Kud li idu?
JEAN VALJEAN
Tog istog dana, oko četiri sata poslije podne, Jean Valjean je sjedio na nizbrdici jednog od najosamljenijih nagiba Mar- sova polja. Bilo iz opreza, bilo iz želje da se zadubi u misli, bilo jednostavno samo zbog jedne od onih promjena navika, koje se neosjetljivo uvlače u sva bića, sada je dosta rijetko izlazio s Cosettom. Bio je u svojoj radničkoj bluzi i s hlača- ma od sivoga platna, a njegova kapa sa širokim obodom skri- vala mu je lice. Sad je bio miran i sretan kraj Cosette; što ga je neko vrijeme plašilo i zbunjavalo, iščezlo je; ali od jed- ne ili dvije nedjelje unatrag došla su mu uznemirivanja dru- ge vrste. Jednog dana, šetajući po bulvaru, bio je opazio Thenardiera; hvala njegovoj preodjevenosti, Thenardier ga nije prepoznao; ali od tada ga je Jean Valjean vidio još neko- liko puta i sada je bio uvjeren, da se Thenardier skita po ovoj četvrti. To mu je bilo dovoljno da se odluči na kakvu važnu odluku. Thenardierova prisutnost značila je sve opa- snosti u isti mah.
Osim toga, Pariz nije bio miran; političke uzbune imale su tu nezgodu za svakoga, tko je imao sakriti nešto u svome životu, što je redarstvo postalo vrlo nemirno i vrlo brižno, i što je, prijeteći da pronađe buntovnike Pepina ili Morevja, moglo vrlo lako otkriti Jeana Valjeana.
Sve ga je to bacalo u brigu.
Najzad, jedna neobjašnjiva činjenica, koja ga je neposred- no prije toga iznenadila i od koje je bio još uzrujan, još više je probudila njegovu pažnju. Izjutra toga dana, poranivši sam u kući i šetajući se po vrtu prije no što su Cosettini prozori bili otvoreni, iznenada je opazio u zidu urezan vjero- jatno nekakvim čavlom, ovaj redak:
16, ulica Verrerie.
To je bilo posve novo, urezi su bili bijeli u starom pocr- njelom malteru, grm koprive na podnožju zida bio je posut finim svježim strugotinama maltera. To je vjerojatno bilo napisano tu noćas. Šta je to? Neka adresa? Znak za druge? Obavještenje za njega? U svakom je slučaju očevidno, da je netko nasilno provalio u vrt i da su nepoznati ulazili u njega. On se sjeti čudnih slučajeva, koji su već uzbunili kuću. Nje- gov je duh pretresao te podatke. On se dobro čuvao da Co- setti ne govori ništa o retku, urezanom čavlom u zid, od stra- ha da je ne uplaši.
Pošto je sve to promotrio i odmjerio, Jean Valjean se bio odlučio napustiti Pariz, pa čaik i Francusku, i prijeći u En- glesku. Rekao je to Cosetti. Htio je otputovati još prije osam dana. Sjedio je na nagibu Marsova polja, prevrćući u duhu sve vrste misli. Thenardier, redarstvo, onaj čudni redak ispi- san na zidu, to putovanje i poteškoće, koje će imati oko na- bavi janj a putnice.
Usred ovih razmišljanja on primijeti po jednoj sjeni, koju je sunce bacalo, da se netko zaustavio na vrhu nagiba nepo- sredno iza njega. Htio je da se okrene, kad mu jedna cedu- ljica, previjena na četvero, pade na koljena, kao da ju je neka ruka pustila iznad njegove glave. On uze cedulju, razvi je i u njoj pročita ovu riječ, ispisanu olovkom i krupnim slovima:
SELITE SE.
Jean Valjean skoči, ali na brdu već nije bilo nikoga; on razgleda oko sebe i spazi neko stvorenje veće od djeteta, a manje od čovjeka, u sivoj bluzi i pamučnim sivkastim hla- čama, koje je prekoračilo zid i skliznule opkop Marsova polja.
Jean Valjean se odmah vrati kući, jako zamišljen. 238
II MARIUS
Marius je otišao žalostan od g. Gillenormanda. Došao je bio k njemu s vrlo malo nade, a izašao je od njega s ogrom- nim očajanjem.
Uostalom — a oni, koji su proučavali elemente ljudskog srca, razumjet će to — kopljanik, oficir, šmokljan, rođak Theodule nije ostavio nikakvu sjenku u njegovu srcu. Ni naj- manju. Dramski pjesnik mogao bi se po izgledu i nadati ka- kvim zapletima iz ovog otkrića, što ga je tako bezbrižno uči- nio djed unuku. Ali ukoliko bi dobila drama, izgubila bi isti- na. Marius je bio u dobi, u kojoj se nimalo ne vjeruje u zlo; kasnije dolazi vrijeme, kada se vjeruje sve. Sumnje nisu ni - šta drugo do nabori. Prva mladost ih nema. što potresa Otela, Candidea se i ne dotakne. Da sumnja u Cosettu! Ima mnogo zločina koje bi Marius lakše učinio.
