Robyn
Sisman
VIKEND U
PARIZU
Prevela s engleskoga Sofija Babić Zagreb, ožujak 2006. prvo izdanjePrvo poglavlje
u glavnoj ulici i Molly se toliko napila Bacardi Breezera da je jedva vozila bicikl do kuće. Abigail, koja je radila kao kozmetičarka (ali stvarno dobra), dočarala je magičnu viziju Mollyne budućnosti - šik odjeća i otkvačene frizure, restorani u Notting Hillu, barovi u Sohou, sofisticirani muškarci kojima izlazak nije značio McDonald’s i drpanje u njihovu kombiju. Dobit će promaknuće, vlastiti elegantni ured, ići će na poslovna putovanja. (Oh, gorke li ironije!)
Naziv posla bio je marketinški službenik i u oglasu se tražio kreativni početnik s diplomom i izvrsnom sposobnošću pisanja - “Baš deine područje”, kako je rekao Malcolm Figg na razgovoru za posao. Molly nije bilo važno što se radi o farmaceutskoj firmi, a ne nečem glamuroznijem. Poanta je bila da je dobila posao. U Londonu. Krenula je u život. I to vrhunski.
U početku se sve to činilo kao golema avantura, odlazak na posao u gužvi putnika, obasipanje besplatnim olovkama i šarenim spajalicama, debele hrpe posjetnica na kojima je bilo napisano njezino ime. Odlučna da uspije na svojem prvom pravom poslu, Molly je slušala svaki Malcolmov zahtjev, koliko god nerazumljiv bio. Skakala je kad god bi on povikao “Hej, ti, kako god se zoveš”, trčala u kafić po cappuccino, govorila na telefon da je gospodin Figg izašao kad je bio u uredu i da je u uredu kad je bio vani, tipkala stranice rukom napisanog lupetanja i čak, izgarala je od ljutnje kad bi se samo prisjetila toga, organizirala popravak njegova omiljenog motora, s upravljačem u obliku bikovskih rogova, obješenim kockama i naljepnicom “Ronioci prodiru dublje”. Svima je dosađivala inteligentnim pitanjima i natjerala ih da je pozivaju na Razvojne sastanke jer su imali zvučan naziv, a održavali su se jednom tjedno iza zatvorenih vrata dvorane za sastanke upravnog odbora. Na njezinu žalost, ispostavilo se da sastanci nisu ništa doli beskonačno nabrajanje stvari za koje još nitko nije našao vremena.
Bilo je i mučnih trenutaka. Najneugodniji se dogodio prošlog Uskrsa kad je pritisnula pogrešnu tipku na računalu i cijelom uredu poslala majčinu čestitku na kojoj su bile raspjevane ivančice i animirani zečić koji je pjevao I jusi called to say I love you. Dobro, možda je pretjerala s književnim citatom kad je slala u novine reklamu za Trepazamin, iako je osobno i dalje mislila da je rečenica “Usudite li se pojesti breskvu?” osvježavajuće originalna ideja za lijek za probavu.
Najvažnije je bilo da je radila naporno, naprezala mozak kako bi riješila svaki trivijalni zadatak i ostajala u uredu tijekom ljeta kad su svi odlazili na godišnji i vraćali se zadovoljni i pocrnjeli od sunca s hrpom fotografija. No znala je da će bili nagrađena, što se napokon i dogodilo.
Prije otprilike mjesec dana Malcolm ju je pozvao u svoj ostakljeni ured. Zavrtio se na stolcu okrenuvši leđa kompjutorskom zaslonu sa Simpson ima, promotrio je, nekoliko puta mačistički prožvakao svoju žvaku i rastegnuo: “Ti govoriš francuski, zar ne?”
Uhvaćena na prepad, Molly je buljila tupo kao da ju je pitao da mu popravi rasplinjač.
“Osim ako nisi lažljiva prasica”, dodao je Malcolm i dobacio joj dokument u kojem je prepoznala svoj uvelike prenapuhan životopis.
“Aaaa, francuski.” Pokušala se nasmijati samouvjereno. “Oui. Bien
sûr.”
“Imaš prezentaciju uskoro u Parizu”, rekao je. “Važan medicinski kongres, prvi tjedan u listopadu. Obično uzmem jednu Od cura sa sobom da pazi na sve sitnice. Nema dodatne plaće, naravno, to je bonus. Moraš biti elegantno obučena i ulizivati se onim površnim doktorima. To je posao, frigaj ga, a ne praznici. Odigraj to dobro, i mogli bismo konkretnije porazgovarati o tvom poslu.”
Kad je napokon shvatila da on (Malcolm) ozbiljno razmišlja tla povede nju (Molly) u Pariz (Francuska), bila je u stanju pasti tla koljena i poljubiti njegov zlatni pečatnjak. Njezin prvi poslovni put! Svi troškovi plaćeni. En-suite kupaonica. Mekani ručnici. Mini bar. Možda neka od onih stvarčica na daljinsko upravljanje kojom razmičeš zavjese dok ležiš na krevetu poput Kleopatre. I Pariz! Nikad nije bila u Parizu - a ne može se reći da nije čeznula za tim sve otkad je sa četrnaest prvi put pročitala Nancy Mitford. No to je bio luksuz, a u njezinu životu dosad nije bilo luksuza.
Otkad pamti, novac, odnosno nedostatak novca, predstavljao je problem. Polovica njezine, odjeće bila je iz Oxfama1; uvijek je nosila
rabljenu školsku uniformu. Bila je jedino dijete koje je nosilo svoj zapakirani (organski) ručak u pletenoj košarici umjesto u propisanoj plastičnoj posudi s Disneyjevim naljepnicama (“Bačen novac”, govorila bi njezina majka). “Putovanje” je uvijek podrazumijevalo autobus ili bicikl. “Praznici” su značili kampiranje ili najam kolibe izvan sezone. Ona je vjerojatno bila jedina dvadesetjednogodišnjakinja u Engleskoj koja nije otputovala dalje od Otoka Wight, a sad će posjetiti najljepši grad na svijetu. Zbog Važnosti cijele priče bila je puna ponosa što je Malcolm izabrao baš nju pa je radila još napornije nego prije, skupljala podatke, tražila ljigave dijapozitive zaraženog tkiva i stavljala ih na diskove. Uspjela se oglušiti na Malcolmovo seljačko ponašanje, bujicu
1
Oxfam - organizacija koja nuli na suzbijanja siromaštva u izravnoj suradnji sa siromašnima širom svijeta.
kontradiktornih naredbi i besmislene, pogreške, razmišljajući o Parizu kao o zvijezdi vodilji, koja je svakim danom postajala svjetlija.
“Ne kužim kako podnosiš tog kretena”, komentirala je jednog dana Fatima iz umjetničkog odjela, prevrćući očima. Ali bilo je jednostavno. Što je više Malcolm vikao, to je glasnije mrmljala u sebi. Volim Pariz u proljeće,
volim Pariz u jesen... Kupila je vodiče, vježbala francuski, potrošila novac
koji uopće nije imala na kupnju nove “elegantne” odjeće te glačala staru odjeću i polirala stare cipele da bi ih pretvorila u nešto primjereno pravoj poslovnoj osobi. Zatražila je putovnicu i slikala se osam puta u kabinici u Bootsu sve dok nije bila posve zadovoljna načinom na koji fotografija izražava njezin novi položaj.
Svanuo je i dugo priželjkivani dan. Stigla je u ured istuširana, nalakiranih noktiju, obrijanih nogu, oprane kose, počupanih obrva i besprijekorno spakirana. Na stolu je stajala hrpa mapa za prezentaciju, spremnih za pakiranje, dnevni red svih konferencija, hotelske isprave i disketa koja je sadržavala sva vizualna pomagala, uredno označena, a koju je zbog maksimalne sigurnosti spremila u vlastiti kovčeg, pažljivo je položivši među nabore pašmine kupljene na sniženju. Auto koji će ih odbaciti do aerodroma doći će u pet i trideset. Večeras - večeras! - bit će u Parizu...
“Pazite na razmak”, pjevušio je glas iz zvučniku. Molly je osjetila kako se nepoznata tijela guraju pokraj nje; a onda je novi val ljudi nahrupio u vagon. Iznova ju je začudilo kako Londonci ignoriraju jedni druge, čak i kad su međusobno stisnuti kao sada u metrou. Kod kuće jedva da je mogla kročiti na ulicu a da joj već netko ne potrubi, ne pozdravi je ili se pak ne zaustavi kako bi joj ispričao točno zašto je njihov biskvit osvojio prvo mjesto na sajmu cvijeća, pa je često žudjela za sretnom anonimnošću. No to namjerno sljepilo bilo je šokantno. Prisjetila se kad je prvi put bila susrela jednu od onih izbjeglica u ciganskoj suknji i marami, s djetetom u jednoj i srcedrapateljnom porukom u drugoj ruci. (“Ja sam iz Albanije. Muž mi je ubijen. Djeca su mi gladna. Molim vas, pomozite. Hvala.”) Žena je šutke hodala od jednog do drugog prolaznika koji je nisu primjećivali, sve dok Molly to više nije mogla podnijeti pa je nepromišljeno ispraznila novčanik i zamolila majku da smjesta odvede dijele kući. Ostali putnici pogledali su je svisoka, što je razotkrilo njezinu provincijsku glupost. Naravno, sad je bila mnogo iskusnija što se tiče života u gradu. Nije davala više od funte, i to samo ženama s djecom, muškarcima s lijepim psima i onim uličnim zabavljačima koji bi joj popravili dan. No još uvijek je nedostatak kontakta smatrala zastrašujućim. Bilo je teško naći prijatelje kad te ljudi ne žele čak ni pogledati. Sada bi joj baš dobro došao prijateljski smiješak.
