EXPRESAMENTE RECHAZAN CUALQUIER GARANTÍA DE

i

Julien ponovno odmakne ruku od ruke gospođe de Renal, a zatim] je opet uhvati i stisne. Kad su oko ponoći ulazili u salon, gospođa] de Renal ga tiho zapita:

- Vi nas napuštate, vi odlazite? Julien odgovori uzdahnuvši:

- Moram otići jer vas strastveno ljubim; to je grijeh... i te kakav] grijeh za mlada svećenika! - Gospođa de Renal se tako naslonila na njegovu ruku i bila mu je tako blizu da je na svom obrazu osjetila toplinu Julienova obraza.

Noći tih dvaju bića bile su vrlo različite. Gospođa de Renal bila] je sva u zanosu najuzvišenije duševne sladostrasti. Mlada koketnaj djevojka koja rano ljubi privikne se na ljubavna uzbuđenja; kad dođe doba prave strasti, ova više nema za nju dar novine.

Gospođa ] de Renal nikada nije čitala romane, te su za nju sve nijanse njezine] sreće bile nove. Nije bilo nikakve žalosne istine da je prestravi, pa, ni aveti budućnosti. Vidjela je sebe za deset

godina jednako sretnu] kao i u ovom času. Čak se i misao na krepost i na zakletvu vjernosti] gospodinu de Renalu, koja ju je nekoliko dana prije uznemirivala,] sada uzalud pojavljivala; ona ju je tjerala od sebe kao nametljiva! gosta. "Nikada neću Julienu ništa dopustiti", mislila je gospođa de] Renal. "Živjet ćemo i ubuduće kao što živimo ovih mjesec dana.j Bit će mi samo prijatelj."

XIV.

Engleske škarice

Šesnaestogodišnja djevojka imala je put kao ruža, a stavljala je rumenilo na obraze. Polidori

Fouqueova je ponuda zaista pomutila Julienovu sreću; nije se mo-Kao odlučiti.

"Ah možda sam slaba karaktera; bio bih loš Napoleonov vojnik. Bar će me potajno ljubakanje s gospodaricom kuće malo

rastresti", doda on.

Na njegovu sreću, čak ni u tom malom događaju stanje njegove duše nije bilo u skladu s bahatim riječima. Plašio se gospođe de Renal zbog njezine tako lijepe haljine. Ta je haljina u njegovim očima bila prethodnica Pariza. Njegova taština ne htjede ništa prepustiti slučaju i trenutačnom nadahnuću. Na osnovi

Fouqueovih povjeravanja i ono malo znanja o ljubavi što gaje bio stekao čitajući Bibliju, načini on vrlo razrađen ratni plan. Kako je bio vrlo uzbuđen, što sam sebi nije htio priznati, on je taj plan i napisao. Sutradan ujutro gospođa de Renal ostade načas sama s njim u salonu.

- Nemate li vi nikakvo drugo ime doli Julien? - upita ga ona. Na to laskavo pitanje naš junak nije znao što da odgovori. Ta okolnost nije bila predviđena u njegovu planu. Da nije učinio tu glupost i sastavio plan, njegov bi mu živahni duh pomogao, a iznenađenost bi samo povećala snagu njegovih primjedaba. Ispao je nespretan i smatrao se još nespretnijim no što je bio. Gospoda de Renal mu to odmah oprosti. Ona je u tome vidjela znak

80 81

Crveno i crno

neke dražesne bezazlenosti. A upravo je bezazlenost bila ono što je u njezinim očima nedostajalo tom tako darovitom čovjeku. - Tvoj mali učitelj pobuđuje u meni veliko nepovjerenje - rekla bi joj koji put gospođa Derville. - Čini mi se da uvijek razmišlja i da ništa ne čini bez neke namjere. On je podmukao. No Juliena je duboko ponizila nesreća što nije znao odgovoriti gospođi de Renal.

"Covjek kao što sam ja dužan je ispraviti taj neuspjeh." Iskoristivši čas kad su prelazili iz jedne sobe u drugu, smatrao je svojom

dužnošću da poljubi gospođu de Renal.

