A nivel nacional

C

ui in pace defuncto successit Chrism erius filius et ipse in om nibus laudandus, n aturae fortunaeque bonis aeque insignis, sed praecipue in deum observantia atque Cultu.

Cum unum et triginta regnasset annos, in dem ortui loco ■uffectus est filius Zvonimerus, cum ornam entis ac religione nemini superiorum regum postponendus, aequi ac legum praecipuus observator et proinde pessim o cuique maxime invisus.

Eo regnante prospere inoffenseque succedebant om nia, quieverant bella, opes augebantur nec pauperibus e ra t tim ori dlvitum avaritia, nec plebs potentiorum vim form idabat, omnes p a rite r tuente ac protegente ipsa regis iustitia, quae Bwninem prorsus ab aliquo vexari patiebatur. Cumque Omnium p ar sibi cura esset, arva colere, pecudes alere, nego­ tiationibus exerceri, num quam antea regnum illud ulla re­ rum copia opulentius fuisse m em orabatur. Abunde in civita­ tibus e ra t vestis preciosa decoraque arm a et phalerati equi, exquisita supellex, auri quoque argentique vis, gemmae, margaritae et quaeque alia, quae m ortalium animos vel extim atione vel pulchritudine allicere solent, sed, u t fit, lUXuria in superbiam verti coepit, in sum m um usque scelus •fu p tu ra m , quod ex sequenti modo patebit n arratione ve- IMmque esse constabit.

Contigit enim, u t Rom a caesaris pontificisque legati ad Ivonim erum regem m issi cum binis litteris venirent; prim as ragi tantum legendas dederant, quarum haec sententia erat: »Rogamus obsecram urque te, Zvonimere frater, regum C hriitianorum piissim e, u t coacto procerum tu o rum popu- Itque concilio alteram epistolam coram resignari coram que l« |l iubeas et un a cum ipsis deliberes his de rebus, quas nos, (lao bene iuvante, aggredi m editam ur p ro am ore Christi •CGlesiaeque sanctae utilitate; cum dem um quicquid com- m unl concilio decretum fuerit, u t nobis nihil m oratu s rescri-

b « l cfficiasque certiores. Vale.«

Zvonimirus igitur naviter, sicut rogabatur, accersitis Omnibus regni sui praefectis decurionibusque civitatum co- nlunctimquc habito ad quinque ecclesias in campo, qui

mnoštvo veliko. I legoše vojske i narediše straže. I kada dojde dan, učini slavni i dobri kralj Zvonimir otvoriti listo­ ve pape i cesara velikoga grada Rima, s voljom svetoga oca pape, koji kazahu:

»Brata našega Zvonimira molimo s vlasnici i pukom zemlje i kraljevstva njegova, da bi hotil odlučiti i s nami biti zajedno s pomoću ine gospode krstjanske, koji ovake listove imaju od nas, i oni da odluče volju njih, i da nam dadu na znanje, jesu li k volji našoj pristali, ča jest z dopuš- ćenjem božijim i sina njegova, koji jest porojen od dive Marije i muku trpel i krv prolio na drivo križa i na njem umoren, koja smrt bi otkupljenje svita i oslobojenje svetih otac iz limbene tamnosti. I tako z dopušćenjem njegovim i s pomoću u njega virujućih jesmo odlučili osloboditi mista, koja je za ljubav našu okrvavio i gdi je pridao duh ocu kroz muku i trud, i greb u kom bi položeno prislavno tilo njegovo.«

