Ima neobičnih mesta, neobičnih mozgova, neobičnih predela duha, visokih i siromaških. Na periferiji velikih gradova, onde gde se fenjeri proređuju a žandarmi idu po dvojica, treba ući u kuće i popeti se stepenicama sve do vrha, do mansardi sa kosom tavanicom, gde mladi, bledi geniji, zločinci sna, prekrštenih ruku mozgaju zureći preda se, do jevtino i značajno ukrašenih ateljea, gde se usamljeni, ogorčeni i iznutra razjedeni umetnici, gladni i ponositi, sred oblaka duvanskog dima rvu sa krajnjim i razbarušenim idealima. Ovde je kraj, ovde led, čistota i ništavilo. Ovde ne važi nikakav ugovor, nikakav ustupak, nikakav obzir, nikakva mera ni vrednost. Ovde je vazduh toliko razređen i nevin da zarazne klice života ne mogu više uspevati. Ovde vladaju prkos, krajnja doslednost, Ja što očajnički stoluje, sloboda, ludilo i smrt...
Bio je Veliki petak, osam sati uveče. Više osoba koje je Danijel pozvao naiđoše u isto vreme. Svi su oni dobili pozivnice u kvarto-formatu, na kojima je jedan orao držao u kandžama isukani mač i vitlao njime po vazduhu, i na kojima je, napisan neuobičajenim rukopisom, stajao poziv za Veliki petak uveče, na skupštinu na kojoj će Danijel pročitati svoje proglase; i tako su se oni skupili u određen čas u pustoj i polumračnoj ulici u predgrađu, pred banalnom najamnom zgradom u kojoj se nalazilo prorokovo telesno boravište.
Neki su se poznavali, pa izmenjaše pozdrave. To su bili poljski slikar i mršava devojka koja je živela sa njim, liričar, jedan dugački, crnobradi semit, sa svojom glomaznom, bledom suprugom, kojoj su haljine visile niz telo, jedna ličnost što je izgledala u isti mah marcijalno i bolešljivo, spiritista i bivši konjički kapetan, i jedan mladi filozof koji je ličio na kengura. Jedino novelista, jedan gospodin sa krutim šeširom i negovanim brkovima, nije nikoga poznavao. On je dolazio iz jedne druge sfere, pukim slučajem je zalutao ovamo. On je gajio izvestan odnos prema životu, i jednu njegovu knjigu su čitali u građanskim krugovima. Odlučio je da se ponaša krajnje skromno, zahvalno i, uopšte uzev, kao čovek čije prisustvo drugi trpe. Na malom rastojanju krenuo je za ostalima u kuću.
Penjali su se uza stepenice, sa sprata na sprat, pridržavajući se za priručje od livenog gvožđa. Ćutali su, jer to su bili ljudi koji su znali vrednost reči i nisu imali običaj da nekorisno govore. Pod mutnom svetlošću malenih petrolejki, koje su u zavojima stepeništa stajale na prozorskim daskama, čitali su u prolazu imena na vratima stanova. Penjali su se pored konačišta i brižnih prebivališta jednog činovnika osiguravajućeg zavoda, jedne babice, jedne pralje, jednog „agenta”, jednog pedikera, tiho, bez prezira, ali tuđi. Penjali su se uz uzano stepenište kao uz neki polumračni bunar, sa poverenjem i ne zaustavljajući se; jer odozgo, odande odakle se dalje nije više moglo penjati, domahivao im je u sretanje jedan zrak, nežan i ustreptao sjaj sa najviše visine.
Najzad su se našli na cilju, pod krovom, obasjani svetlošću šest sveća, koje su gorele u različitim svećnjacima na jednom stočiću uvrh stepeništa, prekrivenom izbledelim oltarskim zastirkama. Na vratima, koja su već izgledala kao ona koja vode na tavan, nalazio se pričvršćen siv komad kartona, po kojem je latiničkim slovima, crnom kredom, bilo napisano ime „Danijel”. Zazvonili su...
Otvorio im je jedan glavati dečak ljubazna pogleda, u novom plavom odelu i sa ulaštenim dubokim cipelama; u ruci je držao sveću, i poveo ih je ukoso preko malog i mračnog predsoblja u jednu prostoriju nalik na mansardu, neoblepljenu tapetama, u kojoj se ništa nije nalazilo osim drvenog čiviluka. Bez reči, jednim pokretom propraćenim nekim tepavim grlenim glasom, dečak ih pozva da skinu kapute; a kad ga novelista, zahvaćen nekom uopštenom simpatijom, nešto zapita, jasno se pokaza da je dete nemo. Noseći sveću, ono povede goste natrag preko predsoblja do nekih drugih vrata i pusti ih unutra. Novelista uđe poslednji. Nosio je gerok i rukavice, rešen da se ponaša kao u crkvi.
