Zanimaju nas granice fenomenologije. Granice do kojih je došao mislilac koji se odvaţio da ide što dalje, da slijedi Husserla i tamo gdje je ovome put bio nepristu-pačan i zatvoren. MeĎutim, kao što znamo, fenomenolog se u svom napredovanju ne udaljuje nego pribliţava da bi dospio tamo gdje tek nastaje svaka duţina, mjera, proticanje, razlikovanje…, gdje se raĎa i konstituiše svaki smisao uopšte. U prvoj generaciji francuskih fenome-nologa, Merleau-Ponty se izdvaja po svom radikalnom pokušaju da se misli početak, da se dospije
do izvorišta. Samo odatle njegova filozofija crpi “kanoničko vaţenje” o kojem govori L. Landgrebe.45 Ali, ovo vaţenje ne pripada samo njemu kao autoru, ono mu se naprosto ne pripisuje kao originalnom piscu, upravo u onom smislu u kojem njegova filozofija ne naseljava nikakav “vlastiti” prostor pored već postojećih. Fenomenološka filozofija, kako je ustvrdio Husserl, ne smije se brkati sa Weltanschauung-om46 niti se svodi na izraz nečijeg dubokoumlja. Tako Merleau-Ponty svakim svojim fenomenološkim posti-gnućem osnaţuje i legitimira vaţenje i mogućnost jedne univerzalne teorijsko- istraţivačke prakse, na čemu je njen začetnik Husserl radio do svog posljednjeg dana. No, pitanje je da li on time ostvaruje učiteljev plan, da li se on svojim djelom uklapa u mozaik mislilačkih poduhvata koji treba da u beskrajnom radu ispune jednom, po prvi put otvoreni i uspostavljeni prostor znanstvenog istraţivanja koji je doznačen svim potonjim generacijama koje bi se na taj način vertikalno ulančavale u jedinstvenu tradiciju pozitivnog saznanja. Merleau-Ponty se poput drugih feno-menologa nadovezuje na Husserla, svi oni preuzimaju u nasljeĎe jedno započinjanje u filozofiji koje se opet sa svoje strane javlja samo kao kasni i zreli produkt povijesti metafizike, svih onih velikih nastojanja za posljednjim utemeljenjem. MeĎutim, moţe se reći da nijedan zna-čajniji mislilac meĎu onima koje svrstavamo u fenome-nologe ne ostvaruje doslovno doznačeni plan ostvarivanja zadaće saznanja, budući da se fenomenologija nije uspjela zasnovati kao stroga znanost, budući da ništa apsolutno ne jamči za čvrsti, graduelni poredak i postojanu sedimen-taciju znanja. Ipak,
45 L. Landgrebe, Phänomenologie und Geschichte, Gütersloh, 1967,
str. 167.
46
E. Husserl, Philosophie als strenge Wissenschaft, Klostermann, Frankfurt/M, 1971, str. 49-72.
moţe se reći da oni nastavljaju da kao fenomenolozi izlaţu “same stvari” mišljenja. Obično se tvrdi da oni proširuju zatečene ograde fenomenološke filozofije koje im se ukazuju kao neznanstvene ili scijentističke, odveć tradicionalno idealističke ili reali-stičke, nedovoljno ili tvrdokorno metafizičke itd. Postavlja se pitanje kako je moguće proširiti ograde jednog sveobuhvatnog i beskrajnog prostora, onakvog kakvog je fenomenologija ponudila metafizici. Ne moţe se kazati da fenomenologija u svom razvoju proširuje ograde bilo uspostavljenog bilo već oduvijek postojećeg prostora feno- menološkog istraţivanja, jer niti je on uspostavljen sa Husserlom niti ga je fenomenologija naprosto zatekla, kao što to naznačuje “pojam” konstitucije koji izvorno odre-Ďuje fenomenološki pristup bez granica.