I toj čuvše bogom prokleti i nevirni Hrvati, ki ne mno­ go prija daše pomoć hudobnomu sinu dobroga njih gospodi­ na kralja Radoslava iz kraljevstva njegova izagnati i s oruž- nom rukom s nemilostivim sinom njegovim iz zemlje pro­ gnati. Tada čuvši toj nevirnici, ne daše ni listove dočtiti i skočiše ne samo da bi pristali na dostojnu molbu svetoga oca pape i cesara rimskoga da sveta mista iz ruk poganskih izmu i oslobode, da oni bogom kleti počeše kričati i vikati na svetoga kralja, tužeći se i vapijući jednim glasom, kako na Isukrsta Židove, da on išće izvesti njih iz domov njih i žen i diče njih, i s papom ter s cesarom otimati mista gdi je Bog propet i gdi je grob njegov. »A što je nam za to?« I nevirni Hrvati vazeše zlu misal i nepravden svit, i meju sobom zlo viće učiniše, i sebi i ostatku svomu rasap i vičnje pogrjenje. I tako počeše upiti kakono Židove vapiše na Isukrsta, kada reče poglavica: »Bolje da jedan umre nere tolik puk da pogine.« I tako sramotni i nevirni Hrvati po­ češe govoriti vapijuće kako psi ali vuci: »Bolje da on sam pogine ner da nas iz didine naše izvede cića Boga i inim mista toliko daleko obujimati, zemlje i gradove.« I ne ina- ko, nere kako psi na vuke lajući kada idu, tako oni na do­ broga kralja Zvonimira, kome ne daše ni progovoriti, nere

Cossovus nuncupatur, concilio, litteras aperiri fecit et cun­ ctis cum silentio audientibus publice recitari, quae in haec 'fere verba scriptae erant:

»Romanus pontifex et caesar augustus Zvonimiro regi .populoque eius salutem. Rem certe indignam et christiano- tutn principum ignaviae adscribendam existimamus, ut 'Hyerosolyme sanctaque loca, in quibus Christus dominus pro nobis nasci, pro nobis mori voluit, ab infidelibus tam diu possideantur possessaque polluantur prophanenturque •t ab iisdem illa sacra, illa domini misteria, quae nobis ve­ nerationi sunt, probro derisionique habeantur. Idcirco vos, •lcut et reliquos per orbem fideles, hortamur, ut nobiscum •ocia arma iungentes ad res Christiano nomini repetendas in libertatemque vindicandas proficisci statuatis. Huic rei caeteros reges ac nationes, quibus itidem scripsimus, con- •ensuros speramus. Nobis autem tam praeclarum facinus conantibus domini opem affuturam nemo diffidat, quando­ quidem non nisi eius nutu atque instinctu talis menti no­ strae incidere potuit cogitatio.

Quid ergo consilii vobis sit, hoc est utrum, quod roga­ mini, facturi estis, quamprimum nosse cupimus. Valete in domino.«

Id audientes nequissima Crovatorum gens protinus in­ dignari coepit, ita ut vix litteras perlegi pateretur. Non so­ lum itaque non consenserunt litteris et hortationi pontificis • t Caesaris, verum etiam in regem suum insurgentes magno tumultu et vociferatione conquesti sunt illum huiusce rei AUCtorem, ut ipsi relictis coniugibus, liberis patrioque solo procul per alienas domos errent, aliena sequantur imperia, • t non sibi expedire, loca illa sancta si liberentur. Atque ita Infesta concio pessimis usa consiliis nequivit inhiberi, quin Npente, sanctissimum regem Zvonimerum invadentes, multis conficerent vulneribus atque interimerent, eadem

S

ippe illa perfidae mentis ferocia, quae ipsos impiissimi

lilavi partes sequi fecit et Radoslavum patrem, omni laude dignum virum, regno pellere, in Zvonimerum quoque com­ pulit saevire. Non aliter furibundi circumstetere quam cum n b ld i venatorum canes, imbellem cervum nacti, nunc latra­ tibus terrent, nunc dentibus laniant.