U odaji srednje veličine, u koju su ušli, vladao je neki svečano lelujav i treperav sjaj, koji je proizvodilo dvadeset do dvadeset pet zapaljenih sveća. Jedna mlada devojka sa belim okovratnikom i manžetnama na jednostavnoj haljini, Marija Jozefa, Danijelova sestra, čista i priglupa po izgledu, stajala je kraj samih vrata i svima pružala ruku. Novelista ju je poznavao. Bio se sreo s njom na nekoj književnoj čajanci. Onde je sedela uspravno, sa šoljom u ruci, i jasnim i osećajnim glasom govorila o svome bratu. Obožavala je Danijela.
Novelista ga potraži očima.
„On nije ovde”, reče Marija Jozefa, „otišao je, ne znam kuda. Ali u duhu će biti sa nama, i dok ovde budu čitane proklamacije, on će ih pratiti od reči do reči“.
„Ko će ih čitati?” upita novelista prigušeno i sa poštovanjem. Činio je to ozbiljno. On je bio dobronameran i u duši skroman čovek, pun strahopoštovanja pred svim pojavama na svetu, spreman da uči i da oda priznanje onom što je i zasluživalo priznanje.
„Jedan pristaša moga brata”, odgovori Marija Jozefa“ kojega očekujemo da stigne iz Švajcarske. Još ga nema. Ali pojaviće se u pravi trenutak“.
Naspram vrata, na jednom stolu, i gornjom ivicom naslonjen na tavanicu što se koso spuštala, video se pod svetlošću sveća jedan veliki, žustrim potezima urađen crtež kredom, koji je predstavljao Napoleona kako u nezgrapnom i despotskom stavu greje pored kamina noge u visokim konjaničkim čizmama. Desno od ulaza nalazila se škrinja nalik na oltar, a na njoj je između sveća, koje su gorele u srebrnim čiracima, širio ruke jedan obojeni svetiteljski kip, očiju uperenih naviše. Pred škrinjom se nalazila klupica za molitvu, a kad bi se čovek približio, opazio bi, prislonjenu uz svečevu nogu, jednu malu amatersku fotografiju koja je prikazivala nekog mladog čoveka, otprilike tridesetih godina, sa veoma visokim, bledim čelom što se povijalo unatrag, i sa bezbradim, koščatim licem punim usredotočene duhovnosti, licem što je bilo nalik na pticu grabljivicu.
Novelista se neko vreme zadržao pred Danijelovom slikom; onda se obazrivo usudio da kroči dublje u sobu. Iza velikog okruglog stola- u čiju je žutu uglačanu ploču, uokviren lovorovim vencem, bio nagorevanjem utisnut isti onaj orao sa mačem koji je stajao na pozivnicama- uzdizala se, među niskim drvenim stolcima, jedna stroga, vitka i strma gotska stolica poput nekog prestola i uzvišenoga sedišta. Dugačka, jednostavno sklepana
klupa, prekrivena jevtinom tkaninom, protezala se ispred prostrane niše koju su činili zid i krov i u kojoj se nalazio nizak prozor. Prozor je bio otvoren- verovatno zato što se pokazalo da je zdepasta kaljeva peć preterano naložena- i kroz njega se mogao videti delić plave noći, u čijoj su se dubini i prostranstvu neravnomerno raspoređeni gasni fenjeri gubili u sve većim razmacima, poput žućkasto užarenih tačkica.
Ali naspram prozora odaja se sužavala u jedno odeljenje nalik na alkoven, koje je bilo osvetljeno jače nego ostali delovi mansarde i činilo se da služi upola kao radni kabinet, upola kao kapela. U dnu tog odeljenja nalazio se divan prekriven tankom bledom tkaninom. S desne strane videla se zastrvena polica za knjige, na kojoj su gorele sveće u čiracima i uljane svetiljke oblikovane po antičkom uzoru. S leve strane stajao je sto pokriven belom prostirkom, a na njemu su se nalazili raspeće, sedmokraki svećnjak, jedan pehar napunjen crnim vinom i, na tanjiru, komad kolača sa suvim grožđem. A sasvim napred u tom alkovenu- pri čemu ga je jedan gvozdeni kandelaber još i nadvišavao- uzdizao se na niskom podijumu pozlaćen gipsani stub, čiji je kapitel bio zastrven svilenim oltarskim prekrivačem crvenim kao krv. Odozgo je pak ležala gomila ispisane hartije u folio-formatu: Danijelove proklamacije. Svetle tapete, na kojima su bili odštampani mali ampir-venci, pokrivale su zid i svetle delove tavanice; o zidovima su visile posmrtne maske, venci ruža, jedan veliki zarđali mač; a osim one velike Napoleonove slike, po odaji su, raznoliko slikani, bili raspoređeni portreti Lutera, Ničea, Moltkea, Aleksandra Šestog, Robespjera i Savonarole...
