i podatak da je bio u tijesnoj vezi sa sluškinjom Helenom (koja je prema nekim životopiscima bila zapravo dam a) i koja mu je rodila djevojčicu Francinu, koja je nažalost preminula u petoj godini, pričinivši filozofu najveći bol njegova života. I napokon, možda je još najpoznatiji Kartezijev odlazak kraljici Kristini u Švedsku. Naime, Kartezije je svoju raspravu Traite des Passions de l’A m e (1649.) poslao kao rukopis švedskoj kraljici Kristini. Mlada ga vladarica poziva iste godine u Stockholm, kamo on i odlazi, te - djelujući kao njezin osobni podučavatelj iz mudroslovlja - izrađuje i nacrt osnutka Švedske akademije znanosti. Ne podnoseći oštro sjevernjačko podneblje, Đescartes oboli od upale pluća, te umire u švedskoj prijestolnici u svojoj pedeset i četvrtoj godini.

III.

Sveti Ignacije Loyola( 1491 - 1556), utem eljitelj Družbe Isusove, posve nam je prikladan primjer za ovu našu proslovnu raspravu. Kao što je općenito poznato, mladi je Ignacije živio uobičajenim životom španjol­ skoga hidalga: dvorski djetić, strastven jahač i još gorljiviji mladi vitez, uvijek svesrdno i odano na službi gospojama. One su opet - bilo m lađahne bilo one pozrelije - osobito uživale gledajući mladoga strojnoga jahača kako mu na utegnutom e bedru poskakuje mišićje dok uvježbano stišće konjske bočine izvodeći turnirske

majstorije, pri čemu je mladežnik bivao isto toliko ponosan koliko su one bivale ushićene. Međutim, za vrijeme bitke kod Pamplone Loyola biva ranjen. F ran­ cusko topovsko zrno pogađa Loyolu upravo u nogu. Kako su mu od prve pružene pomoći razmrvljene kosti bile krivo srasle, morali su mu ih ponovno lomiti. Što više, kako mu je ponovno slomljena kost krivo srasla, morali su mu opet lomiti nogu i piliti kost, pri čemu su mu dobrano skratili nogu. Sad se je ranjenik morao predati mukama na napravi za rastezanje i produživanje skraćene noge. Za dugotrajnoga i mukotrpnoga lije­ čenja nije mogao doći do viteških romana, koje je inače volio, nego je silom prilika stao čitati pobožne knjige o životu svetaca i mučenika. Nakon takvoga štiva i dugo trajn ih razm išljanja mladi je Ignacije počeo drukčije gledati i na okolni svijet i na svoje viteške uzore. Shvativši ispraznost svoje ranije predanosti viteškim p o d h v atim a i poželjnim dom ahivanjim a damskih ručica, odlučuje se služiti samo kao Kristov vojnik. Nakon neuspjela liječenja povlači se bolestan, ojađen i zapušten u neku pećinu kraj Manrese, gdje sastavlja nacrt svojih Duhovnih vježbi (1522). Zapravo, djelo je objavljeno 1548., ali mu je temelj postavljen 1522/23., a prema pobožnoj legendi - dok je bio u zanosu viđenja - sama mu je Blažena Djevica Marija od riječi do riječi u pero kazivala Exercitia spiritualia.

Rene Descartes pruža nam drugi primjer. Dok je boravio u zimskome logorištu u Neuburgu (na Dunavu) zbio se događaj odsudan za cijeli njegov život. Dne 10. studenoga 1619. u jednoj zanosnoj i grozničavoj noći doživo je iznenadno i nadnaravno viđenje (visio): nakon tri susljedna sna stekao je potpunu izvjesnost o tome što

mu je životni poziv; i dok bijaše zabliješten čudesnom pojavom, pred očima mu je bila jasna predočba jedne nove, čudesne, divne znanosti, zapravo stanovite sveopće metode, koja bi mu trebala biti voditeljicom kako u fizikalnim tako i u matematičkim istraživanjima te u filozofskim proučavanjima.

U središtu Kartezijeva otkrivenja bijaše uvid u temeljnu sukladnost između zakona naravi i zakona matematike, što će ga voditi na putu potrage za novim i pouzdanim načelima i za filozofiju naravi i za filozofiju duha. Time bi imao ostvariti pitagorejski san o pod- vrgnuću cijeloga svemira zakonima brojeva, ali istodob­ no i za ljudsku radinost otkriti pouzdan zahvat u stvari koje nas okružuju.

Od ta dva navedena primjera i slučaja mističke vizije jedan je morao predhoditi drugome. Naime, prvenstvo pripada Loyolinu slučaju. Naime, Loyolino se viđenje dogodilo gotovo stotinu godina prije Descartesova otkrivenja; prvo je urodilo naukom Duhovnih vježbi a drugo Raspravom o metodi. Descartes je bio vrstan isusovački gojenac. Teško je i predpostaviti da on nije imao uvida u Loyolino djelo, ili da nije poznavao legende povezane s njim ili čak sam sveti primjer njegova života. Stoga je posve naravna koliko je i zamjetljiva veza između ta dva stvaralačka, poticajna viđenja. I vjerojatno je prvo na stanovit način utjecalo na drugo, barem kao prauzor na uzor. I jedan i drugi doživjeli su u viđenju temeljni preokret, i samo se od sebe nameće da je svečev primjer mogao djelovati na preosjetljivog i primljivog isusovačkoga štićenika Kar- tezija. Naime, neke se sličnosti i same od sebe nameću. Loyoline su Duhovne vježbe podijeljene u četiri dijela, a

četiri su i najvažnija stavka Descartesove analitičke metode. Svrha Loyolina djela je da se razbor-razum-um- -duh - očišćen meditacijama (razmišljanjima) - posve podredi nauku crkve. U Descartesovim Meditacijama (Razmišljanjima), očišćen od svega nebitnoga i neisti­ nitoga, um dolazi do polazne i konačne istine. Temeljna zamisao i radni postupak imaju u oba slučaja mnogo zajedničkoga, što - naravno - neće nikako biti baš posve - slučajno. Zapravo, u jednome danu svojega života Descartes je imao gotovo loyolinsko viđenje, koje mu izmjenjuje cijeli život. Isto tako, u jednome danu svojega života Loyola je - ležeći bolestan - izvršio gotovo descartesovsku redukciju svojega života punog ispraznosti. Takve nametljive sličnosti dovele su do ove književne usporedbe, koju je teže mimoići negoli dokazati. Sve u svemu, neodoljivo se nameće zaključak kako je Kartezije nadahnut upravo Loyolinim pri­ mjerom izvršio obrat svojega življenja i mišljenja, te svodeći sve svoje zablude spustio se do čvrste ar- himedovske točke osobne misli i njezine opstojnosti. Istini za volju, u početku smo i naveli sažetak Kar- tezijeva života (uz primjerene dopune), kako bismo istaknuli ključnu točku prevrata - koju u obliku flash- backa - Descartes potvrđuje upravo u Razmišljanjima, svodeći mnogo prije Husserla husserlovsku fenome- nološku redukciju na uporištnu točku cogito, koja je tu upravo geometrijski bjelodana. Naravno, Husserl je i sam vrlo dobro znao tko je prvi tako sustavno oprim- jerio svođenje kojim se sve nebitno stavlja u zagrade, dok se uzima sustavno sve ono što pridonosi spoznaji biti, a da ne bi priznao koliko i on duguje Descartesu, o

čemu dostatno govore i njegove Kartezijanske medi­ tacije.