Stvari su krenule naopako negdje oko ručka. Malcolm je otišao u pub sa svojim kolegom iz financija i ostavio Molly toliko posla da nije imala vremena kupiti sendvič. Jedini miran trenutak bio je kad je kidnula u WC malo meditirati uz nečiji odbačeni Glamour. Upravo je završila test (“Jesi li ‘prava’? Deset načina da saznaš”) i razmišljala bi li izgubila bodove odgovorivši “Ne” na pitanje “Bi li spavala s frajerom na prvom izlasku?” kad je osjetila neugodno uzbuđenje što čuje glasno spominjanje svog imena. Prepoznala je glasove Scile i Haribde, dviju tračara s prijamnog odjela. Razmišljala je da vikne “Eej, ja sam zapravo ovdje” ili da se nakašlje, a onda je uhvalila samu sebe kako podiže noge da se ne vide i kako jedva diše dok se naprezala da čuje o čemu razgovaraju uz zvuk slavine.
Slušala je crvenih obraza i ruku čvrsto obavljenih oko rebara. Čekala je dok nije čula da se vrata otvaraju praćena šuškanjem i onda opet zatvaraju, a blebetavi glasovi gube. Ruka joj se zatresla dok je otvarala vrata kabine zahoda. Automatski je otišla do niza umivaonika, odložila časopis i okrenula se prema slavini da opere ruke. Nagnula se da se umije, poprskala se vodom po obrazima, kapcima i čelu kao da može izbrisati iz sjećanja ono što je upravo bila čula. Znači Malcolm je mislio da će joj se uvući “u gaćice” prije kraja vikenda, je l’ da? Zapravo se i hvalio time po uredu. Očito mu je uspjelo s drugim “curama” koje je vodio u inozemstvo pa je bio uvjeren da će mu se opet posrećiti.
Molly se namrštila i pritisnula sljepoočnice prstima. Cijelo ovo vrijeme radila je svim srcem i bila ponosna što se ponaša profesionalno, nastojeći svim silama cijeniti Malcolma kao šefa koliko god neumjestan on bio - ali njemu nije predstavljala ništa doli ženskog tijela za drpanje. Posegnula je za papirnatim ručnikom i grubo obrisala lice, razmazavši šminku koju je jutros tako pažljivo bila nanijela. Iz zrcala gledalo ju je njezino okruglo ružičasto lice plavih očiju i upadljivih obrva, koje je naslijedila od tko zna koga. Što je to Malcolm vidio zbog čega je pomislio da je laka? Nesvjesno je stavila ruku na izrez košulje. Nije si mogla pomoći što ima oveće grudi. Nitko je nije mogao optužiti da ih ističe. Ipak, odlučila je zakopčati još jedan gumb.
No, bila je ljuta što to mora učiniti. Malcolm je bio takav idiot. I bio je tako star - možda čak trideset. Uglavnom, nije joj se mogao svidjeti muškarac kojeg nije smatrala pametnim. Pitala se bi li se mogla suočiti s dugim vikendom u kojem bi ga morala odbijati. Možda bi trebala razgovarati sa savjetnikom za seksualno zlostavljanje? Ali tada bi mogla prokockati Pariz.
Ispravila je ramena. Savršeno je moguće da jedna inteligentna poslovna žena riješi ovo sama. Uostalom, nije sramežljiva. Nov prkos potekao je njezinim žilama kad je zgrabila časopis. Ne, ona nije bila
“prava”, hvala na pitanju, i ne bi spavala s Malcolmom na prvom izlasku iz jednostavnog razloga što neće biti prvog izlaska. Malcolm može misliti što god hoće. Ona, Molly Clearwater, ide u Pariz i to je to.
Pa tako kad joj je kasnije tog poslijepodneva Malcolm mahnuo da dođe u njegov ured, odaslao iz sebe pivski zadah i obavijestio je kako posjeduje dvije ulaznice za Crazy Horse za sutra navečer, Molly je bila pristojna, no odlučna. (Znala je iz svog vodiča da je Crazy Horse pariški noćni klub u kojem prekrasne djevojke plešu gole. U knjizi je pisalo da je mjesto “pristojno”, no Molly je naslućivala da tu ima više od samog plesa i svaka budala može pogoditi kud bi mogla odvesti takva zabava). “Puno hvala na ponudi, Malcolme, ali mislim da se naši pojmovi kulturnih zbivanja ponešto razlikuju.”
“Ma nemoj.” Mrko ju je gledao neko vrijeme, a zatim se okrenuo na stolici, podigao nešto sa svojeg stola i zatim udarivši šakom ponovno bacio na stol. Molly je vidjela da se radi o jednoj od mapa koje je priredila za konferenciju, a koju je Malcolm vjerojatno uzeo s njezina stola. “Pobrkala si poglavlja tri i četiri”, rekao je bezizražajno.
“Što?” Bila je toliko užasnuta idejom da je pogriješila da je zaboravila na sve ostalo. Uzela je mapu, prolistala je na brzinu i na svoje olakšanje vidjela da je sve u redu. “Gledaj,” pokazala mu je stranice, “sve je upravo onako kako si htio. Ti si jučer pregledao posljednji put, sjećaš se?”
Nije trepnuo, nije čak niti bacio pogled na izvještaj koji je držala. “Danas”, nejasno je izgovorio kroz nos, “hoću da bude obrnuto.”
“Ali nema vremena za to! Sve je numerirano i uvezano. Osim toga, nema smisla. Treće poglavlje mora doći prije jer...”
“Sumnjaš li ti to u moje mišljenje?”
“Pa...” Molly je osjetila kako bjesni i pokušala se smiriti. Volim Pariz u
proljeće... “Mislim, sigurno vidiš da...”
“Ono što vidim je da se jedan član mog osoblja ne slaže sa mnom. I to mi se uopće ne sviđa.”
Volim Pariz u jesen...
“Nemani namjeru proturječili. Samo bih htjela istaknuti da ...”
“Ja sam šef, Molly. Onako je kako ja kažem. Iskreno, nemam vremena prepirati se s nekom glupom tajnicom.”
“Ja nisam glupa!”
Volim Pariz zimi, kad sipi...
“Ti si glupa, neiskusna, ukočena mala djevica!” “Ja nisam djevica!”
“I ukoliko ne napraviš kako sam ti rekao, ne ideš u Pariz. Jasno?”
... kad kipi.
Začuo se glasan prasak kad je Molly zaklopila mapu objema rukama. Gotovo nesvjesno odmarširala je do svojeg stola i bacila se u stolicu pred računalom. U glavi joj zaiskre munje i zagrme gromovi. Čula je kako joj krv udara u ušima. Zar je zato studirala - da bi je svisoka gledao papak poput Malcolma? Zar je ovo najbolje čemu se mogla nadati - posao u marketingu dosadne firme koja zarađuje na ljudskoj patnji? Prsa su joj se nadimala ispod zakopčane košulje. Zgrabila je miša i namjestila ga rakom koja se tresla. Prstima je prešla po tipkovnici. Počela je tipkali...
“Molim vas, odmaknite se od vrata.” Čim je vlak stao na Embankmentu, ponovno je počelo guranje i naguravanje. Molly je shvatila kako bijesno bulji u karirani uzorak kravate jednog putnika i posramila se kad joj je jadnik uputio nervozan pogled, a zatim provjerio ima li na njegovoj kravati nekih mrlja zbog kojih bi mu trebalo biti neugodno.
Još je jednom, posljednji put pogledala Malcolma kad je digla pogled s tipkovnice. Primijetila je kako bulji u nju kroz stakleni zid svog ureda, skupljenih ruku i pobjednički stisnutih usana. Mislio je da ponovno tipka izvješće. Ali nije. Riječi su u bujici izlazile iz nje poput užarene magme. Svaki izraz, svaka nijansa, svaki zarez urezao joj se u sjećanje.
Poštovani gospodine Figg,
iako sam svjesna časti što radim za Phipps Lauzer Beigman, došlo je vrijeme da potražim posao gdje će potpuno cijeniti i koristili moje sposobnosti. Prihvatila sam ovaj posao misleći da će njegovi zahtjevi biti u skladu s kvalifikacijama koje sam stekla obrazovanjem. Hvala Vam što ste mi otvorili oči. Ispričavam se što sam Vam tratila dragocjeno vrijeme prijedlozima za poboljšanje učinkovitosti odjela (da i ne spominjem pismenost). Što se mene tiče, ovo nikako nije bilo potpuno neisplativo, jer sam prikupila materijal za svoj prvi roman.
Od danas službeno dajem ostavku na mjesto takozvanog marketinškog službenika i odlazim na godišnji koji mi pripada. Stoga neću biti u mogućnosti pohodili konferenciju u Parizu, kako je bilo planirano, ali ne sumnjam da ćete se snaći i bez pomoći nekog tko je samo “glupa tajnica “.
Uz srdačne pozdrave, Molly Clearwater, prof.
Pismo je veličanstveno, rekla je sama sebi. Čak će se i Malcolm Figg posramiti kad ga pročita. Imala je potpuno pravo zauzeti se za sebe.
Dapače. Bilo je to upravo herojski pričekati da Malcolm privremeno napusti ured, pa skupiti svoje stvari, pritisnuti “šalji” i pokupiti se iz ureda zauvijek. U filmu bi bila praćena glazbom u stilu “Bravo, curo” i svi u uredu bi ustali da je isprate.
Ali ovo nije film: ovo je život. Molly je sad prvi put osjetila ledene trnce stvarnosti. Ostala je bez posla. Malcolm joj vrlo vjerojatno neće dali nikakve preporuke. Bez plaće si neće moći priuštiti život u Londonu. Bila je opet na početku. Nije pošteno! Zašto bi ona trebala ispaštati zbog nečijih tuđih mana? I nije uspjela - ona koja je imala same odlične ocjene, i koja je znala da može biti sjajna u nečemu, samo kad bi mogla otkriti u čemu. Promatrala je ljude u vagonu, pomno ispitujući zatvorena lica. Svi ovi ljudi imaju posao, znaju kamo idu, imaju prijatelje i dečke, supruge i ljubavnice, osjećaj pripadnosti. Pitala se postoji li netko nalik na nju u Londonu pa čak i na cijelom svijetu. Pogled joj se zaustavio na reklamnim panoima uzduž kola, koji su svi redom nudili postsezonske praznike na Mallorci, u Barceloni, Amsterdamu i Veneciji. Bilo je primamljivih fotografija plaža, katedrala, par koji se grli u gondoli. Da, super, pomislila je, samo mi nabijajte to na nos.
