372
Ignores,' regio, quo debes tendere, nynquam Possis carpere iter, quod recta protinus illuc Te ducat reddatque loco, namque ipse ferare 35 Avius a vera longe tellure necesse est.
N O V I J A F I L O Z O F I J A U S T I H O V I M A
( D E S E T K N J I G A )
I
<U V 0 D>
O
dakle svijetli najljepša ova pojava golemog svijeta razastrta po velebnim područjima prostora, kojim se vezom vežu različiti dijelovi razdvojiti, koje tu sile kroz koja tijela struje,5 i kako se sve stvari kreću kretnjama mnogostrukim, laćam se evo oglasiti i promicati pjesmom umilnom; i ono što trudom teškim nova umijeća otkriše dosad i što je u svetištima pohranjeno stroge znanosti — prvi ću iznijeti pjesmom plemenita počitanja Muza. 10 Jer što doličnije i korisnije privlači umove ljudske
od obilna nektara Istine vječne, kojim se napajamo, spoznati dok težimo uzroke i stvari podrijetlo,
zaputivši se tako u cjelinu Svijeta?
Jer što se više svetim govorom pjesnika uznosi 15 međ plemenima tolikim ii što se pak godinama pamti,
ako ne djelo neizmjerno razbora božanskog? O Ti što raspaljuješ plamenje Olimpa zvjezdana, što podstrojku mora nebom širiš,
te uzduh prevrtljivi i zemlju svezom svojom vežeš, 20 dok promatramo spomenike trajne umijeća Tvoga,
uputi nas unapredak u razloge što zakone tvore, po kojima Ti odavno svijetu velikom početak postavi i svime sada postojanim poretkom upravljaš, — izreoi Istinu, što se u vječnom umu skrivala 25 prije početka svega, a zatim prože i natopi sve,
po Tebi sva pak stvorenja žive, —
P H I L O S O P H I A E R E C E N T I O R I S
V E R S I B U S T R A D I T A E L I B R I X
I
U
nde per immensos regionum didita tractus Fulgeat haec species vasti pulcherrima Mundi, Disjunctaeque locis variae quo foedere partes Conveniant, quae sint vires per corpora fusae 5 Et quam multiplici se volvant omnia motu.Aggredior suavi diffundens pandere cantu, Difficilique novas inventa labore per artes. Hactenus atque adytis doctrinae inclusa severae Primus ad ingenuos Musarum educere cultus. 10 Quippe quid humanas praestantius utiliusque
Illidat mentes quam Veri nectare pasci Largius aeterni, causas dum visere et ortus Conamur rerum et toto discurrimus Orbe? Quidve magis sacro vatum sermone feratur
15 Per gentes hominum varias memoresque per annos. Ingens quam quod opus dia ratione peractum est?
O qui stelliferi flammas succendis Olympi, Qui mare substratum caelo diffundis et amas Mobilitas terramque sua compage revincis,
20 Dum memoranda tuae monumenta revolvimus artis. Infer legiferas nos protinus in rationes,
Per quas et magni jamprimum exordia mundi Ponebas, cuncta invicto et nunc ordine flectis, Da Verum effari, aeterna quod Mente latebat
25 Ante ortus rerum, quod deinde per omnia fusum est Immissumque, vigent per Te quaecumque creata,
ures podari i svetu podijeli milinu Muza,
što traži Veličanstvo samo ispunjeno djelima tvojim!
A dotle ti, diko* Auzonije, koji dok si zdrav, 30 nauku se radujemo lijepom i naporima plemenitim,
primi što sami najviše dati možemo,
darove dugo čuvane zapovijedima tvojim, znameniti. A u dokolici, kad umoran priliči malo odmoriti um, ti se lagan predaj razlozima istinskim:
35 u skrovišta stvari i u nutrinu Prirode,
kojima ću prodrijet u svetišta, služeći dugo trazima velikim čovjeka, moć kojega plamena razgoni sjene sve, moć duše plamena, što je gdje god se pojavi kao po krajevima neizmjernim rasprostrta Teža 40 što tjelesne sve stvari privlači odasvud,
i tereti se uzajamni nadaleko šire područjima praznim, po kojoj se zemlja, more, sunce, zvijezde obrću, po kojoj čak bojom šarnom pristala svjetlost sja, 45 jasnije no obično i božanska se obnavljaju svjetlila,
što ćeš od toga veće ili pak bolje naći? što li rod ljudski više približava bozima? Onoga duhom svojim što toliko nam dade, osvijetliv život predivnim mu darom, 50 primjereno želim li pratiti,
te najveće izume stvari u tijekove vjekova položene k tomu još dodaš i dopustiš da ti duša podnijeti može ne baš bez tereta ono što sve veće uvijek
pokreće stvari i izvrsne pogoni misli.