Postoji, međutim, još jedan predhodnik kojemu bi Kartezije mogao dugovati mnogo više nego što se obično priznaje. Riječ je o Francisu Baconu (1561- 1626), nedvojbenome suosnivaču suvremene znanosti i suvremenoga mislilaštva. Pri izgradbi svoje zamisli o obnovi znanosti, ili pronalasku nove znanosti, Descar- tes duguje podosta i Baconu, kojega je zamišljeno, ali i neostvareno veledjelo Instauratio magna moglo utjecati i na Kartezija, dok je i morao na njega utjecati Novum organon scientiarum (1620.): djelo o potrebi postavlja­ nja cjelokupnoga znanja na nove temelje. I opet se susrećemo sa sudbonosnim četverstvom (ili s brojem četiri) - upravo kao i kod Loyole i kod Descartesa - jer i prema Baconu postoje četiri vrste predrasuda, lažnih pojmova (idola), kojih se ljudi moraju osloboditi žele li doći do istinskih spoznaja. To su one danas već pos­ lovične: predrasude plemena (idola tribus), pojedinčeve predrasude (idola specus), jezične predrasude (idola fori), svjetonazorne predrasude (idola theatri). Naime, prvenstveno prema Baconovu nauku, ljudi dolaze do istinskih spoznaja samo ako se oslobode ukorijenjenih zabluda u obliku krivih ili lažnih pojmova. To gotovo doslovce isto propovijeda i primjenjuje Descartes, svodeći svijet pojmovlja na čvrsto uporište vlastite misli.

Zbog svega navedenog moglo bi se reći kako je u konačnici njegovo nadahnuće zapravo negdje između Loyolina i Baconova primjera, pa koliko god to dvoje izgledalo daleko jedno od drugoga, ipak je oboje mnogo bliže uspoređenomu trećemu nego što bi se sprva predpostavilo.

XX Oko uporišta Kartezijeve dvojbe IV.

Danas o Descartesu, njegovu životu i djelu, na različitim jezicima zapadne uljudbe postoji cijela jedna knjižnica prikaza, rasprava, knjiga. Imalo sveobuhvat- niji prikaz u obliku podebele knjige morao bi se sastojati od samih sažetaka sažetaka. Htjeti nešto takvo u običnome proslovnome prikazu značilo bi iznijeti tek ubogu pregršt kratičinih kratica oko središnje natukni­ ce. U takvome slučaju čovjek bi morao biti zahvalan i na ovlašnu sažetku, ukoliko bi se takav barem približio ocrtu koji sadržava pokoju bitnu sastavnicu bilo pisca, bilo njegova života, bilo samoga djela. Naša nakana i ne ide dalje od takva skromna cilja, uz priznanje kako će se na tome putu poslužiti svim priručnim pabircima koji se uzmognu upotrijebiti za koliko-toliko prikladnu potku Kartezijeva nauka, pa makar i onako kako ptičica skuplja raznovrsne niti da bi od njih svila upotrebljivo gnijezdo (rečeno tako dirljivo starinski).

Nu bilo kako bilo - uz navedenu ogradbu koja i nije samo topos skromnosti - pri odredbi naravi i značaja Kartezijeva nauka uputno je imati na umu prije svega ona njegova četiri glasovita radna načela, koja iznosi u Raspravi o metodi, kao osnovna pravila za pronalaženje istine u znanostima:

1. ne prihvaćati ništa kao istinito ukoliko to sam ne spoznam kao takvo;

2. razdijeliti svaku teškoću koja se istražuje na ono­ liko dijelova koliko je potrebno;

3. kretati se u razmišljanju od najjednostavnijih pred­ meta pa do onih najsloženijih, predpostavljajući i uspos­ tavljajući potreban red;

4. potrebne razdiobe i pregledbe moraju biti tako podpune kako se ništa bitno ne bi propustilo.

Većina strukovnjaka drži kako je Descartes »os­ loboditelj čiste misli«. Zapravo se prvo radno pravilo njegove Metode - Ne smatrati ni jednu stvar istinitom koju nisam bjelodano spoznao da je takva (izrečeno 1637.) - uzima kao nešto što ima vrijednost korjenito prevratničkog načela. Ne smije se, naime, zaboraviti kako je Descartes živio i djelovao pod nebnicom nedodirljivih auktoriteta, u znaku potpune duhovne ovlasti starih učitelja i skolastičke filozofije. Antičko- -skolastička filozofija - u svojoj biti i po svojoj naravi - (kako to reče već spomenuti Andre Bridoux) bijaše antropomorfična, jer je na stvari prenosila osjetilne dojmove i unutrašnje doživljaje samoga mislećega bića. Tako se vjerovalo, kako je naravni razvoj neke biljke istovjetan postupcima umjetnika pri izradbi umjetnine, što se dalje pokazivalo u dva primjerna slučaja: u jedinstvenu zakonu za sve stvari i u usponu od tvari prema obliku. Zapravo je taj misaoni sustav bio posve u skladu s jezičnom logikom i svetorednim nazorom o svemiru. Ta je filozofija odgovarala znanosti kojoj je svrha bila sama razredba; znanosti koja je zadovoljavala znatiželju, duh učenosti, ali nije pružala nikakvu pouz­ danost i nije omogućivala vladavinu nad izvanjskim svijetom.

Istini za volju, i prije Kartezija pomaljala se nova znanost - napr. u radovima značajne trojice, koji se redovito gotovo školnički navode: Leonardo da Vinci, Kepler, Galilei, kao preteče nove misli i nove znanosti. Ali njihova otkrića i popratne misli nisu još bili usus- tavljena filozofija duha i naravi, što je zadaća koju će

obaviti Descartes, oslonivši se - što je već spomenuto i posve vjerojatno - i o široka pleća Bacona Verulam- skog.