Šta znači kod velikih, samosvojnih mislilaca, prije svega kod Merleau-Pontyja, nadovezivanje na ono što je započeo rodonačelnik fenomenologije, nadopunjavanje njegovog djela, kada se pokazalo da izostaje linearno ulančavanje postignuća nasljednika, postepeno taloţenje ostvarenja kao neumitno popunjavanje praznina i premošćivanje jazova? U kom smislu danas moţemo govoriti o fenomenološkoj tradiciji, ako polazimo od toga da sa propadanjem strogo znanstvenog modela nemamo povoda da govorimo o neuspjehu fenomenološkog projekta nego samo o objelodanjivanju njegove prave suštine, recimo o pobjedi egzistencijalističke struje koja potiče iz samog izvora? Ili, ako se takoĎe pokazalo da ne postoji nekakav školski okvir ovog filozofskog učenja, kakve već nalazimo u prošlosti? Nije li Ricœur povodom prve generacije Husserlovih sljedbenika, koja je ostvarila najblistavije domete ove filozofije, pa tako nipošto nije zaostala za Husserlom, zaključio da “fenomenologija u
velikoj mjeri predstavlja povijest huserlovske hereze”?47 U kom smislu tu moţemo govoriti o nekoj tradiciji ako je rastočena ne samo znanstvena forma izlaganja nego i diskurzivno disciplinovana forma oprisutnjavanja (pre-zencije) uopšte ili
forma u njenom emfatičkom meta-fizičkom značenju? 48
Umjesto nadopunjavanja koje je generalno jednoznačno orijentisano, u kojem se teoretičari ne bi raspoznavali prema rukopisu niti bi se primjećivali nakalemljeni tekstualni šavovi, pojavljuje nam se neko ko je poput Merleau-Pontyja upadljivo originalan stvaralac, čiji potpis se teško moţe previdjeti. Kao što smo vidjeli, ni do njega samog “fenomenološka tradicija” ne dopire kao da dolazi iz jednog izvora, premda ga on najradije označa-va – sa punom sviješću o njegovoj diseminiranosti, sa uvidom u nemali dug koji ga vezuje sa misliocima iz vlastite generacije - Husserlovim imenom, što ga opet ne sprečava da naknadno ukaţe i na manje primjetne, ali daleko dublje izvore.
Ne navodi li nas sve ovo na zaključak da umjesto naslanjanja na vertikalnu osu nadograĎivanja misaonih postignuća sada moţemo misliti samo difuznu tekstualnu upletenost u tradiciju, gdje pozivanje na uspješnost i prodornost deskripcije i na stil pisanja kao na najviše vrijednosti briše razlikovanja spram literarnog ţanra? - Odgovor je dakako odrečan, dok god govorimo o fenomenološkoj filozofiji, dok god postoje stvari ponad literarnog zapisa o njima, misaona
47 P. Ricœur, "Sur la phénoménologie", Esprit 21, 1953, str. 836.
48
J. Derrida, "La forme et le vouloir-dire", u: Marges - de la philo-
intencija koja se, izmeĎu ostalog, ostvaruje u jezičkom izrazu, ideje koje se ne mogu rastvoriti u metaforičkom kretanju… No, s druge strane je po svoj prilici istina da fenomenologija sama ili, opreznije rečeno, bez rizika da se pozovemo na nešto što nikada nije ni postojalo, ono iskustvo koje ona kao metoda potiče, nije od ovakvih konsekvenci daleko, koliko to uopšte neka filozofija moţe da bude. Na taj pravac su uputili mislioci poput Paula Ricœura, Michela Foucaulta i Jacquesa Derride, koji su poduzeli radikalnu kritiku egzistencijalne fenomenologije – ali kojima takoĎe zahvaljujemo i za sva obeshrabrenja u tom