37d * Kardinal Silvio Valenti
Da decus et sacros Musarum inferre lepores, Quos petit ipsa tuis Majestas indita gestis!
Tuque adeo decus Ausoniae, quo pulchra vigere 30 Sospite gaudemus studia ingenuosque labores,
Excipe, largiri quae maxima possumus ipsi, Dona diu vigilata tuis haec, Inclite, jussis; Cumque vacat fessaeque licet brevia otia menti Reddere, te facilem rationibus adjice veris, 35 In rerum, latebras et in intima Naturai
Queis adyta irrumpam, lange vestigia servans Magna Viri, cujus vis ignea discutit omnes.
Ignea vis animi, qua se cumque inserat, umbras. Scilicet immensas per quem diffusa per oras 40 Omnem corpoream Gravitas agit undique molem.
Mutuaque in vacuos late sunt edita tractus Pondera, quae terram, mare, solem, sidera versant. Per quem etiam vario lux compta colore refulget Clarior assueto et patitur sua dia retexi
45 Lumina. Quid tantis majus meliusque repertis? Quid genus humanum propius Dis admovet ipsis? Ergo parta suo qui talia pectore nobis
Edidit, illustrans praeclaro munere vitam. Sectari si rite aveo, si maxima rerum 50 Inventa in longos aetatum immittere cursus,
Huc ades atque tuum sine saltem haud mollibus ausis Posse tenere animum, qui semper grandia gestit Moliri rerum et praestantes volvere curas.
II
<TVAR I DUH>
K
oji god od početka žele istražiti prirodu, pojave same imenom dvostrukim označuju i pod dvostrukim rodom sve nadaleko sjedinjuju; 5 jer ili su tijela koja naša sjetila potaknuti mogu,i život što god pak jest, što duh i duša čuje; a ono što ni tijelo ni duh nije, kad ne možemo spoznati što bi biti moglo, kažu mnogi tek je ništa; ovdje kao da nešto priječi da treća priroda postoji, 10 ili možda još i mnoge po različitu poretku;
pače na službu nam stoje i imena traže: kad je već posve neizvjesno je li u stvarima još
priroda neka, a tragati za tim mučan nam je trud,
15 bolje je reći kako se to ne zna, nego je u prazno uroniti niištavilo,
pribrojiti međ stvari što postojati ne mogu.
A upravo ono što nam je drugo od dvostrukih stvari, duh: ili je nešto najviše i prvo koje je jedno,
a po sebi ima sve što jest, bez kraja i bez početka; 20 ili po svršetku vremena sve duše u njem imaju
početak svoj i uživaju života dar: to mi Božanstvom zovemo i Bogom,
govoreći o njem kao o stvari najvišoj i jednoj. Budući da u životu našem prvo duše naše 25 poticati počinju stvari koje god su stvorene,
i natječu se poznanstvo lako kovati prije ostalih, razbor se naš od ovih penjati pomalo treba do Prirode najviše, na kojoj se sve temelji, 30 i, kao od granica dalekih kraljevstva golema,
doći do sjedišta velikoga Kralja.
Zato nam prvo nas i tijela oko nas istražiti valja: nagrada i kruna truda će biti, najvišoj Prirodi bliže
prići, i, koliko smrtniku pristoji. Božanstvo spoznati, — 35 ili se više diviti Gospodinu i Njega poštovati.