Najgore od svega bilo je to što neće ići u Pariz. Stisnula je oči kako bi se obranila od bolnog razočaranja. Svi drugi su već bili u Parizu - zašto ne i ona? Znala je kako bi joj bilo. Eiffelov toranj, brodovi na Seini, starice prodaju cvijeće, starci sviraju harmoniku na uglovima popločenih ulica. Ljubavnici se ljube na mostovima. Restorani s art nouveau ogledalima i konobari u dugim bijelim pregačama. Sve žene su tanke poput hrtova i zovu se Chantal ili Severine, govore visokim glasovima nježnim poput skladnih zvonaca i imaju ošišane pudlice. Muškarci se zovu Jean-nešto i zaneseno puće usne kroz dim gauloisa. Svi puše i piju, svađaju se i vode ljubav strastveno i sa stilom. Vrlo su ozbiljni kad se radi o umjetnosti i književnosti. Žele živjeti prekrasnim životom.
Želim i ja! pomislila je Molly. Vježbala je francuski tjednima, skupljala
i rastezala usta kako bi pogodila pravi izgovor. Arrondissement (a-ron-dis-man). Tuileries (tü-lö-ri). Pompidou (pom-pi-du). Uzalud. Sve uzalud. Osjetila je suze u očima i progutala knedlu. Osim fakulteta, cijeli je živol provela u kolibi u najzabitnijem Seljobershireu, samo ona i njezina majka, pas Aleluja, pijevac i njegove kokoši, i one jadne biljke koje su pretrpale i šupu i prozorske daske, a dominirale su njihovim životima od Uskrsa do onog praznika u kolovozu, a zauzvrat davale tako bijedan urod. Obješenim košaricama mjerila sam protok vremena...
Naravno da ih je sve voljela do besvijesti - ali bilo bi divno pobjeći, bar jednom. Bilo joj je dosta napornog rada, lijepog ponašanja, pomaganja majci, osjećaja zahvalnosti. Bilo joj je dosta nje same, odnosno “odgovorne” osobe kakvom su je svi smatrali. Kao da možeš biti drukčiji
kad moraš pomagali doma ili bankrotiraš, kad moraš položili ispit pa makar koliko se htjela zabavljati, kad imaš otplatu strašnog studentskog kredita, kad nemaš krasnog taticu koji će te izvući iz nevolje - kad zapravo uopće nemaš taticu. Ono što nitko ne razumije jesi da ona zapravo nije takva. U sebi je slobodna, pustolovna duha, šaljiva i hirovita, strastvena i umiljata. Izgarala je od želje da napravi nešto veličanstveno.
“Sljedeća slanica Waterloo”, objavio je bestjelesni ženski glas. Kako egzotično. Molly je pogledala na sat: dvadeset pet do šest. Sad bi već bila na putu za aerodrom. Imala je sve u torbi: putovnicu, novu odjeću koju je kupila posebno za ovu prigodu, vodiče koje je znala napamet, plasliču omotnicu s eurima.
Ali, ne. Vraćala se k debeloj Sal u skučeni stan koji su dijelile u Wandsworth u. Bilo joj je sad žao što je pravila toliku predstavu oko tog vikenda. Sal je stalno tulumarila, pa se Molly u usporedbi s njom osjećala dosadnom, što je možda i razlog zbog kojeg je toliko pretjerala. Osjećat će se kao prava guzica kad uđe u stan večeras - ako se Sal uopće sjeti da Molly ne bi trebala biti tamo. Debela Sal, koja zapravo i nije bila debela već samo raskošnih oblina a sklona tiskanju u tijesnu odjeću, od čega samo što joj oči nisu iskakale, bila je naime najneodredenija i najbezbrižnija osoba koju je Molly ikad upoznala. Pronašla ju je preko oglasa za cimere u Evening Standardu i odmah joj se svidjela. Bila je sigurna da s ovom krupnom, lijenom djevojkom neće biti natezanja oko čišćenja i toga tko će nositi smeće. Na papiru, Sal je radila u knjižnici. (Vau! Srodna literarna duša, mislila je Molly.) No uglavnom se rastezala po krevetu u kupusu blještavih časopisa, bočica lakova za nokte, načetih čokoladica i donjeg rublja napadnih boja, te telefonski planirala svoj društveni život, dok je Molly žvakala svoj paket sushija kupljenog u supermarketu, gledala televiziju i čitala u krevetu prije spavanja. Tako će vjerojatno biti i večeras. Objesila je glavu. Nema bulevara punih lišća, kafića, Latinske četvrti, “Bonsoir, mademoiselle”. U njezinom životu nema avanture, niti će je biti.
Vlak je usporio. Molly je zatvorila knjigu i spremala se da je gurne u džep kovčega. Pogled joj se zaustavio na koricama - zrnata fotografija tužne djevojke ne mnogo mlade od nje same i naslov: Bonjour Tristesse. Dobar dan, tugo.
I evo, isti stari peron, isti stari plakati, ista stara hrpa ljudi koja izlazi iz podzemne kako bi presjela na lokalni vlak, ne, ne do Champs-Élyséesa, nego zapravo do Earlsfielda. Objesila je torbu na rame, zgrabila ručke kovčega i otklipsala do izlaza. Baš kad se približila šalteru s kartama, oglasio se mobitel. Netko ju je izgleda zvao dok je bila duboko pod zemljom. Potražila je mobitel u torbi, stisnula neke tipke i preslušala poruku s izrazom lica koji se kolebao između nježnosti i ogorčenja.
“Bok, Mollyce, ja sam. Pretpostavljam da si na aerodromu i da si morala isključiti mobitel. U protivnom se ruše avioni ili tako nešto. Uglavnom. Samo sam ti htjela reći da te volim i da se lijepo provedeš. I da ne šećeš sama kasno, je l’ da nećeš, zlato? I nemoj zaboraviti obući vestu ako bude hladno. Listopad zna biti jako varljiv. Dobro, prestajem. Volim te. Nazovi da mi kažeš kako je. Aleluja kaže: ‘Vau-vau’. Bok, zlato!... Joj, inače, mama ovdje. Bok!”
Uzdahnula je i izbrisala poruku. Nije se još mogla suočiti s tim da nazove mamu: sva ta pitanja, opravdani gnjev, izljevi sažaljenja, toplo umirivanje da će već biti prilike za odlazak u Pariz, stvarna zabrinutost što je Molly ostala bez posla. Briga može biti ugodna, ali zna i gušiti. Za boga miloga, ta ima dvadeset jednu godinu. Mora je pustili da odraste. U njezinim godinama, većina junakinja iz romana već je proživjela svoj život, pa čak i umrla (i to ne zato što nisu nosile vestu).
Bacila je mobitel natrag u torbu, gurnula kartu u aparat i krenula prema pomičnim stepenicama. Došla je do vrha, automatski krenula udesno i odšetala do ekrana, istežući vrat kako bi provjerila kad kreće i gdje stoji sljedeći vlak za Earlsfield. Nije gledala kud ide i odjednom se sudarila s nečim. Utisci su bili usputni, ali precizni - sudar kovčega, oštar miris kolonjske vodice, ljubazna gesta isprike i muški glas koji kaže:
“Désole, mademoiselle”.
“Ne, ne. Ja sam kriva. Oprostite.”
Napravila je još desetak koraka kad joj je sinulo. Govorio je francuski. Nosio je kovčeg. To znači da je upravo došao iz Francuske. Iz Pariza.
Slala je kao ukopana i okrenula se. Kad god bi došla na kolodvor, pogledala bi udesno. Ali s lijeve strane bio je znak: tri valovite crte s jarkom žutom zvijezdom i jednom riječju “Euro-star”. Vidjela je ljude kako se guraju u sjajnom staklenom liftu koji je upravo silazio u predvorje gdje su se prodavale karte - dvije djevojke zgrbljene pod naprtnjačama, poslovni čovjek s laptopom, sredovječni par sa skupom prtljagom. Lift je polagano nestajao iz vida, a Molly je još uvijek stajala u vrevi putnika, skamenjena zastrašujućom, predivnom zamisli. Srce joj je počelo lupati, ubrzavati se i rasti, sve dok nije jedva disala.
Ima putovnicu. Ima eure i kreditnu karticu. Nitko je ne očekuje do nedjelje navečer.
Sloboda. Vikend potpune slobode. Kad bi se samo usudila. Ali nikog ne poznaje. Nema gdje odsjesti. Što ako se izgubi?
Ukočila se. Hoće li leći pred tenk sudbine? Hoće li uvijek raditi ono što drugi od nje očekuju a ne ono što sama želi? Je li imala vlastiti mozak ili je stvarno samo “glupa tajnica”?
Mo’š mislit! Ako želi postati junakinja romana, krajnje je vrijeme da se
počne tako i ponašati.
Čvršće je primila ručke kovčega. Krenula je prema liftu. Oblikovala je riječi u glavi i tiho ih ponavljala, postajući sve sigurnija i uvjerenija. Kad je došla do šaltera za karte, samo je odlučnim glasom rekla:
Drugo poglavlje
izblijedjelim drvećem i melankolično uzdahnula. Sjetila se pjesme Wilfreda Owena i njegovih “prolaznih zvona” za vojnike Prvog svjetskog rata koji su “umrli kao stoka” u ovom dijelu Francuske. (Na maturi je polagala ispit iz pjesnika 1. svjetskog rata.)