Rex autem, dum adhuc spiraret, tantae perfidiae im­ manitate commotus eos devovisse fertur, ne umquam sui

z bukom i oružjem počeše sići njega i tilo njegovo raniti i krv prolivati svoga dobroga kralja i gospodina, koji ležeći u krvi izranjen velicimi bolizni, prokle tadaj nevirne Hrvate i ostatak njih Bogom i svetimi njegovimi i sobom i nedostoj­ nom smrtju njegovom, i da bi veće Hrvati nigdar ne imali gospodina od svoga jazika, nego vazda tuju jaziku podložni bili. I tako izranjen ležeće a Hrvate proklinjuće izdahnu, i pojde duh njegov, po milosti onogaj ki sve može, s anjeli ve­ seliti se u vike vikom.

Originalni tekst iz Krajine

generis dominum habeant, sed semper alienigenis regibus principibusve subiecti sint. Ex illo ad hanc usque diem tem­ pore isthaec maledictio tam certum eventum habuit, ut non ab irato prolatum, quod tunc dixit, crediderim, sed praenun­ tiatum, deo volente palam fieri, quanto gravius luituri erant supplicium criminis auctores, si sic posteri quoque eorum essent afficiendi.

Post haec verba Zvonimerus continuo animam exhalavit et relicto corpore ad coeleste regnum transferri meruit, cum terrenum tam bene rexisset per annos quinque et triginta. Tam diu enim cum potestate vixit.

D A V I D U A D A

I <UVOD>

P

očinjem pripovijedati o slavnim djelima pobožnoga kralja Davida. Tko bi mi sad udijelio moć da ih dostojno opjevam? Ne bi ni Apolon koji silazi s vrha kirske hridi glave ovjenčane lovorom, ni božanstvo Niže, pomamni Bakho, ni zbor Pijerida, jer ne mislim pričati o propasti Troje ili Tebe, ni o tesalskim polja­ nama koje su za vrijeme građanskih ratova bile poprs­ kane krvlju rimskih građana, nego o djelu, povezanu s 10 nebom i posvećenu skrovitim otajstvima. Veliki Bože, pomozi mi da opjevam ono čemu si jedini, vjerujemo, jedini začetnik.

II

<DAVID I GOLIJAT)

K

ad je David to uporno zahtijevao, kralj mu napo­ kon popusti i dade prikladno oružje: mač, želje- zni oklop, koplje, sjajnu kacigu i štit od čiste kovine. Ali Išajev potomak baci to i pođe uzevši samo štap ođ kvrgave hrastovine. Pripremi konopaste uzde balearske praćke i s hrpe kamenja na obližnjoj riječnoj obali uze pet kamenova jednake težine, stavi ih u njedra i odmah navali na Golijata koji ga je iščekivao. Zamahne prać­ kom, izbaci kamen, a on poleti zviždeći zrakom. Tad

D A V I D I A S

I

Đ

avidis memorare pii gesta inclyta regis

Instituo. Quis nunc dignas in carmina vires Suppeditet? Nona) Cyrrheae de vertice rupis Descendens lauroque caput praecinctus Apollo, 5 Non Nysae numen, furiata mente Lyaeus,

Pieridumque chorus. Nam non ego dicere Troiae Excidium Thebasve paro, nec sparsa cruore Thessala Romano bellis civilibus arva.

Sed caelo cognatum opus arcanisque sacratum 10 Mysteriis. Quorum qui solus crederis autor,

Solus, magne Deus, mihi iam cantanda ministres.

II

T

alibus instanti rex tandem caessit et arma

Apta dedit: phrameam, ferratum tegmen et hastam^ Et nitidam puro galeam clypeumque metallo.

His tamen abiectis abiit Iesseia proles, 5 Arrepto tantum nodosae stipite quercus.