Znalci dalje kažu, kako se prijelaz od stare na novu znanost najbolje oprimjerio na izravnoj zamjeni bio­ logije matematikom, kao znanošću koja upravlja i is­ punjava znanje. Uostalom, upravo je Galilei izjavio da je matematika jezik u kojem je zapisano sve o svemiru. Svoje ključne zamisli ili ideje preuzima Kartezije od matematike:

1. razina mišljenja na kojoj je pogrješka nemoguća; 2. metoda koja je u biti geometrijska;

3. znanost se ne osniva ni na neposrednim sjetilnim danostima, ni na zamišljajima naše mašte, nego na razumijeću ili shvaćanju;

4. ideja sukladnosti između poretka matematičkih razloga i poretka naravnih posljedaka.

Ta posljednja (četvrta) misao-zamisao (o kojoj je Kartezije imao viđenje one noći 1619.) poglavito je važna:

»Uspoređujući u zimskoj dokolici tajne naravi sa zakonima matematike, usudio se ponadati kako se oba ta otajstva mogu otključati istim ključem.«

Iako je sprva mislio kako bi se matematička metoda mogla izravno prenijeti na znanost o svemiru, ubrzo je uvidio kako je za to potrebna nova metafizika, to jest: da bi takva znanost mogla uroditi plodom. Ključ je naravno nađen u glasovito preglasovitome cogito, jer se u pojedinčevoj svijesti istina poistovjećuje s bićem. Ako me moja misao čini bićem, onda je ona ono što me tvori, pa prema tome: ja sam čista misao i ništa drugo. Mišljenje nije tek dio duše, nego je naprosto - duša.

Bog nam jamči su-učinak istine razmjeran našim potrebama. Ali on nam prije svega podaruje svjetlost, koja našu spoznaju podiže na njegovu razinu, i umsku darežljivost što je dostatna da nam dopusti pretvorbu s pom oću koje uzm ažem o zam ijeniti svijet sjetila svijetom razuma, načinjen izvorno od »sjemenki istine koje su u našim dušama, i svijet strasti svijetom mudros­ ti, u kojem će našim činima upravljati jasne i odjelite zamisli (ideje), u skladu s cjelinom svemira, ljudskim društvom i Božjom namisli«.

I taj Kartezijev nauk počiva (opet!) na četirma sastav­ nicama - prema Uvodu A. Bridouxa:

1. na filozofiji savjesti i slobode, kojima je voditeljica naravna svjetlost, prisutna u svakome od nas, nepo­ grješiva u svakome kad je čista, i kojoj je pokretalo umska darežljivost;

2. posrijedi je filozofija okrenuta budućnosti, koja se više pouzdaje u neprekidno stvaralaštvo razuma negoli u uzoritost starih mislitelja: filozofija napretka, a ne očuvanja baštine;

3. sveopća je to filozofija koja se obraća svim ljudima, pa čak »i Turcima«, jer ono što odlikuje ljude posjed je razuma, »sveopćeg oruđa«, s pomoću kojeg se oni uzajamno razumijevaju i s blagošću postupaju;

4. takva je filozofija napokon i djelatna i pobjednička, jer nam razumijeće stvari, polazeći od njihovih istinskih načela, omogućuje njihovo shvaćanje i sredstva njihova svladavanja. I tako čovjek, koji je bio rob prirode, postaje njezin gospodar i posjednik.

(Danas je, naravno, nakon svih ratova našega stoljeća i prekorjenite zagade životnoga okoliša, posve otvoreno pitanje što smo i koliko smo dobili i izgubili gospodare­

njem nad prirodom i njezinim sustavnim svladavanjem i iskorišćivanjem, ali ne bi bilo umjesno optuživati Kartezija zbog njegove potpune vjere u razum, koji je ipak samo dijelom i krivac za sadašnje stanje osvete naravi razumu...)

Descartes je, dalje, nedvojbeno zaslužan za uvođenje u modernu filozofiju i mehanicizma i idealizma. Prvome, naime, sam Kartezije pridaje golemu važnost, dok cjelokupni idealistički pokret proizlazi iz njegova nauka: jer duh je prvotna stvarnost; on je jedini posred­ nik spoznaje, budući da čovjek spoznaje stvari tek s pomoću odredbenica koje mu duh nameće, a hod znanja napreduje od ideja prema stvarima.

Dakle, jednoga odsudnoga časa Descartesu je sinulo u umu-razumu-razboru, kako bi sve pojave spoznaje (sjetilne i razumske) mogle lako biti dovedene u dvojbu te se pokazati bjelodano neistinitim ili lažnim. Otuda potreba ponovne izgradbe (ab imis fundamentis) svojega znanja-spoznavanja, odbijajući pri tom načelo auktoriteta, i priznavši jedino razum za vodiča na tome putu. A prva sigurna-pouzdana-bjelodana istina - od koje razum može započeti svoju ponovnu izgradnju - upravo je ona koja proizlazi iz dvojbe. Ona se može pokazati i kao trojba, pa često i četvorba (koja je inače značajna po Kartezijev nauk), ali će u biti uvijek biti dvojba. I oko svega se može dvojiti, izuzev samog čina dvojbe, to jest: činidbe misli-mišljenja, što je sažeto u temeljnoj krilatici cogito, ergo sum. Nije tu posrijedi puko razlogovanje, niti je riječ o izvođenju biti-bitka- -bivstva-bića iz samoga mišljenja, nego o neposrednu uvidu u bivstvo mišljenja. To jest: ja-jastvo-osobnost biva samo mišljenje.

Time što smješta zbiljnost u mišljenje Descartes je zbiljski utemeljitelj moderne filozofije koja - nasuprot objektivizmu antičkog mislilaštva - pridaje mišljenju subjektivan značaj. Otkrivši prvu pouzdanu istinu (sama sebe kao misleće), Kartezije izvodi iz nje i pouzdanost mišljenoga: to jest, i samoga Boga i svega izvanjskoga svijeta. U biti, misleće je biće koje ima zamisli i misli - drevne ideje. A Descartesu je ideja (zamisao) svaki predmet svijesti. Jedne su ideje posredstvom osjetila nastale od izvanjskih uzroka (pridošle zamisli, kakva je zamisao stola za kojim sjedim); druge su nastale mojim zamišljanjem (poput ideje »zmijolava«), dok su treće nastale u meni, jer su mi prirođene. Prve zamisli, one sjetilnoga podrijetla, nejasne su i lišene pouzdanosti; druge, one naprosto izmišljene, nemaju nikakve spoz­ najne vrijednosti, a tek su treće načela ili sposobnosti, koje je sam Bog utisnuo u naš duh, i tek njihov razvoj jamči mjesto složevini našeg znanja. A kao što je bilo i očekivati, među prirođenim idejama glavna je ona o Bogu. Ona je jednostavno zamisao najsavršenijeg bića, bića od kojega je nemoguće zamisliti išta veće. A biće od kojega je nemoguće zamisliti išta veće ne može opstojati samo u umu, jer kad bi bilo takvo, onda bi se moralo zamišljati još jedno biće veće, ili savršenije od toga, to jest: ono biće koje postoji također u zbiljnosti (in re). Dakle, ono biće od kojega je nemoguće zamisliti neko veće, ne postoji samo u razumu-umu-duhu-svijesti nego i u samoj zbilji-stvarnosti-predmetnosti. Takav je Descartesov ontološki dokaz o Božjoj opstojnosti. Dakle, nakon opstojnosti samoga mišljenja slijedi dokaz o Božjoj opstojnosti, potvrđen samim mišljenjem.