Najveća joj je briga bila pronaći sobu za večeras. Računala je s time da će pronaći nekakav turistički ured gdje će je osoba koja tečno govori engleski uputiti na nešto jeftino i sigurno. Čim je ušla u glavnu zgradu, osvrnula se i pogledala znakove. Sigurno mora postojati takav nekakav ured na velikom međunarodnom kolodvoru kao što je ovaj.
I postojao je, samo što je bio zatvoren već dva sata. Rolete na prozorima bile su spuštene. Na vratima je bio natpis “Fermé. Molly se polako vratila do sredine kolodvora, spustila kovčeg i stala razmišljati što napraviti. Ostali putnici su se raspršili zastrašujućom brzinom. Neke su već dočekali prijatelji i rođaci. Izbrbljali su si nešto na francuskom i požurili u noć. Ostali su vukli prtljagu prema izlazu i hvatali autobuse i taksije. Svi su znali kamo idu. Odjednom joj se kolodvor učinio velikim i mračnim, a ona se osjetila jako malenom. Uskoro će ostati sama s pijancima i čudacima naslonjenima na stupove i skrivenima pod lukovima, Nije mogla a da ne razmišlja o presretnoj Lindi u ‘The Pursuit of
Love, koju je, uplakanu i bez novaca, baš na ovom kolodvoru spasio
božanstveni francuski vojvoda. (“Vidim da si žena kojoj se valja itekako posvetiti” - obožavala je tu rečenicu). Sudeći po svemu, tu nije bilo vojvoda, ali ju je sa zanimanjem promatrala sumnjiva, zblajhana, lagano odjevena i prilično našminkana trojka. Iiiii! Podigla je kovčeg i navukla sako svog poslovnog kostima. Bolje da ode odavde dok je nisu zamijenili za prostitutku.
Pobjegla je van i, usprkos strahu, osjetila navalu potpune sreće kad su se iz mraka pojavila svjetla Pariza. Stajala je na rubu velike popločene ulice čije se kamenje mreškalo poput valova na jezeru. Gume automobila udarale su poput bubnja prelazivši ovim ulicama - kakav divan zvuk. Vidjela je visoke, ukrašene lampe koje su poput svijeća bacale svjetlo na fasadu zgrade kolodvora, na taj veličanstveni niz stupova, lukova i klasičnih kipova u togama, s elegantnim slovima isklesanom riječju Nord. Zrak je mirisao po slatkom duhanu i prženim krumpirićima. Duž desne strane dvorišta nalazio se širok bulevar napadnih natpisa - Café, Brasserie,
Tabac. Jedan ili dva lokala još uvijek su bila osvijetljena, a njihove tende
rastvorene. Čak i izdaleka Molly je osjetila vrevu i zabavu. Činilo joj se da joj krv u venama kola brže i da je puna nekog strašnog, gotovo bolnog iščekivanja. Bio je to najčudniji osjećaj koji je dosad imala, poput neke obrnute nostalgije. Kao da je već proživljavala osjećajni odjek nečeg što još nije bila proživjela. Ipak, znala je da je ovdje čeka takvo što.
“Taksi? Taksi?” potapšao ju je po ramenu nizak muškarac nalik na Arapina. Njegov laskavi smiješak otkrio je žute zube. “Taksi?” ponovio je, pokazujući nejasno prema mraku i pružajući mršavu ruku prema Mollynu kovčegu.
“Non!” Molly je pomakla torbu izvan njegova dosega i koraknula
unatrag. “Hmm, merci beaucuop.” Uzdigla je bradu i kročila natrag prema kolodvoru. Pokušala je izgledati kao netko kome ne treba taksi, hvala na pitanju, ne zato što si ga ne može priuštiti, već zato što ima bolji plan. Samo koji?
Kolodvor je izgledao još napuštenije nego prije. Tri plavuše pretvorile su se u dvije. Netko je pjevušio, pijano bauljajući s tona na ton. Hodala je brzo i pokušavala ne paničariti. Tijekom putovanja pronašla je u svom vodiču dio grada s jeftinim hotelima koji je odavde bio udaljen svega nekoliko stanica metroom. Ipak, bila je nervozna što će se morati sama snalaziti, pogotovo sada, noću. A što ako su hoteli puni? Sad više nije imala izbora. Gledala je s jedne strane na drugu. Daj bože da nađem
stanicu metroa negdje - i odjednom, čudom, ugledala je plavo-bijeli znak
iznad stepenica koje su se spuštale pod zemlju. Sišla je trkom, lupkajući petama. Nitko je neće opljačkati. Neće ući u krivi vlak. Ima mozga u glavi, zar ne? Sad je vrijeme da ga upotrijebi.
Zapravo je sustav pariške podzemne bio jednako logičan i jasan kao u Londonu. Sve što trebaš učiniti jest naći pravu liniju koja ide u tvom smjeru, ubaciti novac u automat koji zauzvrat izbacuje zveckavi sitniš i kartu (mali kupon, veličine četvrtine karte u Londonu), a zatim ubaciti kartu u drugi automat koji otvara pokretnu rampu. Malo ju je živciralo hodanje kroz tunele u kojima je sve odzvanjalo, no činilo joj se da nije ni približno tako duboko pod zemljom kao u Londonu. Istina jest da je prvo što je vidjela kad je došla do perona bio muškarac koji piša uza zid, no jednostavno je odvratila pogled i otišla sjesti pokraj ljudi koji su izgledali prilično normalno, a sjedili su na vrlo čudnoj plastičnoj sjedalici ugrađenoj u pločice. Proučavala je plakale na suprotnoj strani tračnica. Sinulo joj je da gotovo svi, bez obzira na to reklamiraju li sapun, regenerator za kosu ili neki modni detalj, obiluju ženskim tijelima, i to ne provokativno, pomislila je, već sasvim normalno. Kako francuski! Osjetila se ushićenom što je slobodna. Je suis dans Paris... en Paris?... a Paris? Kakogod.
Vlak je došao iznenađujuće brzo - i tiho, na gumenim kotačima. Izgledao je čisto i nezastrašujuće. Bio je dvobojan, bijele i mentol zelene boje. Na vratima se nalazilo nešto nalik na zasun, što je trebalo otkvačiti. Srećom, netko je to već učinio pa je sa zahvalnošću ušla u vagon i sjela. Pogledala je oko sebe sa zanimanjem. Osim na kraju vagona, sva su ostala sjedala bila okrenuta naprijed i natrag a ne postrance kao u većini
podzemnih. Zbog toga je bila manje upadljiva. Gledala je okolo grupe ljudi, uglavnom mladih, u svim nijansama bijele, smeđe i crne puti, baš kao u Londonu. Smirivši se, otvorila je plan grada i počela smišljati kako će, jednom kad đode na stanicu, naći ulicu koju traži.
Ispostavilo se da je Place de la République bio prostran, odbojan trg, oštro osvijetljen semaforima i jurećim farovima, s monumentalnim kipom u sredini i ravnim ulicama jednake širine koje su od sredine išle u svim smjerovima. Nije bilo puno ljudi, svega nekoliko besposlenih sjena. Molly se pitala je li pogriješila (“Pronađena ubijena mlađa Engleskinja”), ali sad je bilo prekasno. Krenula je na drugu stranu trga, zirkajući u znakove. A da, Rue du Faubourg du Temple. (Što zapravo znači faubourg)? Sišla je s nogostupa na pješački prijelaz, a zatim zacviljela od straha kad joj je auto zatrubio u uho pojavivši se niotkuda i umalo je pogazivši. Sljedeći je zagrmio vrlo brzo za njim. Vozač je buljio u nju poput manijaka i upirao kažiprstom u svoju sljepoočnicu. Pa, naravno. Vozili su desnom stranom - gledala je u suprotnom smjeru. Mora biti opreznija. (“Tragična nesreća - Minster Episcopi u žalosti.”)
Kovčeg joj je postajao sve teži kao da u njemu nosi kompletnu
Enciklopediju Britannicu. Svakih nekoliko minuta zastala bi da premjesti
prtljagu u drugu ruku i puhala u nadražene dlanove. Skupina razularenih tinejdžera prošla je kraj nje. “Sprechen Sie Deutsch?” dobacili su podrugljivo. “Govorite li anglezki?” Molly je ubrzala. Napokon je došla do duge, jednolične ulice osvijetljene s nekoliko sjajnih hotelskih znakova koji su visjeli pod čudnim kutovima. “Ne dopustite da vas odbiju oronule fasade”, savjetovao je vodič. Iskreno, u ovom trenutku jedva joj je bilo stalo gdje će završili, samo je željela baciti se na neki krevet i prestati brinuli. Neobičan vonj bijede nije odbio ni Georga Orwella, zar ne?
Prvi hotel bio je zaključan. Zvonjavom je napokon dozvala nekog starca u papučama te naučila svoju pivu novu francusku riječ ‘‘complet”. što je značilo puno. Starcu je bilo vrlo žao, no ljubazno joj je zaželio laku noć i odlučno joj zalupio vrata pred nosom. Ista se priča ponovila u sljedeća dva hotela. Četvrti je bio otključan i Molly se ponadala, osobito kad je vidjela veliku riđu mačku kako spava sklupčana na prozorskoj dasci, lica smiješno umotana u čipkastu zavjesu. Svatko tko voli životinje vjerojatno je ljubazan. Duboko je udahnula, stupila u predvorje i otišla do visokog stola recepcije.