„Sve ovo je doživljeno”, reče Marija Jozefa, trudeći se da po licu noveliste, koje je pokazivalo zakopčanost i respekt, dokuči kakvo je dejstvo na njega proizvelo uređenje ovog stana. Ali utom naiđoše drugi gosti, tiho i svečano, i svi počeše, dolična držanja, da sedaju na klupe i stolice. Osim onih što su prvi došli, onde su sad još sedeli i jedan fantastični crtač sa staračkim dečjim licem, jedna ćopava dama, koju su obično na njenu želju predstavljali kao „erotičarku”, jedna neudata mlada majka plemićkog porekla, odbačena od svoje porodice, ali koja nije imala nikakve duhovne pretenzije i koju su u ovim krugovima primali isključivo na osnovu njenog materinstva, jedna starija spisateljica i jedan grbavi muzičar; sve skupa jedno dvanaestak osoba. Novelista se povukao u prozorsku nišu, a Marija Jozefa je sedela tik uz vrata na jednoj stolici, ruku položenih na kolena. I tako su počeli da očekuju pristašu iz Švajcarske, koji je trebalo da se u pravom trenutku pojavi na licu mesta.
Iznenada stiže još i bogata dama, koja je iz amaterizma volela da posećuje takve skupove.
Dovezla se iz grada u svojim svilenim kočijama, došla je ovamo iz svoje raskošne kuće sa goblenima i okvirima vrata načinjenim od giallo antico, popela se dovde preko svih stepenika i ušla kroz vrata, lepa, mirisava, luksuzna, u plavoj čojanoj haljini sa žutim vezom, sa pariskim šeširom na riđokestenjastoj kosi, osmehujući se ticijanskim očima. Ona je došla zbog radoznalosti, zbog dosade, zbog uživanja u suprotnostima, zbog naklonosti prema svemu što je malčice izuzetno, zbog ljupke ekstravagancije; pozdravila je Danijelovu sestru i novelistu, koji je dolazio u njenu kuću, i sela na klupu pred prozorskom nišom, između erotičarke i filozofa što je ličio na kengura, kao da tako i treba da bude.
„Zamalo da zakasnim”, tiho je kroz lepe i pokretljive usne rekla novelisti, koji je sedeo iza nje.
„Imala sam goste na čaju; pa se oteglo...“
Novelista je osećao snažno uzbuđenje i zahvaljivao je bogu što je bio solidno odeven. Kako je lepa! mislio je. Zaslužila je da bude majka onakve kćeri...
„A gospođica Sonja?” upita on preko njenog ramena. „Niste poveli i gospođicu Sonju?” Sonja je bila kći bogate dame i u očima noveliste predstavljala je stvorenje kakvo se javlja samo zahvaljujući nekom neverovatnom srećnom slučaju, predstavljala je čudo od svestranog obrazovanja, ostvaren kulturni ideal. Dvaput je pomenuo njeno ime, jer mu je pričinjavalo neopisivo uživanje da ga izgovori.
„Sonja je bolesna”, reče bogata dama. „Da, zamislite, boli je noga. Oh, ništa ozbiljno, neka nateklina, nešto kao malo zapaljenje ili zagnojenost. Isekli su to. Možda nije bilo potrebno, ali ona je sama htela“.
„Sama je htela!” ponovi novelista oduševljeno šapućući. „To i liči na nju! Ali kako bi joj čovek, zaboga, mogao izraziti svoje saučestvovanje?” „No, pa pozdraviću je”, reče bogata dama. I dodade, pošto on na to ništa ne reče: „Zar vam to nije dovoljno?”
„Ne, to mi nije dovoljno”, reče on sasvim tiho, a ona, pošto je cenila njegove knjige, odvrati, osmehujući se:
„Onda joj pošaljite koji cvetić“.