Ustvrdivši i potvrdivši Božju opstojnost, Descartes se spušta do stvamosti-zbiljnosti-opstojnosti izvanjskoga svijeta. Kartezije tu nastavlja deduktivnim načinom, kakav se primjenjuje u matematičkim znanostima. Među pridjevcima najsavršenijega bića je i istinosnost. Bog je stoga i najviša istina. Kao takav, on ne može obmanjivati, niti pak može dopustiti kakvomu zloduhu da prevari misleće biće. Naime, ako ne bi mogao svladati takva zloduha, ili to ne bi znao, onda bi mu manjkali svemoć i sveznanje; ako bi pak dopustio da dotično misleće bude obmanuto, postao bi njegovim su-udionikom, i prestao bi biti istinit. Vanjski svijet stoga ne može biti san, niti pak tlapnja-pričin-privid- -izmišljotina: Bog je stvorio svijet na takav način da ja mogu doći do jasne i odjelite spoznaje o tome da taj svijet postoji, te da je istinska stvarnost.

Ali što je taj vanjski svijet (izvan duha-uma-razuma- -razbora-svijesti-duše)l On nije ništa drugo nego - protežnina. Mi tjelesa možemo zamisliti samo kao protežnost; tijela su protežnine. Protežnost je nužno vezana uz zamisao tijela, i tijela su protežna. Dakle, posredstvomprotežnosti ja sebi stvaram jasnu i odjelitu zamisao o tijelima; a da bih došao do jasne i odjelite zamisli o mišljenju (misli), nije mi potrebna nikakva protežnost. Protežnost i mišljenje su u opreci: ono što je protežno, to ne misli; a ono koje misli, nije protežno. Eto to je ono glasovito kartezijansko dvojstvo: potpuna podvojenost duha i tvari, duše i tijela. Dakle, prema Descartesovu nauku, duša i tijelo su dva bivstva koja se uzajamno isključuju; i tako bi njihovo uzajamno djelovanje bilo nezamislivo. Nu u čovjeku se pokazuje njihovo jedinstvo, i jedino je u čovjeku moguće njihovo

djelovanje jednoga na drugo. Duh i tvar jesu dva bivstva na koliko se svako od njih može misliti neodvisno od drugoga; ali, ukoliko im za njihovu opstojnost treba Bog, oni su drugorazredna i izvedena bivstva. Jer jedino je Bog bivstvo najpotpunije i najviše, i to ne samo na koliko se može misliti samo za sebe, nego i po tome što mu za opstojnost ne treba ništa drugo. Bog je causa sui: uzrok sam sebi.

Posve u skladu sa svime tim, čovjek je jedino misleće biće u prirodi, pa su ostala živa bića tek životinje-strojevi. Jer ono što je tek živo, a ne misli, Karteziju to je stroj; naime, ono što se u cijelosti sastoji od protežnosti i gibanja. Kako životinje ne misle, one nemaju svijesti, jer se za Kartezija misao i svijest poistovjećuju u pojmu mens (duh, um). Stoga su životinje čisti samokretnici (automata). Ali samokretnost (automatizam) je i veliki dio čovjekova života. Sve vegetativno-osjetilne funkcije u čovječjem tijelu mogu se, prema Descartesu, objasniti mehanicistički. Uostalom, tu dosta jasno prepoznajemo zasade drevnoga Aristotelova nauka: životinje su ino- kretni samokretnici i - da kažemo nešto društvovnički novije - : kao nekakvi upravljani samoupravljači.

V.

Može se mirne duše reći da je Descartesovo djelo Meditationes de prima philosophia plod duga razmišlja­ nja i rada, te da su mu korijeni u najranijem piščevu školovanju kod isusovaca. Djelo je, dakle, začeto već u školskoj misaonosti mladoga Kartezija. Zapravo, u nešto ranijem djelu Rasprava o metodi (1637.)

Descar-tes iznosi temelje svoje filozofije: načelo posvemašnje dvojbe (de omnibus dubitandum): o svim stvarima treba dvojiti. Započevši Razmišljanja već 1629. - u svojoj simboličnoj trideset i trećoj godini života - Descartes ih završava i izdaje 1641.

Oprezni i razboriti pisac šalje svoju raspravu na ogled filozofima Arnauldu, Gassendiju i Hobbesu, pa njihove primjedbe objavljuje kao dodatak, kao glasovite Prim­ jedbe i odgovore (Objectiones et responsiones). Kako je

već više puta istaknuto, čvrstu točku, uporište i oslonac Descartes nalazi u činjenici vlastitoga mišljenja, pa mu je tako i bivstvo osobnosti u samome činu mišljenja. Isto tako ponešto ponovljeno, sve što postoji njemu je ili protežnina (stvar koja se proteže u prostoru) ili neprotežnina (stvar bez protežnosti), s tim što je prvo ono koje ima protežnost, ali ne misli (res extensa), dok je drugo ono koje misli - misleće (res cogitans), ali nema protežnosti. Naprosto, sve je ili tvar ili duh. A na vrhu ljestvice biti-bitka-bivstva-bivanja-bića nalazi se Bog. Zamisao o Bogu svakako je u Kartezija središnji pojam. U obliku pred-stava (od Njega polazi sve) i u obliku zaključka svih zaključaka (Njemu sve teži, kao što od Njega i proizlazi).

Pri svemu tome Descartes zagovara bezuvjetna radna načela kao što su jasno i odjelito. Danas, kad ni u znanosti ni u filozofiji, sama jasnoća i nije neka stožerna krepost, on se u Razmišljanjima oslanja upravo na te samoistine - ono što je posve jasno ne može biti neistinito (ukoliko je - jasno - kao takvo moguće). Proučavatelji njegova djela običavaju reći: Ako je Rasprava o metodi logika njegova filozofskoga sustava, Razmišljanja su njegova dijalektika.