Ćelavi muškarac u vesti sjedio je tamo i gledao televiziju. Kad je ponovila što traži, namrštio se u znak nesigurnosti i rekao da mora pitati suprugu. Povukao se do vrata na kojima je pisalo ‘‘Privé i ubrzo se pojavio u društvu zdepaste žene, od kojih šezdeset godina, u sandalama koje su lupkale i haljini cvjetnog uzorka. Molly nije mogla a da ne primijeti proširene vene na nogama koje se se vidjele između ruba haljine i
djetinjastih sokni. Razgovarali su među sobom tako brzo da ih Molly nije mogla pratiti. Što god da je govorio muškarac, supruga mu se prezrivo suprotstavljala, no to je prije bila navika nego zloća. Ili francuski jednostavno uvijek tako zvuči. Napokon se žena obratila Molly. Na najvišem kalu slobodna je mala soba. Molly će morati dijeliti la salle de
bain i les toilettes. Cijena je pedeset eura na noć, plaća se unaprijed, ne
uključuje doručak. Kako joj se čini?
Preplavljena osjećajem olakšanja, Molly sa smiješkom prihvati. Ne, ne treba vidjeti sobu. Uzet će je. Slijedila je prava predstava provjere putovnice i ispunjavanja formulara, plaćanja i izdavanja računa, smješkanja i kimanja glavom što je sve bilo izvedeno s takvom preciznošću i pristojnošću i s toliko izrečenih merci, mademoiselles i je
vous en pries da je Molly bila oduševljena. Napokon je imala ključ obješen
na zveckavu metalnu pločicu na kojoj je bio ugraviran broj sobe pa se polako odvukla gore u najstarijem, najmanjem i najkrhkijem liftu koji je ikad vidjela.
Kad je na vrhu zgrade otvorila harmoniku na vratima lifta, našla se na kraju zagušljiva hodnika s nizom vrata. Koračala je hodnikom, okrećući glavu lijevo-desno i provjeravala brojeve soba. Parketi su škripali i pomicali se ispod toplog poda, tankog i smeđeg poput kartona. Nije bilo drugih zvukova. Vjerojatno su svi drugi spavali.
Pronašla je svoju sobu, otključala vrata i upalila svjetlo. Nije bilo tako loše. U sobi se nalazio bračni krevet sa sjajnim pokrivačem cvjetnog uzorka, ormar i police od jeftinog lazuriranog drveta, noćni ormarić na kojem je bila plastična žuta pepeljara s reklamom za Pernod2. Ispustila je
kovčeg, otišla do prozora, razmaknula zavjese i pogledala kroz prozor zadovoljna što joj soba gleda na ulicu i dugi niz strmih krovova ukrašenih zanimljivo oblikovanim uspravnim prozorima - bilo ih je nadsvođenih, sa zabatima, ovalnih poput jajeta. Okrenula je kvaku, otvorila prozor i nagnula se van. Čula je ritmičko udaranje glazbe u daljini i zujanje motora niz ulicu. Zrak je bio svjež. Vidjela je zvijezde.
Pariz joj je bio ravno pred nosom. Uspjela je! I to sama samcata. Uzdahnula je od zadovoljstva, okrenula se od prozora, zbacila cipele i bacila se na krevet. Buljila je u strop i kontinente vlage u boji sepije. Bal joj je bilo ugodno odmoriti se nakon sveg tog hodanja i brige. A istodobno se osjećala neopisivo živom. Da je samo malo hrabrija, izašla bi i nešto poduzela. Ali gdje? I što? I s kim? Zamišljala se u jednom od onih kafića s ogledalima kako sjedi sa šalicom kave ispred sebe - ne, s nečim profinjenijim, na primjer koktelom. Marti nijem, možda - pravim, ne onim iz boce. “Vrlo suh”, rekla bi konobaru, smirenim autoritetom, “s
2 Pernod, jedan od najvećih svjetskih dostavljača vina i alkoholnih pića.
maslinom”. (Un olive ili une olive? K vragu. Ma, dobro zaboravi na maslinu.) Čitala bi knjigu, potpuno udubljena u nju. (Ne vodič po Parizu, naravno, već nešto nesumnjivo sjajno, kao Rat i mir.) Nečija sjena pala bi na njezine stranice. “Ah, Tolstoj. Kako je extraordinaire pronaći djevojku tako lijepu, a tako pametnu.” Podigla bi pogled, zbunjena, i ugledala najzgodnijeg mogućeg Francuza. Razgovarali bi do duboko u noć o književnosti i životu, uronjeni jedno drugom u oči, nesvjesni bezveznog žamora beau monda oko sebe, sve dok ne bi bilo vrijeme da sjednu u njegov sportski kabriolet i projure bulevarima, dok bi njezina kosa vijorila na vjetru...
Molly savije leđa, energično skoči s kreveta i ustane. Koja bljezgarija. Hladila je zarumenjene obraze, tjerajući svoju maštariju, podigla kovčeg na krevet i pažljivo ga otvorila. Samo zato što svi smatraju Pariz najromantičnijim gradom na svijetu, ne moraš biti zaljubljen da bi uživao u njemu: to bi stvarno bilo vrlo uskogrudno razmišljanje. Postoji i romantika duha potaknuta ljepotom i, ovaj, poviješću. Iskopala je iz kovčega kozmetičku torbicu i pidžamu. Sutra su na redu Louvre, Notre Dame, Eiffelov toranj i Sacré Coeur. Bilo joj je drago što će sve to sama obići.
Neki ljudi se uopće ne zanimaju za kulturu: sve što žele u stranoj zemlji je daviti se u piću i seksu. Bilo je mnogo bolje ne imati pratnju, nego imati nekoga tko ti samo odvlači pozornost.
Uostalom, imala je pratnju. Nakon što je povješala na one tri vješalice svu odjeću koja stane na njih i ostatak gurnula hrpimice na drvene police, pronašla je Bertieja zgužvanog među cipelama u kutu kovčega. Izvukla ga je za rep i pogladila njegovo otrcano jazavčevo krzno. Njegove staklene oči namignule su joj svojim uobičajenim drskim izrazom. Dobri stari Berts. Zajedno su od njezine treće godine, kad ga je ugledala kako viri iz njezine božićne čarape. Imao je ogoljenu mrlju lamo gdje se zbila nezgoda s ljepilom i izlizano uho koje je Aleluja izgrizla kad je još bila štene. Molly mu je znala plakati u krzno, učila ga je akrobatskim pokretima, provjeravala njegovo znanje tablice množenja, vodila ga na praznike i kad bi prespavala kod nekoga, pa čak i na fakultet (iako ga je ponekad skrivala u ladicu). On joj je bio kao sva braća i sestre koje nikad nije imala. Znao je sve njezine tajne. Poljubila ga je u otrcani nos i položila na jastuk.
Vrijeme za spavanje. Njezina plava pamučna pidžama bila je spremna. Izgledala je nekako grozno engleski - razumno, dosadno, kao tla pripada školarki. Dašak vjetra pomakne mrežaste zastore na otvorenom prozoru. Čula je odjek lupkanja potpetica na ulici i zavodničko hihotanje. “Mais
arrête, toi!” Francuskinje vjerojatno nose male svilene gluposti kad idu u
krevet ili možda ništa. Molly gotovo neprimjetno položi ruke na grudi, osjećajući njihovu punoću, težinu toplog tkiva.
Djevojka nešto promrmlja za sebe i krene prekopavati po rezervnoj posteljini.
Mollyna mašta je radila sto na sat. Nije li “roba” bila šifra za drogu? Što ako je u njezinoj sobi pohranjeno nešto protuzakonito? Uhvatila bije policija... ispitivali bi je na francuskom... i zatvorili s lezbijkama i ljudima čudnih očiju. Nitko ne bi znao gdje je.
“Što točno tražiš?” upitala je ponovo.
Djevojka je kleknula na pod i spustila glavu kako bi pogledala pod krevet. (O, bože, što ako je Janine ovdje - ubijena? Molly se zamislila na optuženičkoj klupi u sudnici suočena s neumoljivom francuskom porotom. “Mais, jesuis innocenie!” Nikad više ne bi vidjela Aleluju. Njezina majka umrla bi od tuge.)
Nakon nekoliko beskrajnih trenutaka djevojka je ustala s poda i uz zveket narukvica otresla prašinu s ruku. Namrštila se s gađenjem. “Pa, ne mogu vjerovati!”
“Što?” Molly je sad već gotovo osjetila povjetarac na svojoj goloj šiji dok čeka oštricu giljotine. “Zbrisala je s mojim rolama.”
“Ro - rolama?” slabašno je ponovila Molly.
“Samo što nisu moje. Ja sam ih kao posudila od te ekipe ga koju radim. Sad moram dati hrpu love za novi par. A i tako sam već švorc.”
I to je sve? Osjetila je vrtoglavicu od olakšanja. Sad kad joj se vratio razum, bilo joj je savršeno jasno da se ne radi o nekoj luđakinji ili prevarantici, već običnoj djevojci koja je možda pet ili šest godina starija od nje, koja je neobično otvorena i govori naglaskom koji nikako nije mogla odrediti. “Stvarno mi je žao”, rekla je Molly, razmišljajući jednako o svojim melodramatičnim maštarijama, kao i o nestalim rolama.
“Nisi li kriva, draga. Samo, kako je Janine mogla napraviti lako nešto? Trebale smo ići zajedno van danas. Ona je Australka, za boga miloga. Iz Sydneya”, dodala je mrko, kao da to sve objašnjava.
“A ti si iz...?”
“Melbourna, naravno.”
Molly kimne. Maglovita karta Australazije koju je imala u glavi prikazivala je dva grada svega milimetar udaljena jedan od drugog, ali očito je moralni jaz zjapio poput provalije. Australka uzdahne. “Previše vjerujem ljudima, to je moj problem.” Zakolutala je očima i napravila žalosnu grimasu koja je izgledala smiješno. “‘Ajde, reci mi da sam budala.”
“Budala si”, nacerila se Molly.
Djevojka provali u smijeh. “E, hvala. Inače, ja sam Alicia.” Aa-lii-ša, kako je ona to izgovorila naglaskom koji je bio tako zreo i kremast poput Camemberta koji curi s tanjura. “Ja sam ovdje živjela nekoliko tjedana kad
sam prvi put stigla u Pariz. Sad pazim na jedan brod. Pariz je tako guba, ne?”