pogledu. Pokazalo se da ograde fenomenologije, koje, slijedeći Heideggerove tragove, više ne razlikujemo od ograda metafizike, same tek i nastaju u njenom prevazilaţenju. Otuda danas moţemo pomenute mislioce, na samorazumljiv način i nemajući na umu samo njihova rana djela, ubrojati u najznačajnije predstavnike druge genera-cije francuskih fenomenologa, a da time ne umanjimo značaj onoga što su postigli u svom nastojanju proboja granica fenomenologije kao metafizike par excellence.49
Kakvog smisla onda još ima govoriti o ogradama one filozofije koja ih je moţda više nego ijedna druga prije nje ţeljela konačno utvrditi i osigurati, mada one više ništa izvan sebe ne bi ostavile i isključile? Umjesto da ih previĎamo i poričemo, jer ih ne moţemo olako ispostaviti, dohvatiti ili reprezentovati, treba da uputimo na skrivene strategije njihovog podizanja i uspostavljanja, čije obznanjivanje, uz svu ambigvitetnost, dugujemo rijetkim misliocima koji su dospjeli do ovih ograda. Upravo biti fenomenolog, upustiti se u
49
E. W. Orth, "Phänomenologie in Frankreich", Phänomenologische
fenomenološka istraţivanja znači ponajprije prihvatiti značaj preĎenog puta, biti otvoren za ono što se ukazuje, ne previdjeti ono što iskrsava po prvi put. Waldenfels će u svojoj knjizi o fenomenologiji u Francuskoj ustvrditi da “putevi mjero-davnih francuskih fenomenologa sami već predstavljaju puteve koji vode do granica fenomenologije”. 50
Ali, budući da fenomenolozi napreduju samo u pribliţavanju ka izvoru – ispostavlja se da se ograde fenomenologije u stvari mogu
nalaziti samo na izvoru, tamo gdje se po prvi put povlače i
zacrtavaju. Moţe biti da se Husserlov uspjeh, a ne neuspjeh, u razvoju istraţivanja ponajviše ogledao u odvaţnosti za nova započinjanja spram kojih su prethodna izgledala naknadna i izvedena, nedovoljno utemeljena. Samo sa novim započinjanjem se prebroĎuju preuske ograde. U fenomenologiji tako najdalje ide autor koji najranije počinje, kojeg onda drugi slijede, budući da kasne u svom započinjanju. Kao istinski rodonačelnik, Husserl je u nasljeĎe mogao ostaviti samo novo započi-njanje u mišljenju. S druge strane, ne nadovezuje li se Merleau-Ponty poput vjernog učenika na njegov rad tako što zagovara novi početak, što raskida sa tradicijom, pa i sa onim što je neposredno primio u nasljeĎe od svog velikog prethodnika?
Merleau-Ponty će više puta naglašavati da testa- mentarna vrijednost Husserlovog nasljedstva nije doslovno sadrţana u tekstu koji je iza sebe ostavio i koji uostalom još nije bio sav ni pročitan nego u njegovoj neiscrpnoj i poticajnoj latentnosti koja ga prati poput sjene i čini otvorenim za nadopisivanje. MeĎutim, kako napominje Merleau-Ponty,
50
B. Waldenfels, Phänomenologie in Frankreich, Suhrkamp Verlag, Frankfurt am Main, 1983, str. 51.
primjereno i istinsko nadopisivanje mogu-će je samo ako se tekstu ne pribliţavamo frontalno, jer onda sjenu nećemo vidjeti, nego lateralno, poput pjesnika koji čita voĎen svojom inspiracijom. Njegova implicitna značenja budi samo ovo čitanje koje djeluje kao poetsko ispredanje i prepredanje – u onom smislu u kojem je Husserl govorio o “poeziji povijesti filozofije”.