D jelo Meditationes de prima philosophia (1641.) pojavilo se, dakle, prvo na latinskome i već 1647. - prevoditelj vojvoda de Luynes - i u francuskome prijevodu, koji je pregledao i sam Descartes, umetnuvši pri tome u tekst više dodataka. A uktor je na Razmišlja­ njima radio nekih deset godina i odlučio se objaviti ga tek na nagovor svojih prijatelja. Sadržaj djela savršeno je jasan i iz podjele na šest razmišljanja, i iz sažetka svakoga pojedinoga, a - naravno - i iz cjeline tako razdijeljene rasprave. Početak je u spomenutoj mo­ gućnosti dvojbe o svemu. Slijedi bjelodanost o duhu, koji si uzima slobodu da u sve sumnja (ili točnije: da dvoji o svemu), ali ne može dvojiti o svojoj vlastitoj o pstojnosti. Iz čega susljedno proizlazi (sad već glasovita pa i pre-glasovita!) krilatica cogito, ego sum. Središnje mjesto zauzima dakako oduža rasprava o Božjoj opstojnosti i dokaz o njoj. Najjednostavnije rečeno, temelj je u zamisli bića koje je i beskonačno i savršeno. Daljnja je raspravna poveznica u tvrdnji kako sve one stvari koje shvaćamo i poimamo posve jasno i odjelito time su sve i istinite. Dodatno tumačenje pripada naravi tjelesnina, kao i daljnjem dokazu o Božjoj opstojnosti, naime tvrdnji kako i sama izvjesnost geometrijskih pokaza zavisi o spoznaji Boga. Posljednje razmišljanje u Razmišljanjima posvećuje Kartezije raz­ lici između razumijevanja i zamišljanja, uz pokaz i dokaz da su duša i tijelo, iako različiti, ipak nešto jedno (unum quid). Na kraju same rasprave nalaze se razlozi opstojnosti tvarnina (to jest: kako postoji izvanjski svijet ili da ljudi imaju tjelesa), ali uz ogradbeni izjavak da unatoč nedvojbenosti sjetila i sjetilne spoznaje, ipak je viša ona koja nas vodi do znanja o Bogu i našoj duši.

Takvi su uvidi najpouzdaniji od svih spoznaja ljudskoga duha.

I napokon, čini nam se posve primjerenim - u ovome inače letimičnom, skokovitom i tek priručnom proslovu - navesti i nekoliko primjedaba koje su zapravo zam­ jerke velikomu Karteziju. Mnoge njegove tvrdnje čisto znanstvene naravi današnja je znanost odbacila ili ih je naprosto prevladala. Ostaje tek metoda koja vrijedi za njega, upravo kao i za njegove prethodnike, koje je on lako odbacivao, ako nisu odgovarali načelim a i zahtjevima njegove sveopće dvojbe. Nu budući je upravo Kartezije pokazivao i dokazivao kako su negdašnje bjelodanosti sadašnje zablude i pogrješke, sam on najvjerojatnije ne bi imao ništa protiv da to opće pravilo vrijedi i za njega. Uostalom, uzevši u obzir ne samo njegov duhovni zavičaj (s loyolinskim i veru- lamskim sastojcima) nego i rodno okružje, - Descartes je tvrdoglavo vjerovao u sebe. Kao korjeniti i zapriseg­

nuti zasebnik, prosuđujući i osuđujući drevne i zastar­ jele auktoritete, trsio se svom svojom dijalektikom, logikom, pa i maštovitom retorikom uspostaviti svoju neponovljivu osobnost upravo kao njihovu zamjenu. Uostalom, kako to duhovito priznaju sami njegovi širi sunarodnjaci (to jest: Francuzi): uzrok bi svemu tome mogla biti i njegova bretonska narav, već ranije oprim- jerena u takvim rasnim logičarima i domišljanima kakav je bio veliki i mukotrpni Abelard. A nije li sam Descar­

tes kazao (govoreći o tome kako su pjesništvo i govor- ništvo više dar duha negoli plod nauka): »Oni kojima je umovanje jako i koji valjano upravljaju svojim mislima, iznoseći ih jasno i razborito, uvijek mogu bolje uvjeriti onim što izlažu, pa makar ne govorili ništa osim

do-njobretonskog (bas breton) i nikada ne učili govor- ništva«. Reklo bi se i ovaj put: Bretonci teško skrivaju svoje bretonstvo. Uz to, koliko god i bilo čvrsto uporište »ja mislim«, ono nikako nije i sav čovjek. Uz uvjet da je misaoni ujedno i najviši čovjek, čovjek u bitnome smislu, - čovjekov prvotni okoliš (samo ljudsko tijelo) i drugotni okoliš (cjelokupnost svijeta tvarnina i ostala bića) nisu ništa manje važni, ali takva zamjedba već otvara druge rasprave, koje ovdje i nisu posrijedi te tako ni posve umjesne. Pa ipak, upravo taj sporni cogito toliko je temeljan ocu moderne fenomenologije, da on (Husserl) kaže: »...slijedeći u svemu Descartesa, ovdje ćemo učiniti veliki obrat, koji, izveden kako treba, vodi do transcendentalne subjektivnosti; obrat prema ego cogito kao apodiktički sigurnom i posljednjem tlu suda na kojem valja utemeljiti svaku radikalnu filozofiju«. To jest: koliko god se i moglo prigovoriti, Kartezijev temeljni stavak je i nezaobilazna karika u nosivome lancu nove filozofije, što je tako bjelodano i odjelito prisutna upravo u Razmišljanjima o prvoj filozofiji.

I, na koncu konaca, evo se sada ponovno pojavljuje moj prijevod Razmišljanja. Prvo se izdanje objavilo u knjizi s naslovom: Edmund Husserl, Kartezijanske meditacije, I; Rene Decartes, Meditacije o prvoj filozofiji (»Izvori i tokovi«, Zagreb, 1975). Dakle, u tome izdanju prije sedamnaest godina, Descartesove Meditacije (ili Razmišljanja) bile su dodatak Husserlovim Karte- zijanskim meditacijama. I to je bjelodano prva razlika između tog prvog i ovog drugog izdanja. Druga je svakako to što se sad Razmišljanja objavljuju dvo­ jezično: latinski izvornik i hrvatski prijevod. Treća je razlika što je prevoditelj još jednom temeljito usporedio

izvornik i prijevod, te uklonio zamijećene pogrješke, uz podosta izmjena u hrvatskome mislilačkom nazivlju, bilo zbog toga što su u prvome izdanju urednici zah­ tijevali da se neke uobičajene tuđice ostave kao termini technici (dok je u ovome izdanju prevoditelju ostavljena potpuna sloboda pri prijenosu, kovanju i uporabi inačica), bilo pak zbog toga što je stečenim prevo­ diteljskim iskustvom u međuvremenu sam prevoditelj došao do nekih novih spoznaja o starim prijevodnim teškoćama i zadaćama, posebice s obzirom na složeno i dvojbeno stanje hrvatskoga mislilačkog nazivlja.

R E N A T I D E S C A R T E S

M E D I T A T I O N E S

Đe Frim&

P H I L O S O P H I A ,

corpore diftinćiio, demonftrantur.

ffii adjunthtfunt varu objeclionfs dotiortim virorum in ijtat de Dco & amma demonjlrationes;

C v m R e s p o n s i o n i b v s Av t h o r i s.