Nikakav ne može u stvarima stvorenim postojati duh,
II
P
rincipio quicumque solent inquirere rerum Naturam, duplici res ipsas nomine signant Tantum et sub geminum late genus omnia cogunt;Namque aut corpora sunt, nostros impellere possunt 5 Quae sensus, ducunt aut unde exordia sensus,
Vitaque, quodcumque est, quod mens et spiritus audit. At quod nec corpus nec mens sit, cum nequeamus Scire, quid esse queat, multi nihil esse fatentur; Hic veluti quiddam prohiberet, tertia constet 10 Ne natura etiam, aut vario fors ordine plures;
Quin praesto nobis sistant se et nomina poscant: Sed quoniam, anne aliqua in rebus natura sit ultra. Prorsus in incerto est, quaerendique irritus omnis Est labor, idcirco potius nescire fateri
15 Par erat, in nihilo quam mersam dicere inani, Atque inter res, quae nequeant extare, referre.
Et jam, quae nobis geminarum est altera rerum. Spiritus, aut aliquid summum est primumque, quod uno A se habet omne, quod est, finisque et originis expers; 20 Aut quae finito produotae tempore mentes
Principium tenuere sui vitaeque fruuntur
Munere: nos illud Numenque Deumque vocamus. Rem summam utroque hoc dicentes nomine et unam. At quoniam nostros animos impellere primum
25 In vita incipiunt res, quae sunt cumque creatae. Notitiamque sui facilem procudere certant Ante alias, ratio paulatim scandere nostra Debet ab his summam ad Naturam, unde omnia
pendent. Et, veluti vasti lustratis undique regni
30 Finibus, ad magni solium nos sistere Regis. Quapropter nosmet nobis et corpora circum Vestiganda prius: pretium finisque laboris Illud erit, propius Naturae accedere summae, Et, quantum fas est mortali, agnoscere Numen, 35 Aut admirari potius Dominumque vereri.
ukoliko vlastiti ne spoznamo u svemu, jer ondje ga unutra osjećamo istim,
ono što s tijelom je vezano našim i što dušom zovemo; 40 i osjećamo također kako u nutarnjem skrovištu
stvari djeluje: naime ona sama unutra i misli i želi.
Ali jer vidimo gdje ona unutra djeluje,
da li je dato pregledati sve i svaki promatrati dio? Da li ćemo posve vidjeti ono što narav je duha? 45 Zatim pak m5ći i sile što ih ima,
kojim se razlogom nagone na čine svoje,
Čime se pokreće tijelo, kojim se vezom vezano veže? Ni jedna stvar nazočnija nije, a ipak se
manje ne vidi: premda okom sve nadaleko
50 pregledati možemo: nebo, zemlju i pučinu duboku, tolike vrste različite stvari i boje različite,
tijela tolika različita mjesta i oblika,
ipak ono samo nazočno jedva razabrati možemo, 55 jer se sdmo nikad ne može okrenuti u poglede vlastite,
sebi sa suprotne strane doći, ukoliko se iz zrcala ne vraća možda slika jasna. Ili je ipak potrebno zrcalo u kojem bi odražen duh mogao vidjeti svoj lik? I obraća se tako u sebe,
u sebi ide vazda u susret sebi,
60 te ništa manje sebe u mrkloj tami sebi skriva. Zato tko misli da duh je tek stvar što misli i da iz toga izvora istog potječe sve,
upravo prenaglim taj meni se čini; jer ako je stvar što misli, neprestano 65 služiti mora prirodu svoju;
stoga i misli cijelo vrijeme, što uistinu traje u stvarima; a može li tko nama dokazati to razlogom sigurnim? Kad umorne udove ljudi opusti duboki san, i makovom im rosom pokropi oči,
70 ne samo da u zaborav slatki utone duh,
nego tko da dokaže da nikad mira nema i dokolicu svoju? Tko da stoga niječe da ono što duh misli,
jedno je njegovo od svojstava mnogih,
stoga i da lako odustati čitav može od običaja toga?
380
In rebus mentes, nisi nostram ex omnibus ipsi Percipimus, quia nos intra sentimus eandem. Corpore quae juncta est cum nostro, animamque
vocamus; 40 E t sentimus item, quid in interiore recessu
Rerum agat: ipsa intus nimirum et cogitat et vult. At quia percipimus peragentem haec intus, an omnem Perlustrare datum est et ab omni parte tueri?