On stade lutati ulicama, što čine svi, koji pate. Nije mi- slio ni o čemu, čega bi se mogao sjetiti. U dva sata izjutra vrati se Courfeyracu i baci se onako odjeven na svoj krevet. Sunce je već bilo visoko odskočilo, kad zaspa onim strašnim teškim snom, koji pušta da misli jure na sve strane po glavi. Kad se probudio, opazi, kako u sobi stoje vrlo užurbani, Courfevrac, Enjolras, Feuillv i Combeferre.
Courfevrac mu reče:
— Hoćeš li na pogreb generala Lamarquea? Njemu se učini, da Courfeyrac govori kineski.
On izađe malo poslije njih. U džep stavi pištolje, koje mu je Javert povjerio prilikom događaja na 3. veljače i koji su ostali kod njega. Ti pištolji bili su još puni. Teško bi bilo reći, kakvu je mračnu misao imao u glavi, kad ih je ponio.
Cijeli je dan tumarao, ne znajući kuda; na mahove je pa- dala kiša, a on je nije ni opažao; za večeru kupi od jednog pekara za pol groša kruha, metnu ga u džep i zaboravi. Iz- gleda, da se i u Seini okupao, i ne znajući. Ima trenutaka, kada pod lubanjom bukti. Marius je bio u jednom od tih tre- nutaka. Više se nije ničemu nadao, više se ničeg nije bojao;
dotle je došao od sinoć. Čekao je veče s grozničavim ne- strpljenjem, imao je samo jednu jasnu ideju — da će u de- vet sati vidjeti Cosettu. Ova posljednja sreća bila je sada sva njegova budućnost; poslije, mrak. Gdjekada mu se, dok je tako lutao po najsamotnijim bulvarima, činilo, da u Parizu čuje neku čudnu viku. U takvim se časovima prenuo od svo- jih misli i govorio: — Da se možda ne biju?
Kada je pala noć, tačno u devet sati, kao što je obećao Cosetti, bio je u ulici Plumet. Kada se približio ogradi, zabo- ravio je na sve. Bilo je već četrdeset i osam sati, otkako nije vidio Cosettu, sad će je vidjeti, svaka druga misao izgubi se i on je osjećao samo silnu i duboku radost. Ove minute, u kojima se prožive vjekovi, uvijek su suvereni i divni, jer kada prolaze, ispunjuju srce sasvim.
Marius razmakne ogradu i skoči u vrt. Cosette nije bilo na mjestu gdje ga je obično očekivala. Prođe grmljem i dođe do udubine blizu trijema. — Tu me čeka — reče. Cosette nije bilo ni tu. Podigne oči i opazi da su kapci na kući zatvoreni. Obiđe vrt; vrt je bio pust. Tada se on vrati do kuće i lud od ljubavi, pijan, uplašen, očajan od boli i nemira, kao gospodar kad u zao čas dolazi kući, zakuca na prozorskim kapcima. Zakuca, zakuca još s opasnošću da se prozor otvori i pojavi se namršteno očevo lice i zapita ga: Šta hoćete? To nije bilo ništa spram onoga što je slutio. Kad je prestao kucati, pozva Cosettu. — Cosette! — vikao je. — Cosette! — ponovi zapo- vjednički. Nema odgovora.
Marius ukoči pogled na ovu mračnu kuću, crnu i nijemu kao grob, a prazniju od njega. On pogleda na kamenu klupu, na kojoj je provodio divne časove kraj Cosette. Tada sjedne na stepenice trijema, sa srcem punim blagosti i odluke, bla- goslovi svoju ljubav u dubini svoje misli i reče sebi, da mu, pošto je Cosette otišla, ne ostaje ništa drugo, nego da umre.
Najednom začu neki glas, koji kao da je dolazio s ulice i koji je vikao kroz drveće:
— Gospodine Mariuse! On se uspravi.
— Ej! — reče on.
— Gospodine Mariuse, jeste li tu? 240
— Jesam.
— Gospodine Mariuse — prihvati glas — vaši prijatelji vas čekaju na barikadi u ulici Chanvrerie.
Ovaj glas mu nije bio potpuno nepoznat. Sličio je na pro- mukli i grubi fiponinin glas. Marius potrči prema ogradi, od- makne pomičnu šipku, provuče glavu i spazi nekoga, koji mu je sličio na mladića, kako trčeći nestaje u mraku.