Tertu editio prioribus m ilio? & mendAtior.

A M S T E L O D A M T ,

Apud Ludovicum Elzevirium. c l 3 I 3 C L

(Naslovna strana trećeg, popravljenog, i ujedno posljednjeg izdanja Meditacija za života Descartesovog)

S A P I E N T I S S I M I S C L A R I S S I M I S Q U E VI RI Š

SAČME FACULTATIS THEOLOGLE PARISIENSIS

DECANO & DOCTORIBUS

R E N A T U S D E S C A R T E S S . D

Tam jufta caufa me impellit ad hoc fcriptum vobis offerendum, & tam juftam etiam vos habituros effe confido ad ćjus deffenfionem fufcipiendam, poftquam inftituti mei rationem intelligetis, ut nulla re melius illud hic poffim commendare, | quam fi quid in eo fe- quutus fim paucis dicam .

Semper exiftimavi duas qu8eftiones, de Deo & de Anima, preecipuas effe ex iis quae Philofophiae potius quam Theologiae ope funt demon|ftrandse : nam quam- vis nobis fidelibus animam humanam cum corpore non

NAJMUDRIJIM I NAJSVJETLIJIM MUŽEVIMA

DEKANU I DOKTORIMA

SVETOG TEOLOŠKOG FAKULTETA U PARIZU

RENATUS DES-CARTES ŠALJE SVOJ POZDRAV.

Toliko me pravičan uzrok nagoni podastrijeti vam ovaj spis, a isto toliko pravična - vjerujem - bit će i vaša pružena zaštita, pošto spoznate nakanu mojega djela, da ga ni kojim drugim načinom ne bih mogao bolje 5 preporučiti nego da vam u nekoliko riječi razložim što

njime kanim.

Uvijek bijah mnijenja da su dva pitanja - ono o Bogu i ono o duši - glavna od onih koje bi više valjalo dokazivati filozofijom negoli bogoslovljem:

10 pa dok nama vjernicima dostaje već samom vjerom

interire, Deumque exiftere, fide credere fufficiat, certe infidelibus nulla religio, nec fere etiam ulla moralis virtus, videtur poffe perfuaderi, nifi prius illis ifta duo ratione naturali probentur : ciimque fsepe in hac vita majora vitiis quam virtutibus prsemia proponantur, 5 pauci re&um utili preeferrent, fi nec Deum timerent, nec aliam vitam expedarent. Et quamvis omnino ve- rum fit, Dei exiftentiam credendam effe, quoniam in facris fcripturis docetur, & vice verfa credendas fa-(3) cras fcripturas, quoniam haben'tur a D eo; quia nempe, i o

cum fides fit donum Dei, ille idem qui dat gratiam ad reliqua credenda, poteft etiam dare, ut ipfum exiflere credamus ; non tamen hoc infidelibus proponi potefl, quia circulum effe ju|dicarent. Et quidem animadverti non modo vos omnes aliofque Theologos affirmare i5 Dei exiftentiam naturali ratione poffe probari, fed & ex facra Scriptura inferri, ejus cognitionem multis, quse de rebus creatis habentur, effe faciliorem, atque omnino effe tam facilem, ut qui illam non habent fint culpandi. Patet enim Sap. 1 3 ex his verbis : Nec his 20

debet ignofci. Si enim tantum potuerunt fcire, ut pof- fen t cejlimare fceculum, quomodo hujus dominum non facilius invenerunt? Et ad Rom. cap. 1, dicitur illos (4) effe inexcufabiles. Atque ibidem etiam per hsec | verba :

Quod notum eji Dei, manifejlum eft in illis, videmur 2 5 admoneri ea omnia quse de Deo fciri poffunt, ratio- nibus non aliunde petitis quam ab ipfamet noftra mente poffe oftendi. Quod idcirco quomodo fiat, & qua via Deus j facilius & certius quam res fseculi co- gnofcatur, non putavi a me effe alienum inquirere. 3o

Bog opstoji, ne čini se mogućim nevjernike nagovarati na bilo koju vjeru ili pak ćudorednu krepost ukoliko se njima isto prvo ne dokaže naravnim razlozima: kako se često u ovom životu veće nagrade obećavaju porocima nego krepostima, malo bi ljudi pretpostavilo pravedno 5

korisnomu da se ne boje Boga ili da ne očekuju drugi život. Te iako je općenito istinito da treba vjerovati u Božju opstojnost, jer tako uče sveti spisi, i obrnuto: da u svete spise treba vjerovati jer su od Boga; a budući da je pak vjera dar Boga, taj isti koji podaruju milost da se 10

vjeruje u ostalo može i dati da se vjeruje da on sam opstoji. Samo, takvo se što nevjernicima ne može podastrijeti, jer bi to mogli smatrati kružnikom. Zaista sam opazio kako svi vi i ostali bogoslovi tvrdite da se Božja opstojnost može dokazati ne samo naravnim 15

razlogom, nego se da izvesti i iz Svetog pisma, spoznaja kojeg je lakša od one o mnogim stvorevinama, i zapravo je tako lagana da su krivnje dostojni oni koji je nemaju. To pokazuju i riječi iz knjige Mudrosti (13): Pa ipak, oprostiti im ne treba. Jer ako su uzmogli toliko doznati da 20 mogu prosuđivati svoj svijet, kako da im ne bi lakše otkriti njegova gospodara? A i u Poslanici Rimljanima gl. I. kaže se kako njima ne treba opraštati. I na istom mjestu ovim riječima: Ono što je znano o Bogu, bjelodano je u njegovim stvorovima, što nas upozorava da sve ono što se može 25 znati o Bogu ne treba razlozima tražiti nigdje drugdje nego nam može otkriti naš vlastiti duh. Stoga ne mislim da bi bilo neprimjereno da istražim kako biva i kojim načinom da se Bog lakše i sigurnije spoznaje negoli

stvari ovog svijeta. 30

non facile inveftigari poffe judicarint, & nonnulli etiam dicere aufi lint rationes humanas perfuadere illam fimul cum corpore interire, folaque fide contra- rium teneri, quia tamen hos condemnat Concilium 5 Lateranenfe fub Leone io habitum, feffione 8, & ex- preffe mandat Chriftianis Philofophis ut eorum argu­

menta diffolvant, & veritatem pro viribus probent,

hoc etiam aggredi non du'bitavi.