Svoj odnos prema Husserlu, prema njegovom izvornom tekstu, Merleau-Ponty je tokom cijelog svog mislilačkog puta uvijek iznova problematizovao, ali ne kao problem čitanja; to je bio neprestani razgovor koji nije počinjao niti se završavao samo sa neposrednim obraća-njima i tematizovanjima. Moţe se reći da je svaka rečenica bila na neki način adresirana, da je čitavo djelo svjedočanstvo o neiskazanom dijalogu i da posjeduje epistolarnu formu, iako ju je teško razlikovati od
projektivne forme karakteristične za fenomenologiju po kojoj
Mereleau-Ponty nije tek pisac knjiga, a njegova meditacija nije prerušeni dijalog. Treba dodati da u Merleau-Pontyjevim tekstovima Husserl nije stalno prizivan kao autor pred kojim se polaţe račun o njegovoj doktrini nego kao ona mislilačka figura koja stoji na početku jedne tradicije, a kojoj autentični fenomenolog nipošto ne smije dozvoliti da samo bude, kako kaţe Husserl, “zaborav izvora”. Izvoru se, dakle, trebalo stalno iznova vraćati. Otuda je Claude Lefort mogao primijetiti da kada Merleau-Ponty govori o Husserlu, on zapravo govori o sebi.51 Odnos prema Husserlu, ukoliko se on ne moţe ni izgraditi ni osvijetliti izvan hermeneutike njegovog teksta, izvan
51
C. Lefort, Sur une colonne absente. Ecrits autour de Merleau-
upletenosti u metaforiku pisanja i čitanja, ne sastoji se ni u
prepisivanju, ma koliko ono bilo stilski produbljeno, ni u naknadnom nadopisivanju originalnog teksta, nego u
nadopisivanju koje se pokazuje izvornije od samog Husserlovog pisanja. Istina je da se Merleau-Ponty nadovezuje, u to se ne
moţe sumnjati, ali samo da bi otpočeo ranije, da bi u istinskoj genezi sve bilo nadopisivano počev od njega. S obzirom na arheološki doseg i mjerilo koje ono postavlja u osnov svega, jedino Husserl, tj. znanstveno-metodska svijest koju obiljeţava njegovo ime, moţe “prepisivati” od egzistencijalista. Moţda je na ovaj način primjerenije govoriti o tome da li je Merleau- Ponty “istinski i autentični nastavljač Husserlove fenomenologije”. To šta znači u ovom kontekstu nadopisivanje teksta učitelja, kao stvaralačko pisanje iznova i po prvi put, na to dakle ne odgovara nijedna prethodna metodološka odluka nego cjelokupna teorijska praksa ovog autora, o čemu on dakako na prigodnim mjestima nastoji da pruţi objašnjenje i obrazloţenje, ukazujući na odabrani ili, radije, dosuĎeni način pribliţavanja djelu svog velikog prethodnika. Takav jedan Merleau-Pontyjev tekst ćemo posebno izdvojiti, i to da bismo se pribliţili izvornom smislu ove teorijske prakse nadopisivanja. Vjerujemo da će nam se tamo ukazati i njene granice koje presijecaju i rastaču svaki egzemplarni i originalni tekst uopšte.
U zbirci Merleau-Pontyjevih predavanja na Collège de France, koju je nakon autorove smrti Claude Lefort priredio za objavljivanje, nalazi se i tekst koji nosi naslov: “Husserl na granicama fenomenologije – prevod i komentar tekstova iz njegove posljednje filozofije”.52 Riječ je o kraćem tekstu koji je
52 Merleau-Ponty, “Husserl aux limites de la phénoménologie,
sluţio kao predloţak za predavanja koja je Merleau-Ponty odrţao tokom 1959-60. godine. Posljednju školsku godinu u svojoj predavačkoj aktivnosti ovaj fenomenolog je, dakle, posvetio i temi koja nas ovdje posebno zanima. Kasni Merleau- Ponty je tu pokušao da ukaţe na granice do kojih je došao Husserl na kraju svog dugog istraţivačkog puta, onog istog puta kojim je zapadna metafizika trebala da izaĎe iz tjesnaca u koji je nakon viševjekovnog razvoja dospjela. Otuda čitanje ovog kratkog spisa moţe posluţiti kao predloţak da se izloţi Merleau-Pontyjevo tumačenje Husserlovog dospijevanja do granica fenomenologije. MeĎutim, čini se da on takoĎe moţe posluţiti da se izloţi i Merleau-Pontyjevo dospijevanje do
granica fenomenologije. Namjera nam je da upravo na tragu
Merleau-Pontyjevog razjašnjavanja centralnih postavki iz nekih od Husserlovih posljednjih spisa – onih spisa u kojima je prema ovom francuskom komentatoru najvidljiviji Husserlov otklon od uzdrmanih i nesigurnih kartezijanskih ishodišta njegovog mišljenja ka izvornijem i pouzdanijem egzistencijalnom iskustvu – ukaţemo i na njegovo vlastito iskustvo gubljenja tla i izmicanja izvorišta u času kada se ono već moralo pojaviti.