III G. MABEUF
Kesa Jeana Valjeana nije koristila g. Mabeufu. G. Mabeuf, u svojoj djetdinjiski strogoj čestitosti, nije primio poklon od zvijezda; nije dopuštao, da bi jedna zvijezda mogla isplaćivati zlatnike. On nije pogađao, da to, što je padalo iz neba, dolazi od Gavrochea. Odnio je kesu okružnom redarstvenom povje- reniku, kao izgubljenu stvar. Kesa je zaista bila izgubljena. Po sebi se razumije, da je nitko nije došao tražiti, a nimalo nije pomogla ni g. Mabeufu.
Uostalom, g. Mabeuf je nastavio da pada sve niže i niže. Pokušaji s indigom nisu ništa bolje uspjeli u Botaničkom vrtu nego u njegovu Austerlitzskom vrtu. Svojoj gazdarici da- vao je plaću od prošle godine; sad je pak, kako smo već vi - djeli, davao i stanarinu. Zalagaonica je poslije isteklih tri- naest mjeseci prodala bakrorez iz njegove Flore. Kakav ko- tlar napravio je od njih možda zdjele. Pošto su tako iščezli bakrorezi, ne mogući više popuniti rasparene primjerke svoje Flore, koji su mu još ostali, ustupi za nisku cijenu jednom antikvaru slike i tekst, kao nepotpune. Nije mu ništa više ostalo od djela, na kom je radio cijeloga života. Počeo je da živi od tih primjeraka. Kad je vidio da taj slabi izvor presu- šuje, odreče se svoga vrta i napusti ga. Prije toga, i to već dosta dugo, bio se odrekao obroka od dva jajeta i komadića govedine, koje je jeo s vremena na vrijeme. Sada je ručao samo kruha i krumpira. Prodao je sav svoj namještaj, zatim sve, što je imao po dvoje od posteljnih stvari, odijela i pokri- vača, pa svoje herbarijume i fotografije; ali su mu još 6ile
]6 Jadnici II
ostale njegove najdragocjenije knjige, među kojima nekoliko vrlo rijetkih, između ostalih Les Quadrains historiques de la Bible, izdanje iz g. 1560, La Concordance des Bibles od Pier- rea de Bessea, Les Marguerites de la Marguerite od Jeana de La Hayea s posvetom kraljici od Navarre, knjiga De la Charge et dignite de l'ambassadeur od gospodina Villiers-Hotmana, jedan Florilegium rabbinicum iz 1664, jedan Tibul iz 1567. s ovim sjajnim natpisom: Venetiis, in aedibus Manutianis; i napokon jedan Diogen Laert, štampan u Lyonu 1644. i u ko- me se nalaze čuvene varijante rukopisa 411, iz 13. vijeka, iz Vatikana, i varijante dvaju rukopisa iz Venecije, 393 i 394, kojima se tako bogato poslužio Henri Estienne, i svi odjelci na dorskom dijalektu, koji se nalaze samo u glavnom ruko- pisu iz 12. vijeka u napuljskoj biblioteci. Gospodin Mabeuf nije nikad ložio u svojoj sobi i lijegao je zajedno s danom da ne mora paliti svijeću. Izgledalo mu je da nema više su- sjeda, izbjegavali su ga, kad je izlazio, i on je to opažao. Kad je u nevolji dijete, brine se majka, o mladiću se brine dje- vojka, a o nevolji jednog starca ne vodi brigu nitko. To je najhladnija od svih nevolja. Međutim, čiča Mabeuf nije sa- svim izgubio svoju djetinjsku vedrinu. Njegove zjenice dobi- vale bi neku živost, kada bi se zaustavile na njegovim knji - gama, i on se smiješio, kada bi promatrao Diogena Laerta, koji je bio jedinstveni primjerak. Njegov stakleni ormar bio je jedini od namještaja, koji je sačuvao, osim onoga, što mu je bilo neophodno.
Jednoga dana reče mu majka Plutarque: — Nemam čim da kupim ručak.
Što je ona nazivala ručkom, bio je jedan hljepčić i četiri ili pet krumpira.
— A na veresiju? — reče gospodin Mabeuf. — Znate dobro da mi ne daju.
G. Mabeuf otvori svoju biblioteku, gledaše dugo sve svoje knjige jednu po jednu, kao što bi neki otac prinuđen da de- setkuje svoju djecu, promatrao prije nego što bi učinio iz - bor, zatim brzo uze jednu, metnu je pod pazuh i iziđe. Po- slije dva sata vrati se bez ičega pod pazuhom. Stavi na stol franak i pol i reče:
242
— Spremit ćete ručak.