“Ne znam. Upravo sam došla vlakom iz Londona. Nikad prije nisam bila ovdje.”
“Šališ se!”
“Zapravo, nikad prije nisam putovala izvan Engleske.”
Alicia je izbečila oči i srušila se na krevet tako da je Bertie napravio salio, pao s jastuka i otkotrljao se do uleknuća iza njezinih leđa. Molly je zagrizla usnicu od srama, nadajući se da ga Alicia nije primijetila. Odjednom je postala svjesna suprotnosti između ove temperamentne Australke, koja je proputovala cijeli svijet i znala rolati, i sebe, djevojke u uredskoj odjeći kojoj društvo pravi plišana igračka.
“Dala sam otkaz danas”, rekla je Aliciji prkosno se hvaleći, “pa sam pomislila, ma k vragu! Idem u Pariz za vikend.”
“Bravo!” Alicia je pokazala iskreno divljenje. “Sloboda je moj moto. Sloboda da idem kamo hoću, radim što hoću, budem što jesam.”
“Da, slažem se”, rekla je Molly gorljivo. “Zato i jesam ovdje. Da se iživim malo. Da se izludiram.”
“Onda koji su ti planovi?”
“Pa, mislila sam sutra početi s Louvreom...” Alicia frkne prezirno. “Ne, mislim sad. Večeras.”
“Večeras?” Molly zamucne. Nesvjesno joj pogled skrene na podnožje kreveta, gdje su joj pidžama i kozmetička torbica jadno stajale na kupu.
Alicia je slijedila njezin pogled. “Ma daj, ne budi takva mimoza.” Na trenutak je obzirno promatrala Molly kao da procjenjuje njezinu podobnost za nepoznate zadatke. Tad je lupila dlanovima o bedra i ustala. “‘Ajmo”, rekla je.
“Kako to misliš?”
“Budući da me je Janine ostavila na cjedilu, povest ću tebe.” “Kamo?”
“Obuci cipele.” “Ali-”
“Uzmi jaknu.”
Mollyne uši zvonile su od uzbuđenja. Kamo idu? Što će se dogoditi? Tko je ta djevojka? Ali nekako su joj cipele već bile na nogama. Činilo se da jakna samovoljno skače s vješalice ravno Molly u ruke. Alicia je već bila na vratima i nestrpljivo lupkala po kvaki. “Imaš dosta novaca?”
Alicia se oštro okrene i podigne prst u znak naredbe, “Nema ‘ali’.” Uperi pogled u Molly. “Ovo je tvoja prva večer u Parizu - u životu. Je l’ tako?”
“Da.”
“Ovdje si samo za vikend. Je l’ tako?” “Da.”
“Hoćeš obući pidžamu i otići u krevet?” “Ne!”
“Onda dobro”, nacerila se Alicia. ‘“Ajmo se zabaviti.”
I tad su izašle u blistavu noć. Šetale su između zgrada spuštenih roleta, prolazile kraj grbavih automobila parkiranih tik jedan do drugoga i ispod redova uskih, željeznih balkona. Zrak je bio blag kao ljeti. Molly je osjetila slatkast miris duhanskog dima, kiseo vonj urina, vruću mast iz
crêperije. Posvuda je bilo drveća, sjaja i hrpa malih kafića iz kojih su jedan
za drugim nicali suncobrani, mreškanja francuskog jezika na povjetarcu. Išle su u stan neke Francuskinje po imenu Zabi. Alicia je honorarno radila u Zabinu dućanu s odjećom i prodavala mješavinu retro odjeće i Zabinih vlastitih kreacija. Bio je to samo jedan u nizu Alicijinih poslova, za koje je sve redom bila plaćena na ruke. Šetala je pse, čuvala djecu, konobarila i radila u baru, te bila vodič za razgled grada na rolama. Radila je bilo što samo da ostane u Parizu, koji je proglasila najsjajnijim gradom u Europi.
“To znači da si bila u puno zemalja?” upitala je Molly zavidno.
“Isuse, da. Nizozemska, Belgija, Luksemburg, Njemačka, sva ona istočnoeuropska mjesta. Italija, pički otoci, Galipolje - sve živo.”
“Stvarno?” Molly se zavrtjelo u glavi od svih tih čuda koje je Alicia vjerojatno vidjela - Sikstinsku kapelu, Rijksmuseum, Prag, Veneciju, Akropolu. “Hmm, što ima u Luksemburgu?”
“Ne pitaj. Kad sam prvi put prešla baru, išla sam na neko glupo putovanje autobusom. Sjećam se samo da su me izjele stjenke i da sam većinu vremena provela češući se.”
“A Galipolje? Nisam čak ni sigurna da znam gdje je to.”
“Bože sveti, Molly, ti ne znaš povijest? To je u Turskoj. Vi Briti ste poslali u smrt tisuće australskih vojnika u Prvom svjetskom ratu. Mel Gibson, sjećaš se?”
“Pa on nije tako star.”
“Ma nije ratovao, blento. U filmu.”
“Joj, da.” Zatresla je glavom. Čini se da joj mozak ne radi baš najbolje u Francuskoj.
Ali nije ju briga. Sad kad je imala Aliciju uz sebe, grad joj se više nije činio tako strašan. Svaki nepoznati prizor punio joj je baterije. Zujalo joj je u glavi. Imala je osjećaj da bi mogla šetati zauvijek. Skrenule su na široki bulevar, po kojem su automobili veselo jurili amo-tamo. Bi-biip. Tru-tru. Drveće je ravnomjerno išlo u nizu s obiju strana ulice, a svako je deblo bilo poduprto krugom kovanog željeza maštovita oblika. Ulične lampe izvirivale su iz lišća poput visokih bijelih balona. Srebrne fontane štrcale su u parkićima. Sjajne kavane bile su isturene na pločnik poput veselih ostakljenih izletničkih brodova. Molly je ugledala jedan od onih kioska koje je vidjela na brojnim fotografijama: niski minaret boje borika noću, ukrašen lavljim glavama i pokriven krovom koji nalikuje glavici luka. Njegova jedina uloga bila je reklamna: Le Figaro, Pans-Match, Comédie Française. Glasno se nasmijala.
“Što je?” upitala je Alicia.
“Upravo je čudesno biti ovdje. Osjećam se kao Miranda u Oluji.” “Tko?”
“O, vrli novi svijete, što takve ljude imaš.” Mollyn je glas treperio od poezije. “Otuda je Aldous Huxley uzeo naslov za svoj roman, znaš - iako ga je upotrijebio ironično, naravno.”
Alicia ju je sumnjičavo pogledala. “Ti nisi valjda jedna od onih sveznalica, ne?”
“Pa...” Molly se nije voljela hvaliti. “Svi znaju Shakespearea.”
“Ne u Tullamarinu”, rekla je Alicia i dodala veselo. “Ja se baš ne razumijem u kulturu i sve te gluposti.”
Mollyne su se oči raširile, iako nije ništa rekla. Tuliamarine: vjerojatno je to bilo mjesto gdje je Alicia odrasla. Imalo je romantičan, banditski prizvuk. Molly je zamislila prašnjav gradić s vodenim tornjem i ponekim zalutalim žućkom kako poput kulise stoji ispred pozadine ravnog plavog neba. Nije bilo čak ni knjižnice! Morat će ispitati Aliciju o Tullamarinu. Ali ne sada. Sad ima previše toga što bi htjela vidjeti.
Napustile su bulevar i ušle u labirint sporednih uličica. Ovo je očito bio vrlo pomodan dio grada pun događanja, vrlo zgodnih restorana i bučnih barova iz kojih je treštala latino glazba. Molly se pitala tko će još biti kod Zabi u stanu? Hoće li svi tamo biti strašno pametni i sofisticirani? Hoće li njezin francuski koji je polagala na maturi biti dovoljan da se uključi u pristojan razgovor? Bonsoir. Je m ‘appelle Molly. Je suis officier de
marketing. Što ako svi tamo šmrču kokain? Ili raspravljaju o Balzacu? Ili
oboje? Krajičkom oka pogledala je Aliciju koja je koračala poput ratničke kraljice, uspravnih ramena i uzdignute glave, i pokušala oponašati njezinu bezbrižnu samouvjerenost.
Ulice su poslale uže i tamnije, a gomile ljudi su nestale. Molly je opazila skrovita stubišta i kamene arkade ukrašene poput tijesta. Njihovi koraci odjekivali su između zidova prekrivenih penjačicama, što je Molly podsjetilo na špijune u vrijeme Francuske revolucije. Kad bi izbacila iz vida svako toliko parkirane automobile ili sjaj umjetnog svjetla, mogla bi biti hrabra Lady Clearwater koja pomaže Scarlet Pimpernel u prokrijumčariti plemiće u Englesku - ili barem Građanka Clearwater, s trobojnom vrpcom oko čela i nožem među zubima, spremna da u jurišu osvoji Bastillu.
“Stigle smo.” Alicia je slala u sjeni duboke arkade. Iza njezinih leđa Molly je vidjela romantično ruševno dvorište s biciklima parkiranim na kaldrmi i mačkom koja se šuljala. Svjetlo s prozora nezastrtog zavjesom probijalo se kroz lišće okljaštrenog drveta ispod kojeg su dvojica Afrikanaca sjedila na klimavim kuhinjskim stolicama i pušila.
“Popit ćemo nešto i snimiti tko je tu.” rekla je Alicia, “a onda možda odemo dalje. Svidjet će ti se Zabi. Ona je posve luda.”