Nije mogao učiniti ništa neumjesnije, ništa neugodnije i ništa neo- preznije za sebe i za nju. Samo što ih nisu opazili. Gospođa de

Renal je pomislila da je lud. Bila je prestrašena i nadasve

povrijeđena. Ta ju je glupost podsjetila na gospodina Valenoda. "Što bi mi se tek dogodilo da sam s njim nasamo?" upita se ona. Sva joj se krepost vratila, jer je ljubav popustila. Odsad je uvijek gledala da jedno od njezine djece bude uz nju. Taj je dan za Juliena bio dosadan; proveo ga je čitava nespretno izvodeći svoj plan

zavođenja. Nijednom nije pogledao gospođu de Renal a da to nije imalo neku svrhu; ali on nije bio toliko glup da ne bi opažao kako mu ne polazi za rukom da bude ljubazan, a još manje zavodljiv. Gospođa de Renal nije mogla načuditi se što je on tako nespretan i istovremeno tako odvažan. "To je bojažljivost misaonog čovjeka kad se zaljubi", pomisli ona napokon s neopisivom radošću. "Je li moguće da ga moja suparnica nikada nije ljubila?" Poslije ručka se gospođa de Renal vrati u salon da primi posjet gospodina

Charcota de Maugirona, potprefekta iz Brava. Ona je vezla za malim razbojem koji je bio vrlo visoko postavljen. Gospođa

Derville je bila uz nju. U takvom položaju, i po bijelome danu, naš junak je smatrao za zgodno da ispruži svoju čizmu i pritisne lijepu nogu gospođe de Renal, čije su prozirne čarape i lijepe pariške cipele očito privlačile poglede galantnog potprefekta. Gospođa de Renal se strahovito prestraši; ona ispusti škare, klupko vune i iglu, tako da se Julienova kretnja mogla smatrati nespretnim pokušajem da zadrži škare, koje je vidio kako klize. Srećom su se te škarice od engleskog čelika slomile i gospođa de Renal stade žaliti što joj Julien nije bio bliže. - Vi ste prije mene opazili da Prvi dio-XIV.

Škare padaju, mogli ste to spriječiti, umjesto da mi u svojoj revnosti zadate tako jak udarac nogom.

Sve je to prevarilo potprefekta, ali nije gospođu Derville. "Taj se lijepi mladić vrlo glupo ponaša!" pomisli ona. Pravila dobra

ponašanja u provincijskom gradu ne dopuštaju tu vrstu pogrešaka. i iospođa de Renal nađe prilike da šapne Julienu: Budite razboriti, ja vam to naređujem!

Julien je i sam uviđao svoju nespretnost; bio je ozlojeđen. Dugo je i a spravljao u sebi treba li se naljutiti zbog riječi: Ja vam to

naređujem. Bio je dovoljno glup da misli: "Mogla bi mi reći

naređujem, ako se radi o bilo čemu što je u vezi s odgojem djece, ali uzvra-i ajući mi ljubav mora pretpostaviti jednakost. Ne može se ljubiti Ih/, jednakosti...)) i njegov duh se izgubi u općenitim mislima o jednakosti. S gnjevom je ponavljao Corneilleov stih koji je nekoliko dana prije bio čuo od gospođe Derville:

"...Ljubav"

o(Stvara jednakost, ali je ne traži."

I 'porno izigravajući Don Juana, iako još nikad u životu nije imao liubavnicu, Julien je cijelog dana bio strahovito glup. Samo mu n* jedna misao bila jasna. Sit samoga sebe i gospođe de Renal, sa strahom je gledao kako se približava večer, kad će u mraku sjediti kraj nje u vrtu. Zato reče gospodinu de Renalu da ide u Verrieres posjetiti župnika; ode poslije ručka i vrati se tek noću. 1)

konačno je bio otpušten; vikar Maslon je došao na njegovo mjesto. Julien pomogne dobrom župniku da se preseli i smisli kako će

pisati Fouqueu da ga je neodoljiv poziv koji osjeća za sveto zvanje isprva spriječio da prihvati njegovu ljubaznu ponudu, ali je upravo vidio jedan takav primjer nepravde te bi za njegovo spasenje

možda bilo bolje da ne stupi u svećenički stalež, lulien je bio vrlo zadovoljan lukavstvom kojim je iskoristio otpuštanje verrierskog župnika kako bi sebi ostavio otvorenu mogu-i nost da se vrati trgovini ako u njegovu duhu kukavna razboritost prevlada heroizam. 82

83

Crveno i crno XV.