Funiceas etiam fundae Balearis habenas Aptat et e scrupeo ripae propioris acervo ■< ; Quinque capit lapides, aequati ponderis omnes,. Collegitque sinu, praestolantemque Goliam a) corr. ex Suppeditet, tum

10 snažno udari, probije kacigu i rascijepi mu čelo po srijedi. Ranjen smrtonosnim udarcem jaukne kao bik pri klanju uz sveti žrtvenik. Po licu i po oružju stade mu teći jadna krv te poče curiti zajedno s mozgom. Posrćući uzalud se naslanja na čvrsto koplje, uzalud želi ostati na nogama. A zatim odjednom cijelim se tijelom sruši na zemlju. Zadrhta zemlja pod njegovom 20 težinom i, dok je padao, oružje mu se oglasi strašnom zvekom. David nato brzo dotrča i baci se na oboreno tijelo. Zgrabi umirućega za kosu i njegovim mačem odmah mu presiječe strašni grkljan na golemom vratu. Odsječenu glavu visoko podiže i pokaže je svojima kao pobjednik. Silna vika Izraelaca ču se do visokih zvi­ jezda. Prestrašene gomile neobrezanoga naroda udariše u bijeg po brdskome bespuću.

III

<DAVID I ABIGAJILA)

P

osred nebeskog svoda dizalo se žarko Sunce i sve više je sukljao gorući oganj iz nozdrva Piroja, brzoga Flegonta, blještavog Eoja i žarkog Etonta. Tad je vrijedna Nabalova žena ušla u kuću i ugledala raz­ dragane uzvanike kod svečane i bogate gozbe i kako se pjenušavo vino u punim vrčevima donosi na stolove, ravno postavljene u dugome redu. Sva je kuća bučala: 10 jedni su posluživali, a drugi tražili sad ovo, sad ono. I svi su uzvanici za stolom tratili vrijeme u kojekakvim razgovorima. Smiju se, glasno pjevaju, stalno brbljaju i od snažnih glasova odzvanjaju tavanice. Kao što se u velikom stadu stoke često čuju rika i mukanje, izmije­ šani s ovčjim blejanjem i svinjskim roktanjem, i kao

što nejasni glasovi neskladnim zvukom paraju otvorene

10 Protinus aggressus, fundae vertigine saxum Coniicit, idque volans stridenti turbine fertur. Tum valide illisum, perfracta casside frontem Diffindit mediam. Laethali saucius ictu Mugiit ut taurus sacras mactatus ad aras,

15 Per vultus perque arma fluens miserabilis humor Sanguinis admixto coepit manare cerebro.

Ille labans tereti iam frustra innititur hastae. Frustra stare cupit. Mox praeceps corpore toto Labitur in terram: tremuit sub pondere tellus 20 Armaque labentis magno sonuere fragore.

Impiger hinc David prostratos occupat artus Accurrens, praensaque coma morientis et ense. Continuo secat immanis fera guttura colli Avulsumque caput tollit sublime suisque 25 Ostentat victor. Ferit ardua sydera clamor

Israhelitarum. Trepidae fugere catervae Incircumcisae montana per avia plebis.

III

S

candebat medium caeli Sol aureus orbem Ferventemque magis spirabant naribus ignem Pyrous rapidusque Phlegon et lucis Eous

Foecundus plenusque suis ardoribus Aethon, 5 Quando tecta domus Nabalis sedula coniux

Succedens vidit dapibus convivia largis Fervere et impletis u n d a n t i a vina lagenis Afferri pariter positis longo ordine mensis. Atria tota strepunt, istis famulantibus, illis 10 Nunc hoc, nunc illud poscentibus, omnis et ipsa

Plebs recubans vario tempus sermone trahebat. Risusque et cantus creberque per ora susurrus Fertur et elatae rumpunt laquearia voces. Qualiter in magno pecudum grege saepe ruditus 15 Mugitusque sonat, ballatu mixtus ovili