U jednom od zidova prekrivenih lozom nalazio se uzak ulaz u zgradu, iza kojeg je zavijalo mračno stubište. Dok su se penjale na kat, Molly je ohladila dlan na željeznoj ogradi i udahnula miris vlažne žbuke s izrazitom primjesom kanalizacije. Čula je žamor, vriskanje, smijeh i sentiš ritam džeza. Na zadnjem katu došle su do vrata koja su bila prepuna nasprejanih grafita. “Zabina verzija knjige gostiju”, objasnila je Alicia lupajući glasno na vrata. “Vidiš?” Pokazala je na jedan od donjih panela gdje se pojavilo i njezino ime napisano žuto-zelenim kićenim viticama s narančastim zvjezdicama iznad i umjesto točaka. “Zabi kaže da je ovo interaktivno umjetničko djelo koje će jednog dana vrijedili brdo love.”
Baš kad se Molly pitala koliko luda mora bili ta luda Zabi, širom otvori vrata prelijepa djevojka u čipkastoj bijeloj luckastoj suknji i crnim mrežastim čarapama. Jedva metar i pedeset, sjajne mangupski ošišane kose sa sićušnim draguljem koji je svijetlio na kosini jedne nosnice, izgledala je kao zločesta vila.
“Alicia! Sulut!” Zamahnula je rukama, a zatim privukla Aliciju i poljubila je sa žarom u oba obraza. “A tko je ovo?” Pogledala je Molly. Njezin sjajni pogled nije bio neljubazan; unatoč tome, Molly je osjetila kako je laserskim pogledom pomno proučila svaki milimetar njezina tijela i odjeće. U sljedećem trenutku, prije nego što je uopće uspjela izgovoriti nesigurno “Bonsoir”, djevojka joj čvrsto stisne ruku.
Čim su ušle u sobu, Alicia objasni Mollynu prisutnost. Francuski joj je obilovao rastegnutim i nazalnim očito negalskim samoglasnicima, ali je zato bio zapanjujuće tečan. Odgovarajućim pokretima ruku objasnila je nestanak rola i méchante Janine, dok se Zabi zgražala nad horreurom cijele priče. Molly je zbunjena stajala između njih. Mala kockasta soba
doimala se prepuna. Svi su pušili i pričali velikom brzinom jezikom koji nije imao nikakve veze s onim što je učila u školi. Iznad kamina je stajala preparirana sova, a sa stropa je visio žičani škorpion. Jedan zid bio je ukrašen golemim posterom za koncert Johnnyja Hallydaya iz 2000. godine - nije li on umro oko 1963.?
Glasom koji je bio barem za oktavu viši od Mollyna, Zabi je dozvala nekoga da donese pića. U međuvremenu, dovukla se grupa da sluša dramu o rolama. Sad se već više njih upoznalo s Molly - dvije skakutave Francuskinje tanahnih glasića, crnac koji je bio toliko elegantan i puten da Molly nije mogla maknuti pogled s njega, Španjolka po imenu Kiki koja je dizajnirala fenomenalne cipele, stariji muškarac kojeg je Zabi predstavila kao svojeg gurua, obučenog u bijelo od glave do pete, i koji je lako žario kao da je bio na svekolikom duhovnom kvarcanju. “Obožavam plavuše”‘, povjerio se Molly, milujući joj kosu.
“Pivo ili vino?” upitao je neki glas.
Molly prihvati čašu vina od Francuza s konjskim repom koji joj se predstavio kao Didier i rekao da se bavi prodajom biološkog povrća. “Kako zanimljivo”, odgovorila je.
Onda: ona je iz Engleske? Didier ju je prepoznao po naglasku. Nadao se da se njezina jadna zemlja napokon oporavila od grozne krize. Ili još uvijek pati?
“Ne previše”, odgovorila je Molly prepredeno, no nije imala pojma o čemu ovaj priča, Malo otpije.
Što se njega tiče, on ne može zamisliti užas života u nekoj zemlji prepunoj ludih krava.
“Stvarno?” nakostriješi se Molly.
Srećom, Francuska je poduzela posebne mjere da spriječi ulazak svake pojedine lude engleske krave u državu.
“Pa, ja sam tu”, rekla je Molly drsko, “i ja nisam luda.”
“Ma pusti ga na miru”, u uhu joj zagrgolji Alicijin glas. “On priča o kravljem ludilu - vache folle. Ima kiosk s povrćem iz biouzgoja.”
Molly poklopi usta rukom da priguši hihot. Srećom, čini se da Didier misli kako je ovo primjer poznatog engleskog smisla za humor pa se i on počeo smijati. Molly osjeti kako joj raste adrenalin. Bila je duhovita - i to na francuskom! Nacerila se Didieru (šašav tip - šašavo ime!) i opet podigla čašu da otpije malo vina. Joj! Čaša je bila prazna.
Alicia ju je odvela do stola punog boca. “Dođi upoznati Cilberta. On je isto ostao bez posla - jedan od onih dot com poslova. Francuzi su se prekasno utrpali na vlak tehnološkog razvoja pa su prvi i izvisili.”
Prošle su kraj gurua koji je isprobavao svoje tehnike na jednoj od onih skakutavih djevojaka koja je u međuvremenu prestala hopsati i legla na kauč među raskuštrana lažna krzna. Sklopio je ruke i stisnuo ih na njezinu trbuhu. “Diši, diši”, govorio je kao da pjeva, dok je ona cičala i meškoljila se.
Gilbert (žil-beer) je bio zgodan mračnjački tip u crnim dizajnerskim trapericama i bijesno je pušio. “Ja sam mučenik novog gospodarstva”, rekao je Molly, gledajući je tragičnim pogledom, “Dvije godine proveo sam ispred kompjutora klikajući kao idiot, Radio sam devedeset sati tjedno. Ručao sam baguette za radnim stolom - možeš si zamisliti? I sad - puf!” Stresao je pepeo. “Najbolje čemu se mogu nadati je posao u nekom ministarstvu gdje ću raditi s onim starcima. Morat ću si kupiti odijelo.”
“To je stvarno tužno”, složila se Molly diveći se njegovim jagodicama. “Evo, popij još malo vina.”
“Znaš, ti si vrlo suosjećajna djevojka.”
Je li to bilo zbog cuge ili je stvarno čula neku elektronsku melodiju? Pomislila je kako prepoznaje “Marseljezu”. Gilbert je izvadio mobitel iz džepa svoje košulje i prislonio ga na uho. “Chérie,” namrštio se, “gdje si ti?”
Pa, ništa. Molly se okrenula i promatrala dimom zamućenu sobu. Sve je bilo toliko drugačije nego u Minster Episcopiju, pa čak nego i u Earlsfieldu. Putovanje zaista proširuje vidike.
Zabi joj je rekla da se potpiše na prednja vrata ljubičastom i srebrnom bojom. Neki čovjek s naočalama, koji ju je zamijenio s Aliciom, održao joj je kratko predavanje o fiziologiji klokana. Francuzi su joj pričali na francuskom, a ona im je odgovarala na francuskom. Ni živu dušu nije zanimalo da radi u marketingu. Nitko je nije ispitivao o Balzacu, iako se našla u strastvenoj raspravi između jedne od skakulavih djevojaka i organski nastrojenog Didiera. Non! djevojka je bila uporna. Samo ljudi smiju imati magarca. Mais écoute, Sylvie, nije li dobri bog stvorio sav život? Zašto onda kukac - ili rajčica - ne bi imali magarca? Što li Molly misli o tome? Napokon joj je sinulo da ne pričaju o magarcima (ânes) već o dušama (âmes). Njezina duša, pak, bila je uzbuđena zbog dubokoumne rasprave. Istina je što se priča da su Francuzi intelektualci. Pomislila je da bi se moglo pokazati kako je Francuska njezina duhovna domovina.
U tom trenutku Alicia joj privuče pogled i mahne joj. Zabi je bila s njom. Dok se probijala kroz sobu, opet je osjetila kako je te crne oči pomno proučavaju. “Zabi bi išla u klub”, reče joj Alicia. “Danas je neki novi DJ koji je stvarno komad.”
Super!” Oči joj zaiskre. “Ali imamo problem.”
Molly ubrzo shvati da je problem ona, točnije njezina odjeća. Taj je, naime, klub zloglasan po svojim izbacivačima - les physios - koji sadistički uživaju u tome da izbace sve one koji ne zadovoljavaju njihove mušičave kriterije o tome što je cool. (“Salauds!”Zabi s gađenjem zabaci glavu.) Molly izgleda jako lijepo, nastavi Alicia, u stvari, dovoljno je zgodna da gotovo u svemu izgleda dobro, ali...
Molly spusti pogled na svoje poslovno radno odijelo od poliestera i osmijeh joj nestane s lica. Gotovo da je čula šištanje ushita kako izlazi iz nje kao zrak iz probušene gume. Uvijek isto. Uvijek su drugi ljudi nosili super odjeću, imali fantastična zanimanja, izlazili u cool klubove. Ali ne i Molly Clearwater, a ne! Po tko zna koji put osjećala se kao da na sceni započinje veličanstvena predstava - svjetla, boja, drama - dok ona čeka, i čeka, i čeka u tami kraj pozornice da dobije mig koji nikako da stigne.
“... ali Zabi će te malo srediti, ne brini”, govorila je Alicia.
Molly se zbunjena okrenula prema Zabi koja je vrtjela suknjom poput djevojčice i izgledala uzbuđeno. Srediti je? Kako? Gdje? I zašto? Ali već je osjetila ruku koja ju je gurala kroz sobu na donjem dijelu leđa. “Nećeš vjerovati kad vidiš Zabinu spavaću sobu”, govorili je Alicijin glas.
Vrata su bila otvorena, svjetlo upaljeno. Molly je ostala bez daha. U sobi se nalazio krevet veličine galiona3, staro pozlaćeno ogledalo
naslonjeno na zid, krojačka lutka napola obučena u otkvačeni kaput od krpica i nizovi vješalica s raznovrsnom odjećom. Bilo je tu crne kože, bijele svile, baršuna boje šljive, stare čipke i izlizanog trapera, čizama s kopčama, poj asova sa zakovicama, šljokica, krzna, šešira. Ne može to sve biti Zabino. To je očigledno bio višak iz njezina dućana.