An penitus, mentis quae sit natura, videmus? 45 Inde potestates etiam viresque quot extent,
Quaque suos solers ratione feratur ad actus. Qua moveat corpus, quo foedere juncta ligetur? Non res ulla quidem praesentior et tamen ulla Nota minus non est: oculo licet omnia late 50 Lustremus, caelum, terras pelagusque profundum.
Tot varias rerum species variosque colores. Tot mutata locis, variis et corpora formis,
Attamen illum ipsum praesentem haud cernere quimus. Namque suos in se obtutus convertere nunquam 55 Ipse potest sibique ex adverso occurrere, clara
E speculo nisi forte sui referatur imago.
Anne opus at speculo est, possit mens unde tueri Effigiem reflexa suam? Reflectitur in se
Scilicet, in seseque sibi redit obvia semper, 60 Nec minus obscura sibi se in caligine condit.
Hinc qui nil, nisi rem, quae cogitat, esse, putavit. Mentem, atque ex isto manare huic omnia fonte, Prorsus id ille mihi temere arripuisse videtur;
Namque ea si res est, quae cogitat, usque necesse est 65 Naturam servare suam; proin cogitat omni
Tempore, quo perstat revera in rebus; at istud Quis ratione queat nobis ostendere certa? Cum lassata virum sopor altus membra resolvit Atque papavereo conspersit lumina rore,
70 Dulcia non etiam captare oblivia mentem.
Quis vincat, nunquam et requiem suaque otia habere? Quis neget hoc ipsum proin, quod mens cogitat, ejus Esse facultatem de multis scilicet unam,
Propterea ut possit facile hoc absistere ab usu 381
75 Kao Sto vidimo često gdje tijela se kreću, a vlastita im priroda nepokretna ostaje. Već, ako duh uvijek misli,
vanjska mu sila onda ni pritjecati ne može, nego po istom zakonu prirodu p ra ti vječno istu? 80 Osim toga su od početka o stvarima mnogim
utisnuta znanja duboko u duše naše,
i po jednoj rođena, a ne iz sam ih iscrpljena stvari i odvađena, nego u duši nutarnjoj otkrivena, — te reći možeš da razloga drugoga tomu nema. 85 Koji kažu kako sami vrijede da ih gledaju,
od drugih su duša sretnije;
tako bijaše nekoć netko od b ro ja mudraca, što sjećaše se koliko se u dobima prijašnjim nekada tijela seljahu i što bijaše u doba rata
trojanskog. 90 Ali ovo što se zove utisnuti duboko te označiti
u dušama našim, što je ako nije učiniti to
da se stvari svjetlošću jasnom u dušama ustave i iznenadnom istinom da se pokrenu
u razne probuđene oblike i pokazane počnu okretati? 95 Kada bi činili tako oni u utrobi skriti, novi porodi
majke, dječica udova nježnih,
izbijali bi na životne dahove zraka naukom mnogim nadojeni.
III
<ZEMLJA U SVEMIRU. POHVALA NEWTONA)
N
ek Zemlja ne cijeni sebe više od ostalih tjelesa, ako sama ne želi mnogima priznati mnogo. Ako smo gojenci Zemlje ove, drugdje možda 5 različite druge zemlje postoje gojenci drugi.Što pak znači, na kojem dijelu prebiva ovaj Svijet? Jednoga pak svijeta građani svi smo,
koliko god nas bilo gdje ima, što životom, razborom 382
75 Incolumis? Veluti quoque corpora saepe moveri Cernimus et propriam naturam immota tueri. At vel si semper mens cogitet, exteriusne Non ea vis menti queat advenisse, sed ista Lege, u t naturam semper comitetur eandem?
80 Praeterea impressas multarum ab origine prima Rerum notitias in nostris mentibus alte
Atque una genitas, non haustas rebus ab ipsis Exceptasque, animo sed in interiore repertas Dicere uti possis, ratio non ulla videtur. 85 Qui dicunt, illas soli meruere tueri.
Plus aliis animae felices; sic fuit olim
Quidam de numero sapientum, qui meminisset, In quot praeteritis migrant corpora saeclis. Quondam et qui fuerit Trojani tempore belli. 90 Ast hoc, quod vocitant in nostris mentibus alte
Imprimere et signare, quid est, nisi forsitan illud Efficere, u t res se manifesto lumine sistant Mentibus et varias hae vertant evigilantes Se subito ad veri formas visasque revolvant? 95 Quod facerent utero clausi, nova germina matris.