Ali nije li opravdanost ovakve namjere lako pobiti? Po čemu bi jedan nedoraĎen i neautorizovan školski tekst koji se sastoji od prevoda i komentara nekih Husserlovih stavova pruţio tako povoljan pristup da se dohvati nešto što je tako nedohvatljivo, da se iznese na vidjelo ono o čemu Merleau- Ponty zapravo nigdje doslovno i ne govori? Ako uistinu ţelimo da čujemo ono što nam Merleau-Ponty u svom djelu govori o granicama fenomenološkog projekta, dovoljno je moţda navesti par konstatacija da se pokaţe iluzornim povlašćivanje
Résumés de cours. Collège de France 1952-1960, Gallimard, Paris,
naznačenih aspekata odabranog teksta: s jedne strane, moţe se reći da Merleau-Ponty gotovo sve vrijeme u svojim spisima ni ne govori o nečemu drugome nego o granicama Husserlove fenome-nologije, a, s druge strane, u pomenutom predavanju, lako je vidjeti, ništa eksplicitno ne govori u prilog tome da i sam predavač iskušava zatvorenost u ogradama fenomenološke filozofije. MeĎutim, na ove primjedbe se moţe uzvratiti konstatacijom da ni Husserl nije nigdje u svom djelu izravno govorio o granicama fenomenologije, pa se na isti način takva doslovnost ne treba traţiti ni kod njegovog interpretatora. Ako poĎemo od toga da fenomenolog nikada ne moţe tematizovati granice fenomenološkog pristupa, dok god ostaje fenomenolog, ima li onda osnova ustvrditi da i kasni Husserl i kasni Merleau- Ponty na isti način, ustvari, govore o istoj temi? U tekstovima koje je Merleau-Ponty odabrao da komentariše ne nalazimo autora koji nakon dugog puta zastajkuje i posustaje nego ga upravo zatičemo kako u zadnjoj fazi svog mišljenja vrši radikalno i dotad neslućeno proširivanje ograda fenomenologije. A nije li kasni Merleau-Ponty bio u prilici da na najbolji način poloţi račun o tome gdje vodi ovo proširivanje ograda? Ne smijemo zaboraviti da kada Merleau-Ponty govori o Husserlu, on zapravo govori o sebi, pa tako i u naslovu imenovane granice fenomenologije nisu tek granice neau- tentične, nedovoljno izvorne fenomenologije. Merleau-Ponty će upravo tu pokušati da potkrijepi svoj uvid da Husserl nigdje nije bio tako blizu apsolutnom izvorištu nego u dva fragmenta teksta koja je on kao njegov učenik izabrao da prepiše i nadopiše pred svojim učenicima.
Moţemo li onda zaključiti da oba autora govore o istoj temi tako što je prešućuju, budući da se u teorijskom polju “viĎenja i sagledanja”, a pogotovu u fenome-nološkoj ejdetici
kao teorijskom polju par excellence, ona ne moţe “ukazati”, “iznijeti na vidjelo”, “razotkriti”? Uostalom, kako se drugačije moţe za jednu filozofiju “pojaviti” tema njenih granica nego kao granica svake tematizacije? Iz koje perspektive, sa kojeg povlaštenog stanovišta se govor o granicama moţe pojaviti kao zajednička tema kasnog Husserla i kasnog Merleau-Pontyja, kao nešto dakle što moţe biti eksplicirano? Tim više je to problem ako se poĎe od toga da je egzistencijalističko pretumačenje fenomenologije predsta-vljalo ostvarenje središnjeg projekta ove filozofije: uklanjanje svake moguće ograde tematizacije, obezgra-ničavanje koje do neslućenih razmjera pomjera granice racionalnosti i uma.