“Alors.” Zabi usmjeri Molly prema ogledalu i namjesti je ispred njega. “Što mislimo?”
Molly je mislila na nekoliko stvari istodobno - da one valjda stvarno ne misle posudili joj odjeću samo za odlazak u klub, da bi prije krepala nego se skinula pred tom zastrašujuće šik Zabi; da koliko god se trudile, ona će ionako na kraju izgledati blesavo. Osjećala se vrtoglavo kao da se njiše nad ponorom i pita se bi li se usudila skočiti.
“Baš mi se sviđa ova haljina.” Alicia, koja je prekapala po vješalicama, donijela je nekakvu crvenu, sklisku krpicu.
“Iš, iš.” Zabi je odmahnula. Od koncentracije njezino lice poprimi oblik oštrog malog trokuta. Skinula je sako s Molly i uklonila kosu s njezina ramena.
“Ili ovo?” Alicia je gurnula vješalicu pred Mollynu bradu.
3 Ratni i trgovački brod na jedra.
Molly je zgranuto buljila u haljinu zebrastog uzorka dugačku otprilike šezdeset centimetara koja je imala rupu tamo gdje bi trebala biti prednjica. “Ne mogu to obući!”
Ipak, dok je to izgovarala, osjetila je Zabine vješte prste na patentnom zatvaraču. Tren kasnije Mollyna suknja ležala je poput lokve oko njezinih gležnjeva. Bespomoćno je iskoračila. Zabi prostrijeli pogledom etiketu na suknji, a zatim je stručno preklopi i položi na krevet. “I košulju”, zapovjedi.
Molly još jednom automatski posluša. Iz ogledala buljila je u nju poznata figura odjevena u grudnjak iz robne kuće i utegnuta u hulahupke za oblikovanje trbuha. Nastupila je mrtva tišina.
“Gle, Alicia”, napokon je rekla Zabi tonom znanstvenika koji upravo ukazuje na zanimljiv fenomen pod mikroskopom. “Grudi, vrlo su lijepe,
non? A noge?” Lepršavo mahne ručicom. “Moglo bi se nešto napraviti.”
Alicia i Zabi kružile su oko Molly kao da pregledavaju stoku. To ju je s jedne strane smetalo, ali joj je bilo i neobično uzbudljivo. Najbliže što je ikad došla do toga da je netko “odijeva”, bilo je kad je mlitava prodavačica otegnula: “O, pa to vam stvarno dobro stoji.” (Što se često pokazalo očito netočnim.) No osjetila je da se ovdje nalazi u rukama stručnjaka. Štoviše, sve se odvijalo na stranom jeziku. Francuski je zvučao nekako umirujuće bezlično - grudi, noge, stražnjica (inače, na francuskom ta riječ ima oblik množine - tes fesses) - kao da svi ti dijelovi tijela uopće nemaju veze s njom. Osim toga, u francuskom postoji taj mali trik u govoru kojim se sve izražavalo bezlično - il faut... on doit - tako da nije Molly trebala isprobati odjeću, već je odjeću valjalo isprobati.
Zebrasta haljina zapravo uopće nije izgledala tako loše. Molly se razveseli, ali Zabi odbaci haljinu oštrim pogledom. Zatim Molly isproba jednu pripijenu crnu (“Ne crno”, odluči Zabi), onda prugaste trapezice i bluzu od krem šifona (“une catastrophe”). Isprobavajući komad po komad odjeće. Molly osjeti kako se prepušta zavodljivom samoljublju trenutka.
Odjednom Zabi pljesne rukama. “Zlatno!” izjavila je. “S tom kosom i tom puti - razumiješ? Brzo, Alicia, onu suknjicu. I sandale od krokodilske kože. Da, sve jasno vidim. Ja sam genij! Vite, vite!”
Molly začas obuje sandale s visokom petom i tankim trakama koje su se križale na gležnju. Zatim je navukla minicu od mekane, sjajne zlatne kože i povukla zatvarač. Stajala joj je savršeno.
“Opa, vide ti se gaće”, rekla je Alicia i pokazala na vidljive brazde od gume na gaćama. “Morat ćeš imati samo hula-hupke.”
“Molim?”
Molly krene s potrebnom mučnom prilagodbom. U međuvremenu je Zabi otišla do vješalica i prebirala po njima mrmljajući nešto u bradu. Vratila se s korzetom od šanžan svile koja se na svjetlu prelijevala iz brončane u zlatnu. “Nadahnuta sam! Naravno, ispod toga se ne nosi grudnjak.”
Bez donjeg rublja! Pa ne može tako izaći u javnost! Pa sad, možda i može. Na goloj koži korzet je bio hladan i klizav. Zakopčavao se s prednje strane i stajao joj je upravo čudesno.
“Vidiš?” rekla je Zabi. Pogled joj je prštao od zadovoljstva.
Ipak, prije nego što se Molly pošteno pogledala, Zabi je povuče na običan drveni stolac i uperi joj lampu u lice. “Još malo dramatike oko očiju”, promrmljala je nanoseći olovku za oči. “I nešto oko vrata.” Prekopala je ladicu i izvukla tanku baršunastu traku koju joj je svezala ispod kose. “Sad zatvori oči.” Nešto zašišti, proširi se miris sličan laku za kosu, a zatim silne kapljice poškrope Mollynu golu kožu. Zabi joj na kraju preda jaknu od iznošenog baršuna iste boje kao zrna kave. “Evo,” rekla je opušteno i s osmijehom zadovoljstva na licu, “izgledaš savršeno.”
Molly je polako ustala, držeći ravnotežu na nepoznatim potpeticama. “O-o, dečki, drž’ te se.” Alicia je iskočila iza vješalica gdje je kopala tražeći nekakve dodatke uz odjeću. Napravila si je ljubičasti pramen u kosi i oko bokova zakopčala širok remen prepun opasnih zakovica. “Molly, izgledaš fenomenalno.”
“Stvarno?” Molly uvuče ruke u svilenkastu podstavu jakne i nesigurno otklipše do ogledala.
Sad se Zabi spremala. Mazala je usta grimiznim ružem, raspršila oblak parfema u zrak i pustila da poput rose padne na njezino uzdignuto lice i ruke i napokon se uvukla u usku oficirsku jaknu s mjedenim gumbima.
Djevojka u ogledalu buljila je u Molly zagasitim pogledom. Noge su joj bile duge i tanke, a grudi kao dva krem jastuka. Kosa i koža hlistale su joj od zlatnog praha. Molly se približi. Tko je bila ova vatrena sirena, zlatna božica, ova samouvjerena, raskošna, glamurozna, svjetlucava neznanka?
Četvrto poglavlje
Što se to sad događa? Kombi je skrenuo s glavne ceste, zaletio se niz mračnu uličicu i krenuo ravno prema rijeci. Molly se čvrsto primila za sjedalo dok se auto tumbao i poskakivao po kaldrmi. Ovdje dolje nije bilo ničega osim brodića i skupine sumnjivih tipova koji su se onuda motali i to se Molly učini strašnim. Pala joj je na pamet grozna pomisao. Što ako kluba uopće nema? Što akt) su Zabi i Alicia članice neke međunarodne zločinačke organizacije pa je sve što se večeras događalo samo dio razrađenog plana da je otmu, stave na brod niz Seinu do - pa, kud već ona ide - i prodaju nekom naftnom šeiku nepojmljive izopačenosti? Čitala je bila jednom takvu knjigu. Potajno je pogledala Zabi koja je pjevušila nešto u sebi i laštila nokte o rukav svoje jakne. Možda blefira.
Kombi je zahroptao i stao. Motor se ugasio. Molly je čula jako lupanje. Je li to njezino srce? “Uvijek reci nekome kamo ideš i pazi da imaš novaca za povratnu kartu.” Majčine dobro poznate riječi odzvanjale su joj zlokobno u glavi. Krišom je tražila kvaku i polako skidala cipele s nogu, spremna da potrči i spasi si život.
Štropot naglo stane. Didier je povukao ručnu kočnicu. Licem u sjeni okrene se prema njoj. Zabi podigne pogled s noktiju i nagne se prema njemu kao da će mu šapnuti daljnje upute. Molly se odmakne od njih. Vrata kombija se širom otvore pod njezinom težinom i ona ispadne iz auta na stranu. Zabi vrisne. Čudom ravnoteže i prilično neprivlačnim majmunskim posrtanjem, Molly izbjegne pad na koljena. U međuvremenu je čula Zabi i Didiera kako zabrinuto pitaju što se događa. Je li se ozlijedila? Taj debilni auto! Mjesto mu je na otpadu. Molly se polako uspravila. Svjež zrak provali u njezina pluća - i mozak.
Naravno da je nitko ne želi oteti. Didier nije čak ni izašao iz kombija: on za nekoliko sati postavlja svoj štand, rekao je, pa je odlučio da će malo odspavati. Zabi šapne tek bezazleno, obično “Merci” i poljubi Didiera za laku noć. Sumnjivci koje je Molly vidjela bili su ljudi iz kluba, koji su provjeravali svoje financije ili zastali da zapale koju pljugu. Jako lupanje, koje je maloprije čula, nije bilo njezino srce, već Alicia koja je zahtijevala da je puste iz zagušljive gljivarske atmosfere. I ovo nije bio otrcani dok, već široko i prekrasno šetalište uz rijeku, načičkano drvećem koje je pratilo blagi zavoj Seine. S jedne strane nalazio se visoki zid koji je štitio mirnoću ovog mjesta od užurbane glavne ceste, a s druge strane brodovi ukrašeni svjetlosnim girlandama nježno su se ljuljali na valovima crnog stakla.
Klub je bio na jednom od mnogih brodova pretvorenih u restorane ili klubove različitih sadržaja. Prolazeći kraj njih nesigurno nabadajući štiklama, ruku pod ruku s Aliciom i Zabi, Molly je čula kako se džez pretvara u disco, rock preklapa s rapom, a zatim su stigli do starog