„Hvala!” reče on. „Hvala! Hoću!” A u sebi je mislio: „Cvetić? Buket! Čitavu rukovet! Neću sutra ni doručkovati nego ću se odmah odvesti fijakerom od cvećare!” I osećao je da gaji izvestan odnos prema životu.
Utom se spolja začu neki kratak šum, vrata se otvoriše i zatvoriše s naglim trzajem, i pred gostima se obasjan svećama obrete neki zdepast i krupan mladi čovek u tamnom lovačkom odelu: pristaša iz Švajcarske. On pretećim pogledom prelete po odaji, žustrim koracima priđe gipsanom stubu pred alkovenom, stade na niski podijum iza stuba, i to tako žestoko kao da je hteo da se onde ukopa, ščepa onaj tabak rukopisa što je ležao prvi odozgo i smesta poče da čita.
On je mogao imati dvadeset osam godina, bio je kratkovrat i ružan. Kratko ošišana kosa mu je pod oštrim uglom neobično duboko natkriljavala ionako nisko i naborano čelo. Na njegovom licu, golobradom, mrgodnom i nezgrapnom, padali su u oči nos kao u doge, grube jagodice, upali obrazi i debele isturene usne, koje kao da su teško, protiv volje i tako reći s nekim mlitavim besom oblikovale reči. To lice bilo je sirovo a ipak bledo. On je čitao divljim i preterano jakim glasom, no koji je ipak u osnovi svojoj podrhtavao, kolebao se i borio sa sipljivošću. Ruka u kojoj je držao ispisani tabak bila je široka i crvena, a ipak je drhtala. On je predstavljao neku neprijatnu mešavinu brutalnosti i slabosti, a ono što je čitao na neobičan način se slagalo sa tim.
Bile su to propovedi, parabole, teze, zakoni, vizije, proročanstva i proklamacije nalik na dnevne zapovesti, i sve je to u šarolikom i nedoglednom nizu smenjivalo jedno drugo, u nekoj stilskoj smesi od psaltirskog i proročanskog tona i od vojno-strategijskih kao i filozofsko-kritičkih stručnih izraza. Neko grozničavo i stravično razdraženo Ja propinjalo se u samotnom ludilu veličine i pretilo svetu bujicom krupnih reči. Njegovo ime bilo je Christus imperator maximus, i on je vrbovao na smrt spremne čete radi potčinjavanja zemaljskog šara, objavljivao je poslanice, postavljao svoje neumoljive uslove, iziskivao
siromaštvo i nevinost, i u toj beskonačnoj prevratničkoj uzrujanosti, sa nekom vrstom protivprirodnog sladostrašća, neprestano je ponavljao zapovest o bezuslovnoj poslušnosti. Buda, Aleksandar, Napoleon i Isus nazivani su njegovim skromnim pretečama, nedostojni da duhovnom caru odreše uzice na cipelama...
Danijelov apostol je čitao pun sat; onda je, drhteći, popio gutljaj crna vina iz pehara i mašio se novih proklamacija. Po njegovom niskom čelu iskakale su graške znoja, njegove debele usne su podrhtavale, a između reči je, kratko frkćući, stalno izbacivao vazduh kroz nos, iscrpen i razrikan. Usamljeno Ja je pevalo, besnelo i komandovalo. Gubilo se u sumanutim slikama, utapalo se u kovitlacu nelogičnosti i iznenada grozno isplivavalo na sasvim neočekivanom mestu. Bogohuljenja i hvalospevi- tamjan i krvava isparenja, sve se to mešalo. Gromki bojevi su osvajali i izbavljali svet...
Teško bi bilo utvrditi dejstvo Danijelovih proklamacija na slušaoce. Neki su, duboko zavaljene glave, utrnulih očiju gledali ka tavanici; drugi su, duboko nagnuti nad kolena, držali lica zarivena u šake. Erotičarkine oči bi se neobično zakoprenile kad god bi se začula reč „nevinost”, a filozof što je ličio na kengura digao bi s vremena na vreme svoj dugački i iskrivljeni kažiprst i njime pisao nešto neodređeno po vazduhu. Novelista se već poduže uzalud trudio da pronađe neki povoljan položaj za leđa koja su ga bolela. U deset sati javi mu se vizija jedne zemičke sa šunkom, ali on je muževno odagna od sebe.