W

Praeterea, quoniam fcio plerofque impios non aliam io ob caufam nolle credere Deum effe, mentemque hu- manam a corpore diftingui, quam quia dicunt haec duo a nemine haćtenus potuiffe demonftrari : etfi nullo modo iis affentiar, fed contra rationes fere |omnes, quae pro his quaeflionibus a magnis viriš allatae i5 funt, cum fatis intelliguntur, vim demonftrationis ha- bere putem, vixque ullas dari poffe mihi perfuadeam, quse non prius ab aliquibus aliis fuerint inventse : ni- hil tamen utilius in Philofophia preeftare poffe exif- timo, quam fi femel omnium optimse ftudiofe qu3eran- 20 tur,tamque accurate & perfpicue exponantur,ut apud omnes conftet in pofterum eas effe demonftrationes. Ae denique, quoniam nonnulli quibus notum eft me quandam excoluiffe Methodum | ad quaflibet difficul- (6) tates ih fcientiis refolvendas, non quidem novam, 25 quia nihil eft veritate antiquius, fed qua me fsepe in

aliis non infceliciter uti viderunt, hoc a me fummo- pere flagitarunt : ideoque offieii mei effe putavi non- nihil hac in re conari .

lako istražiti njezinu narav, a neki se čak usudiše govoriti kako ljudski razlozi dokazuju da ona propada zajedno s tijelom, dok sama vjera drži suprotno, te stoga takve osuđuje i Lateranski koncil - pod Lavom X, na sjednici 5 osmoj - pa izričito nalaže kršćanskim misliocima da pobiju njihove dokaze, i prema snagama istinu dokažu, ipak ne oklijevah pristupiti tome predmetu.

Osim toga, budući da znam kako mnogi bezbožnici ne žele vjerovati da Bog jest i da se ljudski duh

10 razlikuje od tijela ni zbog kojeg drugog razloga nego

- kako kažu - zbog toga što to dvoje dosad još nitko nije uspio dokazati: iako se nikako ne slažem s njima, nego dapače smatram da gotovo svi razlozi koje su oko tih pitanja naveli veliki muževi - kad se dostatno 15 razumiju - posjeduju snagu dokaza, i ako sam uvjeren da se jedva mogu iznaći drugi dokazi koje drugi nisu već ranije pronašli, smatram da u filozofiji ništa nije tako korisno nego pomnjivo istražiti jednom najbolje razloge od svih, te ih točno i zorno iznijeti, tako te

20 svima ubuduće budu dostatnim dokazima. I napokon,

jer su mnogi, kojima je poznato da sam ja razvio stanovitu m etodu za rješavanje kojih mu drago teškoća u znanostima, koja dakako nije nova - jer od istine nije ništa drevnije - ali kojom sam se u razr 25 ličitim slučajevima, kako se vidjelo, sretno poslužio, ovo od mene usrdno molili, smatrah stoga svojom dužnošću pokušati štogod u toj stvari.

Quicquid autem prseftare potui, totum | in hoc Trac- tatu continetur. Non quod in eo diverfas omnes ra- tiones, quse ad eadem probanda afferri poffent, colli- gere conatus fim, neque enim hoc videtur operse pre- tium effe, nifi ubi nulla habetur fatis certa; fed pri- 5 mas tantum & praecipuas ita profecutus fum, ut jaru pro certiffimis & evidentiffimis demonftrationibus illas aufim proponere. Addamque etiam tales effe, ut non putem ullam viam humano ingenio patere, per quam meliores inveniri unquam poffint : cogit enim me io (7) caujfse neceffitas, & gloria Dei, ad quam totum hoc

refertur, ut hic aliquanto liberius de meis loquar quam mea fert confuetudo. Atqui quantumvis certas & evi- dentes illas putem, non tamen ideo mihi perfuadeo ad omnium captum effe accommodatas : fed,quemad- i5 modum in Geometria multse funt ab Archimede, | Apol- lonio, Pappo, aliifve fcriptse, quse, etfi pro evidentibus etiam ac certis ab omnibus habeantur, quia nempe ni- hil plane continent quod feorfim fpedatum non fit cognitu facillimum, nihilque in quo fequentia eum 20 antecedentibus non accurate cohsereant, quia tamen longiufculee funt, & valde attentum lećtorem defide- rant, non nifi ab admodum paucis intelliguntur : ita, quamvis eas quibus hic utor, certitudine & evidentia (8) Geometricas sequare, vel etiam fuperare, exifti|mem, 25

vereor tamen ne a multis fatis percipi non poffint, tum quia etiam longiufculae funt, & alicc ab aliis pendent, tum preecipue quia requirunt mentem a praejudieiis plane liberam, & quse fe ipfam a fenfuum confortio facile fubducat. Nec certe plures in mundo Metaphy- 3o

Što god sam oko toga uzmogao učiniti sadržano je u ovoj raspravi. Nije mi nakana sakupiti u njoj sve različite razloge koji bi se mogli navesti za isti predm et, jer to nije ni truda vrijedno, osim gdje ni jedan nije dostatno siguran - nego sam tek tako 5

obradio prve i glavne koje se usuđujem iznijeti kao najsigurnije i najbjelodanije dokaze. D odao bih pače da su oni takvi te mislim kako ne postoji nikakav drugi put ljudskom duhu kojim bi se mogli pronaći bolji; a nagoni me potreba predm eta, i slava 10

Božja, na koju se sve ovo odnosi, da ovdje o svojem nešto slobodnije govorim nego što mi je inače navada. A li, koliko god ih inače smatrao sigurnim i bjelodanim , nisam time odmah i uvjeren kako su oni prikladni da ih svi shvate: nego, kao što u geom etriji 15

p o sto je m nogi razlozi koje n ap isaše A rhim ed, A p o lo n ije , Papo i drugi, a k oje svi sm atraju bjelodanim i sigurnim, jer zaista ne sadrže ništa što se ne bi točno slagalo s prethodnim navodima, a ipak budući su predugački i zahtijevaju veom a 20

pozorna čitatelja, razumijevaju ih tek malobrojni - isto tako, iako su ti kojima se ovdje služim jednaki geom etrijskim , i po sigurnosti i po bjelodanosti, pa ih čak mislim i nadmašuju, ipak se bojim da ih mnogi n eće d ostatn o sh vatiti, kako zbog toga što su 25

podugački i što jedni ovise od drugih, tako uglav­ n om i z a to što z a h tije v a ju duh p o s v e liš e n predrasuda i koji se lako oslobađa pridruženih osjetila. U z to, nema na svijetu toliko prikladnih za m etafizička kao za geom etrijska proučavanja. A da- 30

prseterea in eo differentia eft, quod in Geometria, cum omnibus lit perfuafum nihil fcribi folere, de quo certa demonflratio non habeatur, fsepius in eo peccant im- _ periti, quod falfa approbent, dum ea videri volunt in- 5 telligere, quam quod vera refutent : contra vero in Philofophia, cum credatur nihil effe de quo non pof- fit in utramque partem difputari, pauci veritatem in- veftigant, & multo plures, ex eo quod aufint optima queeque im|pugnare, famam ingenii aucupantur. (9)

io Atque ideo, qualefcunque meae rationes effe poffint,

quia tamen ad Philofophiam fpećtant, non fpero me illarum ope magnum operse pretium effe fa&urum,nifi me patrocinio veftro adjuvetis. Sed ciim tanta inhse- reat omnium mentibus de veftra Facultate opinio, 15 tantseque fit authoritatis S o r b o n a nomen, ut non