Nije li jedna školski prireĎena tematizacija, kao pedagoški potaknuto demonstrativno, neposredno čitanje najbolja prilika da se pribliţimo odgovoru na to pitanje? Moţda nam upravo doslovnost bez interpretatorskih pretenzija pribavlja povlašteni pristup; “doslovnost” je ono čega treba da se drţimo na početku, kako nam to ukazuje svaka didaktika. Odabiremo tekst gdje je najvidljivije nadopisivanje, gdje je interpretativni otklon moţda najmanji. Počinjemo našu interpretaciju od jednog komentara koji izgleda doslovno kao marginalni zapis, kao niz redaka dopisanih uz originalni Husserlov tekst. Trebalo je dopustiti samom autoru originalnog teksta da doĎe do riječi; jedina svrha nadopisivanja bila je u tome da se ispod sedimentiranih slojeva recepcije obezbijedi transparentnost prvobitnog rukopisa. Otuda Merleau-Pontyjev komentar nije tek izvanjska i nebitna dopuna, ona sama privodi izvorni smisao teksta njegovoj zapretenoj izvornosti.
Potrebno je, prije svega, da razaberemo pravi smisao ove blizine u koju se diskretno i neupadljivo smješta Merleau- Pontyjev tekst spram Husserlovog. Budući da blizina kod fenomenologa uvijek nosi neki pečat povlaštenosti, onda se treba upitati po čemu to neki Husserlov tekst zasluţuje da mu bude posvećeno čitanje iz najveće blizine, koje neće da bude ništa više od prevoĎenja i komentarisanja? Jedini “školski” komentar u Merleau-Pontyjevom opusu posvećen je dvama Husserl-ovim spisima od kojih je prvi: Die Frage nach dem
Ursprung der Geometrie als intentionalhistoriches Pro-blem.53
Riječ je o čuvenom spisu iz Husserlove zaostav-štine koji je ostao nedoraĎen i neautorizovan, a kojeg je Eugen Fink priredio za štampu i pod ovim naslovom, kojeg je sam dao, po prvi put objavio 1939. godine u belgijskom časopisu Revue
Internationale de Philosophie. Njegovo objavljivanje je
predstavljalo nesumnjivo vaţan dogaĎaj u recepciji Husserlove misli u Francuskoj, prije svega po tome što je otvoren uvid u još posve nepoznatu tematiku kasne Husserlove filozofije, mada je tri godine prije toga jedan dio Krisisa već bio objavljen u Beogradu. Ovdje posebno ističemo Waldenfelsovu konstataciju da je objavljivanje ovog teksta “pobudilo znatnu paţnju od Merleau-Pontyja do Derride”.54
Trebalo bi podrobnije razmotriti zašto oba navedena autora – za koje se moţe tvrditi da su najzna-čajniji predstavnici dviju generacija francuske feno-menologije i da njihova imena
53 E. Husserl, Die Krisis der europäischen Wissenschaften und die
transzendentale Phänomenologie, Martinus Nijhoff, Den Haag, str.
365-386.
54
obiljeţavaju krajnje tačke u vremenskom luku intenzivne recepcije Husserlove misli – dodjeljuju izuzetno mjesto ovom “posthumnom progra-mu” u okviru kasnog Husserlovog opusa. Ova zadaća je tim vaţnija jer obojica navode isti razlog: spis o izvoru geometrije je naročito pogodan za uvoĎenje u najradikalnije domete Husserlove filozofije, za obznanji-vanje pravog smisla onog proširivanja ograda fenomeno-logije koje je pozno vraćanje Lebensweltu trebalo da donese. Čitanjem ovog spisa, kako to zastupaju ovi Husserlovi nasljednici, na najizravniji način se dolazi do one izvorišne problematike čije razjašnjavanje je i uslovilo pristupanje mukotrpnom dugoročnom izgraĎivanju genetičke fenomenologije i