Pjev pijetla

Amour en latin faict amor;

Or done provient d'amour la mort, Et, par avant, soulcy qui mord,

Deuil, plours, pieges, forfaitz, remord.1 Blason d'Amour

Da je u Juliena bilo samo malo one spretnosti koju je sebi tako bezrazložno pripisivao, bio bi mogao sebi sutradan čestitati zbog učinka što ga je izazvao njegov put u Verrieres. Njegovo je izbivanje bacilo u zaborav njegove nespretnosti. Toga je dana bio opet prilično mrzovoljan; uvečer mu padne na pamet smiješna misao, i on je s neobičnom neustrašivošću priopći gospođi de Renal. Tek što su posjedali u vrtu, Julien je, i ne sačekavši da se dovoljno smrači, primakao svoja usta uhu gospođe de Renal te joj uz opasnost da je strahovito kompromitira reče:

- Gospođo, noćas u dva sata doći k vama u sobu, moram vam nešto kazati.

Strepio je da ona ne prihvati njegovu molbu; uloga zavodnika bila mu je tako mučna da bi se bio najradije - samo da je mogao

- povukao na nekoliko dana u svoju sobu da ne vidi gospođe. Razumio je da je svojim jučerašnjim neprirodnim postupkom pokva-

1. Ljubav je na latinskom "amor", Iz ljubavi proizlazi dakle smrt, Pa onda briga koja izjeda

Žalost, suze, zamke, zločin, grižnja savjesti... 84

" Prvi dio - XV. rio sve dobre izglede prethodnog dana i nije znao kako se

ponašao. Na Julienovu drsku izjavu gospođa de Renal odgovori istinskim i nimalo pretjeranim negodovanjem. Njemu se učini da u njezinu kratkom odgovoru opaža prezir. Sigurno je da je taj

odgovor, koji je ona vrlo tiho izgovorila, sadržavao i riječi stidite se. Pod izgovorom da mora nešto kazati djeci, Julien ode u njihovu sobu; vrativši Si-, sjede uz gospođu Derville, vrlo daleko od

gospođe de Renal. 'iiiko je sebi oduzeo svaku mogućnost da je uhvati za ruku. Razgovor je bio ozbiljan, i Julien se dobro držao,

osim nekoliko trenutaka potpunog muka, za koje je vrijeme napinjao mozak. "Zašto ne mogu izmisliti neku spretnu

doskočicu", govorio je sebi, "koja bi gospođu de Renal prisilila da mi da one nesumnjive dokaze nježnosti zbog kojih sam prije tri dana već bio povjerovao da je moja!" Bio je veoma zbunjen gotovo očajnim stanjem u koje je doveo svo-iu stvar. Pa ipak, ništa ga ne bi bilo više smelo nego uspjeh. Kad su se u ponoć razišli, vjerovao je u svom pesimizmu da ga gospođa Derville prezire i da,

vjerojatno, nije mnogo bolje ni s ;ospođom de Renal.

l.iko zlovoljan i vrlo ponižen nije mogao usnuti. Bio je na tisuće i nilja udaljen od pomisli da odustane od svake varke i svakog plana i da živi bezbrižno uz gospođu de Renal, zadovoljavajući se kao ilijete srećom koju svaki dan sa sobom donosi. Razbijao je glavu smišljajući vješte manevre; čas kasnije uvidio bi kako su

besmisleni. Ukratko, bio je vrlo nesretan u trenutku kad .u na tornju dvorca izbila dva sata.

li"j ga zvuk razbudi, kao što je pjev pijetla razbudio svetog Petra. 1 >sjeti da je kucnuo čas najmučnijeg događaja. Od trenutka kad je 'no izrekao onaj svoj drski prijedlog nije više ni mislio na nj; ta bio <o tako loše primljen.

Rekao sam joj da ću u dva sata doći k njoj", reče ustajući. "Mogu uli neiskusan i grub kako to i pristaje seljačkom sinu; gospođa i ) erville mi je to već dovoljno pokazala, ali barem neću biti slab." lulien je imao razloga da se pohvali zbog svoje hrabrosti; još nikad ti je bio prisilio sebe da učini nešto što bi ga stajalo više muke. Hvorivši vrata svoje sobe, toliko je drhtao da su mu koljena kleca-¦i, pa je bio prisiljen nasloniti se na zid.

Bio je bos. Pođe prisluškivati na vratima gospodina de Renala i ču ,;.i kako hrče. Bio je zbog toga očajan. Nema, dakle, više nikakva

85

Crveno i crno