Jmodo in rebus fidei nulli unquam Societati poft facra Concilia tantum creditum fit quam veflrse, fed etiam in humana Philofophia nullibi major perfpicacia &

foliditas, nec ad ferenda judicia major integritas & 20 fapientia effe exiftimetur; non dubito quin, fi tantam hujus fcripti curam fufcipere dignemini, primo qui- dem, ut a vobis corrigatur : memor enim, non modo humanitatis, fed maxime etiam infcitise | mese, non (10) affirmo nullos in eo effe errores; deinde, ut quse vel 25 defunt, vel non fatis abfoluta funt, vel majorem expli- cationem defiderant, addantur, perficiantur, illullren- tur, aut a vobis ipfis, aut faltem a me, poftquam a vo­ bis ero admonitus; ac deniqiLc, ut poftquam rationes in eo contentse, quibus Deum effe, mentemque a cor-

3o pore aliam effe probatur, ad eam perfpicuitatem erunt

lje, razlika je još i u tome što su u geometriji svi uvjereni da ništa napisati ne treba o čemu ne postoji pouzdan dokaz, te nevični češće griješe u tome što odobravaju lažne (jer žele da izgleda kao da ih razumijevaju) nego 5 što odbacuju istinske dokaze: dok je zaista suprotno u filozofiji, jer se vjeruje kako ničeg nema o čemu se ne može razlagati u prilog i protiv, malo njih istražuju istinu, a mnogi loveći slavu oštroumnika, usuđuju se napadati i najbolje dokaze.

10 I stoga, ma kakvi bili moji razlozi - budući se tiču

filozofije - ne nadam se polučiti njihovom snagom žuđenu svrhu, ukoliko mi vi ne pomognete svojim pok­ roviteljstvom. Nego: kad je već u svima duhovima takvo mnijenje o vašem fakultetu i ime Sorbonne tolike moći te 15 se ne samo u vjerskim stvarima - osim svetih koncila

- ni jednoj drugoj družbi ne vjeruje toliko koliko vašoj, nego ni u ljudskoj filozofiji ne vjeruje se da igdje ima više jasnoće, čvrstine, te potpunosti i mudrosti u donošenju sudova - ne sumnjam da ćete, ukoliko se udostojite

20 posvetiti pozornost ovom spisu, prvo ga ispraviti: jer

imajući na umu ne samo svoju ljudsku narav nego osobito svoje neznanje, ne tvrdim kako u djelu nema nikakvih pogrešaka, zatim, ako koje stvari manjkaju ili nisu dovoljno razjašnjene ili su potrebite većeg obja- 25 šnjenja, ili da ih vi sami dodate, usavršite, potkrije­

pite ili da to barem ja učinim pošto me vi budete upozorili; i, napokon, pošto razlozi sadržani u ovome djelu, a kojima se dokazuje da Bog jest i da se duh razlikuje od tijela, budu dovedeni do one bjeloda-

nempe ut pro accuratiffimis demonftrationibus ha- bendse fint, hoc ipfum declarare & publice teftari ve- litis : non dubito, inquam, quin, fi hoc fiat, omnes errores, qui de his quaeftionibus unquam fuerunt, brevi ex hominum mentibus deleantur. Veritas enim ipfa facile efficiet ut reliqui ingeniofi & doćti veftro (ii) judicio fubfcribant authojritas, ut Athei, qui fcioli magis quam ingeniofi aut doćti effe folent, contradi- cendi animum deponant, atque etiam ut forte ratio- nes, quas ab omnibus ingenio preeditis pro demon­ ftrationibus haberi fcient, ipfi propugnent, ne non intelligere videantur. Ac denique cseteri omnes tot teftimoniis facile credent, nemoque amplius erit in mundo, qui vel Dei exiftentiam, vel realem humanee animse a corpore diftinčtionem aufit in dubium | revo- care. Cujus rei quanta efTet utilitas, vos ipfi, pro ve- ftra fingulari fapientia, omnium optime aeftimare po- teftis; nec deceret me vobis, qui maximum Ecclefise Catholicae columen femper fuiftis, Dei & Religionis caufam pluribus hic commendare.

zaista budu smatrali najtočnijim dokazima, te ćete ushtjeti to isto potvrditi i javno posvjedočiti, i ne dvojim, velim, bude li to tako, da će sve pogreške što su ikad nastale oko ovih pitanja naprosto iščeznuti iz ljudskih duhova. Sama istina tako će poslužiti da se 5 i ostali nadareni i učeni pridruže vašem sudu; a moć će učiniti da bezbožnici, koji su obično više priučeni nego nadareni ili učeni, odbace duh oporbe ili čak možda da te razloge, za koje vide da ih kao dokaze primaju svi oštroumljem obdareni, i sami prihvate, 10

kako ne bi izgledali kao oni koji ih ne razumijevaju. Nakon toga će svi ostali lako početi vjerovati takvim očitostim a i neće više na svijetu biti nikoga tko bi se usudio posumnjati bilo u Božju opstojnost, bilo u stvarnu različitost ljudske duše od tijela. Kolika bi od 15 toga bila korist, vi ćete sami - po vašoj osobitoj mudrosti - moći bolje od svih ocijeniti, a osim toga, ne bi dolikovalo da vama, koji uvijek bijaste najvišim osloncem Crkve katoličke, ovdje još podrobnije

PR

EFATIO

Quseftiones de Deo & mente humana jam ante pau- cis attigi in Dijjertatione de Methodo rede regendce rationis & veritatis in fcientiis invejligandce, gallice edita anno 1 6^7 , non quidem ut ipfas ibi accurate trad a- 5 rem, fed tantum ut delibarem, & ex lećtorum judi- ciis addifcerem qua ratione poftea effent tradandae. Tanti enim momenti mihi vifće funt, ut plus una vice de ipfis agendum effe judicarem; viamque fequor ad eas explicandas tamparum tritam, atque ab ufu com- 10 muni tam remotam, ut non utile putarim ipfam in gallico

j

Cum autem ibi rogaffem omnes quibus aliquid in 15 meis fcriptis reprehenfione dignum occurreret, ut ejus me monere dignarentur , nulla in ea quse de his quseftionibus attigeram notatu digna objeda funt, prseter duo, ad quse hic paucis, priufquam earumdem accuratiorem explicationem aggrediar, refpondebo. 20 Primum eft, ex eo quod mens humana in fe