Grunituque suum: tum vox confusa canore Diverso patulas hominum circumtonat aures,

uši ljudi, tako se i tu po cijeloj blagovaonici dizala vika i raznovrsni žamor ispunjao je prostranu kuću- Me- 20 đu gostima Abigajila slučajno ugleda svoga muža Na- bala: objema rukama prihvati on i podiže pun vrč, primaknu ga usnama te požudno pijući ispi ga nadu- šak. Tad žena zapazi da se on toliko više od drugih zagrijao koliko se gospodar obično više i slobodnije od sluge prihvaća vina. Nabal bijaše pijan. Izgovarao je riječi napola i zaplitao jezikom, ali ne što bi mu govor inače bio mucav, nego od vina od kojeg su mu 30 se nadule i nabrekle žile. On ne zna ni govoriti ni šut­

jeti — ustima mrmlja, rukama maše i očima žmirka. I da pijan nagnuvši grudi ne leži naslonjen na stol, ne bi mogao stajati uspravno na nogama. Kad ga je takva ugledala brižna žena, zašuti. T& što tko može svjetovati riječima čovjeku u besvjesnom stanju ili reći a da to brzo ne odnese vjetar ili nestalna oluja?

A kad je već iza vesele gozbe duboki noćni mir njezinu mužu otjerao pijanstvo i kad mu se svijest u 40 cik zore počela vraćati, Abigajila pristupi k njemu i ispriča mu što je sve radio. On se prestraši kad ču za pogibelj i jedva se od straha držao na nogama. Zatim se u čudu poboja da neće više moči izbjeći zasluženoj kazni. Bio je kao čovjek koji se sjeća da su ga nasred morske pučine valovi bacali u, krhkoj lađi, pa se još uvijek boji valova kojima je jedva izbjegao te ne može mirno na njih misliti.

David je Nabala milostivo oslobodio kazne, ali ga Bog udari zbog luda govora i uvreda što ih je izrekao 50 protiv svoga dobrotvora, te ga poslije deset dana smrt nenadano odnese u Tartar. Glasnik brzo obavijesti Da­ vida da je Nabal svoj grijeh platio smrću. Tad on po­ diže k nebu obadvije ruke i oči i glasno reče: »Zahva­ ljujem ti, vrhovni Upravitelju svijeta! Ti nemilo uda­ raš pravednom kaznom djela drska i nezahvalna čovje­ ka i sam ne možeš trpjeti da ostane nekažnjena ne-

Talis ibi per tota ruens triclinia clamor Murmure multiplici latas repleverat aedis. 20 Inter convivas Nabalem forte maritum

Cernit, qui manibus plenum cratera duabus Sustulit amplexus labrisque admovit et ore Exhaustum cupido totum consumpsit hiacum. Et tunc illa quidem deprendit tam magis ipsum 25 Incaluisse aliis, quanto maiore bibendi

Libertate solet dominus quam servulus uti. Potus Nabal erat, perplexo verba palato Dimidiata refert, non blesae crimine linguae. Sed vini vitio, venas inflante madentes. 30 Ipse idem nescitque loqui nescitque tacere:

Murmurat ore, manu gestit, connivet ocellis. Et nisi quod mensis innixus pectore prono Ebrius accumbat, pedibus consistere rectis Non bene sufficeret. Talem quum provida coniux 35 Vidisset, siluit. Quid enim suadere loquendo

Capto mente potest aliquis, vel dicere quod non Ventus et instabiles properent auferre procellae?

Ast ubi iam noctis convivia laeta secutae Alta quies crapulam digessit mensque nitere 40 Coepta nitente die est, verbis aggressa maritum,

Abigail narrat quae gesserat. Ille periclo Territus audito, trepidos vix sustinet artus. Inde stupens nec adhuc meritas evadere poenas Posse timet. Veluti mediis qui fluctibus olim 45 lactatum fragili meminit se forte carina.

Quos vix effugit fluctus, exhorret eosdem.

In document UNIVERSIDAD NACIONAL DE SAN ANTONIO ABAD DEL CUSCO ESCUELA DE POSGRADO MAESTRÍA EN MARKETING SOCIAL Y COMUNICACIÓN PARA EL DESARROLLO TESIS (página 73-0)