Oko deset i po opaziše da pristaša u crvenoj i drhtavoj desnoj ruci drži poslednji list. Bio je pri kraju. „Vojnici!” zaključio je, na krajnjoj ivici snage, gromovitim glasom što ga je izdavao, „prepuštam vam na pljačkanje- svet”. Onda je sišao sa podijuma, sve prisutne pogledao pretećim pogledom i sa žestinom, kao što je i došao, izašao kroz vrata.
Slušaoci su još ceo minut ostali nepomično u položaju u kojem su se na kraju zatekli. Zatim su ustali kao po opštem dogovoru i bez oklevanja počeli izlaziti, pri čemu je svako uz nekoliko tihih reči stisnuo ruku Mariji Jozefi, koja je opet sa svojim belim okovratnikom, tiha i čista, stajala kraj samih vrata.
Nemi dečak bio je napolju na svome mestu. Prisvetlio je gostima do odaje za garderobu, pomogao im je pri oblačenju kaputa, i poveo ih je niz usko stepenište- do kojeg je iz najviše visine, iz Danijelovog carstva, dopirala uznemirena svetlost sveća- sve do kućne kapije, koju je otključao. Gosti jedan za drugim izađoše na pustu ulicu u predgrađu.
Kočije bogate dame čekale su pred kućom; videlo se kako kočijaš na svom sedištu, između dva sjajna fenjera, prinosi šeširu ruku u kojoj je držao bič. Novelista otprati bogatu damu do vrata kočija.
„Kako se osećate?” upita je on.
„Ne volim da dajem mišljenje o tako nečem”, odgovori ona. „Možda je on zaista genije, ili bar nešto slično...“
„Da, šta je genije?” reče on zamišljeno. „U slučaju ovog Danijela postoje svi preduslovi: usamljenost, sloboda, duhovna strast, veličanstven način gledanja, vera u sebe, čak i blizina zločina i ludila. Šta nedostaje? Možda ono što je ljudsko? Malo osećanja, čežnje, ljubavi? Ali to je potpuno improvizovana hipoteza...“
„Pozdravite Sonju”, reče on kad mu ona, smestivši se već, pruži ruku za rastanak; a pri tom je napeto čitao u njenom licu da vidi kako će ona primiti to što je rekao jednostavno
„Sonju”, a ne „gospođicu Sonju” ili „gospođicu kćer”.
Ona je cenila njegove knjige, i zato je s osmehom prešla preko toga. „Preneću pozdrav“.
„Hvala!” reče on i oseti kako ga nada opija i udara mu u glavu. „A sad ću da navalim na večeru kao vuk!
Gajio je izvestan odnos prema životu.
TEŽAK ČAS
Ustade od pisaćeg stola, od svoje male, krhke pisaće komode, ustade kao očajnik, pa spuštene glave pođe u suprotni ugao sobe ka peći, koja beše duga i vitka kao stub. Položi dlanove na kaljeve opeke, no one se behu skoro sasvim ohladile, jer je ponoć odavno prošla, i tako se leđima nasloni na nju, bez malene blagodati koju je tražio, prikupi kašljući skutove domaćeg kaputa iz čijega je prsnog izreza visio od pranja izbledeli čipkani žabo, pa s naporom duhnu kroz nos kako bi uhvatio malo vazduha, jer je bio kijavičav kao obično.
Beše to neka naročita i nelagodna kijavica koja ga skoro nikada nije potpuno napuštala. Očni kapci behu mu od nje zapaljeni i rubovi nosnih šupljina ranjavi, a u glavi i udima ležala mu je ta kijavica kao teška, bolna opijenost. Ili je zar sva ova tromost i težina od nesrećnoga neizbijanja iz sobe, koje mu je lekar pre nekoliko nedelja ponovo propisao? Bog zna da li je uradio dobro. Večiti katar i grčevi u prsima i trbuhu biće da nalažu tako, i loše vreme vlada nad Jenom, već nedeljama, već nedeljama, istina je, bedno i mržnje dostojno vreme koje se oseća u svim živcima, pustopašno, mračno i hladno, i decembarski vetar huji u pećnome čunku, razulareno i bogohulno da sve buči kao na poljani u noći i buri i nalik na bludnu i neprebolnim jadom ophrvanu dušu. Ali da je dobra, nije, ta teskobna zatvorenost, za misli nije i ritam krvi iz kojega misli dolaze...
Šestougaona soba, gola, stroga i neudobna, sa belo okrečenom tavanicom ispod koje je lebdeo duvanski dim, sa svojim koso kariranim tapetama na kojima su visile ovalno uokvirene siluete i sa četiri-pet komada nameštaja tankih nogu, ležala je u svetlosti sveća