Od toga trenutka vidjela je majka Plutarque, kako se na krotko starčevo lice spustio neki tamni veo, koji se više nije dizao.
Sutra, prekosutra, svakoga dana trebalo je učiniti to isto. G. Mabeuf je izlazio s po jednom knjigom i vraćao se s malo novaca. Kad su antikvari vidjeli, da je prisiljen prodavati, otkupljivali su mu za franak ono, što je on plaćao s dvadeset. Gdjekada u istoj knjižari. Svezak po svezak, tako je prola- zila cijela biblioteka. Gdjekada bi rekao: Pa ja već imam osamdeset godina, kao da je imao neku tamnu nadu, da će prije dospjeti do kraja svoga života, negoli do kraja svojih knjiga. Njegova je tuga rasla. Jednom je samo imao jednu radost. Izišao je s Robertom Estienneom, koga je na keju Malaquais prodao za 1.75, a vratio se s Aldom, koga je kupio za dva franka u ulici Gres. — Dužan sam još dvadeset pet centima — rekao je sav sjaijući majci Plutarque. Toga dana nije ručao.
Bio je član Vrtlarskog društva. Tamo su znali za njegovu oskudicu. Predsjednik toga Društva došao je da ga vidi, obe- ćao mu da će za njega govoriti ministru trgovine i poljopri- vrede, pa je to i učinio. — No, pa da! povika ministar. — Ra- zumije se, jedan stari učenjak! Jedan botaničar! Jedna mirna dobričina! Treba nešto učiniti za njega! •— Sutradan dobi go- spodin Mabeuf poziv da ruča kod ministra. Dršćući od ra - dosti pokazao je pismo majci Plutarque. Spašeni smo! — reče. Određenoga dana ode k ministru. Primijeti, da njegov poderani okovratnik, njegov stari karirani frak i njegove kao jajetom očišćene cipele začuđavaju vratare. Nitko s njime ne progovori, čak ni ministar. Oko deset sati uveče očekujući neprestano da mu se netko obrati, začu ministrovu ženu, li- jepo dekoltiranu damu, kojoj se nije smio približiti, kako je pitala: Kakav je to stari gospodin? On se vratio kući pješice, oko ponoći, po velikome pljusku. Bio je prodao jednu knjigu u elzevirskom izdanju, da bi platio kola, kojima je otišao.
Svake večeri pred spavanjem imao je običaj da pročita po nekoliko strana svoga Diogena Laerta. Znao je dovoljno grčki jezik, da bi uživao u osobitostima teksta, što ga je imao.
243
f
Druge radosti nije sad imao. Prošlo je nekoliko tjedana. Maj- ka Plutarque se iznenada razboli. Ima nešto još žalosnije od toga, što čovjek nema da kupi kruha kod pekara, a to je, kad nema od čega da kupi lijekove kod ljekarnika. Jedne ve- čeri liječnik je propisao neki vrlo skupi lijek. Osim toga je bolest postala sve ozbiljnija i trebala joj je dvorkinja. G. Mabeuf otvori svoju biblioteku, ona je bila prazna. I posljed- nja je knjiga otišla. Ostao mu je samo još Diogen Laert.
Metnu pod ruku ovaj posljednji primjerak i izađe; bilo je to 4. lipnja 1832; ode kod gradskih vrata Saint-Jacques do Rovolova nasljednika i vrati se sa 100 franaka. Spusti svež- njić novaca od po pet franaka na stol, kraj stare služavke i vrati se u svoju sobu ne govoreći ni riječi.
Sutradan, od rane zore, sjeo je na povaljeni kamen u svo- me vrtu i preko ograde se moglo vidjeti, kako cijelo prije podne tu sjedi nepomičan, oborene glave, s neodređenim po- gledom uprtim u njegove povenule gredice. Na mahove je pa- dala kiša, a starac, kao da to nije ni opažao. Poslije podne rasprostre se po Parizu čudna huka. Izgledalo je kao pucnja- va pušaka i vika svjetine.
Ciča Mabeuf podiže glavu. Opazi jednog vrtlara, koji je prolazio tuda i zapita ga:
— Šta je to?
Vrtlar, s lopatom na ramenu, odgovori najmirnijim akcentom:
— To je buna. — Kako! Buna? — Jest, biju se. — Zašto se biju?
— Pa tako — reče vrtlar. — Gdje? — prihvati g. Mabeuf. — Oko Arsenala.
Ciča Mabeuf uđe u kuću, uze svoj šešir, nesvjesno potraži knjigu, da je stavi pod pazuh, ne nađe je, reče: Ah! Istina! I ode smućena izgleda.
244