Artubus infantes teneris, multaque venirent Doctrina imbuti ad vitales aeris auras.
III
N
on igitur Tellus aliis se praeferat ullis Corporibus, si non aliis concedere multis Ipsa velit. Si nos sumus hic Telluris alumni. Fors alibi alterius variae Telluris alumni 5 Sunt alii. Quid jam refert, qua parte colaturOrbis hic? Orbis enim cives sumus unius omnes, Quotquot ubique sumus, qui vita, qui ratione
i kretnjom duha i dara pamtiti možemo. Voljom našom ipak domaju ovu zajedničku
10 promijeniti ne možemo, niti građane i zakone svrći, jer zakoni ti su nepobjedivi.
Zakonodavac, što nekoć ih posveti, i sad ih posvećuje i svetima se oni obdržavaju.
Naše je diviti se, promatrati, istraživati zakone
Svijeta i spoznati htjeti prirodu samu.
15 Stoga koji vidje mnogo po zvijezdama kretanje i visoki eter umom svojim,
ukroti neukroćeno ono i izvede ono što dugo bijaše skrito na gornji svijet, proširivši goleme granice domovine, od mnogih on je dostojniji preteča, 20 kao domovine otac i knez,
te stoljeća sva živa što nadvisuje ne zlatom ni snagom, već spoznajom o stvarima velikim i o upravi svijeta. A na drugoj je strani svjetina što sitne i prve stvari
motri i kao da se drži vanjske kore Prirode
25 i domaju spčznaje samo koliko sjetila takne i što pukim tijelom obavljati može.
Ali tko je onaj što uznosi se u zvijezde uzvišene i očima našim približava ono što je udaljeno i besmrtne čine reda naporom smrtnim? 30 Taj muž na put stupivši
(u pjesmama kojemu časno dajemo ime svetim lovorom Pinda) uzmognu
krilatim umom preletjeti područja golemog etera i umijećem promotriti sve novim:
i putanje Mjesečeve i Zemlju, koja privlači, 35 i velikog Sunca svuda razasute sile,
podredivši brojevima iznađenim beskonačnost samu. Izdvoji pobjednik iz slijepe tmine noći
Prirodu napokon što lažna Kca nosi
i prisili je, kao Proteja, da pravi pokaže lik.
40 Dolaskom njegovim Nauka ne promijeni, kao prije, postavke vlastite: odasvud tako pouzdana zasja. Jer slučajno željama i umovima, kao i svime, upravljaše Sudba voljom svojom;
384
Et memori mentis motu ingenioque potimur.
Non tamen hanc patriam communem flectere nostro 10 Possumus arbitrio cives legesque movere,
Invictae quoniam leges sunt. Arbiter, olim Qui sanxit, modo sancit item sanctasque tuetur. Nostrum admirari est, spectare, inquirere Mundi Leges et rerum naturam noscere velle.
15 Proin vidit qui plura, per astraque lapsus et altum Aethera mente sua, domuit non ante subacta Eduxitque diu latitantia multa sub auras Immensos patriae visus distendere fines, Ille aliis longe praecurrere dignior unus. 20 Ut patriae pater et princeps, viventia saecla
Omnia quandoquidem non auro et viribus anteit, Rerum at notitiis magnarum orbisque regundi. Ast alii plebs sunt, qui pauca et prima tuentur Et velut externo Naturae in cortice adhaerent 25 Et patriam agnoscunt, ut sensus afficit ipsos
Tantum et qua stolido tractari corpore possit. Sed quis is est, qui se sublimibus inferat astris Subjiciatque oculis adeo distantia nostris
Factaque mortali struat immortalia nisu?
30 Ille Vir, ille viam ingressus, per carmina clarum Cui Pindi sacra lauro praetexere nomen
Instamus, potuit volucri transcurrere mente Aetheris immensi tractus et cuncta tueri Arte nova, Lunaeque vias Terramque trahentem 35 Et Sole a magno diffusas undique vires,
Supponens numeris etiam infinita repertis. Extraxit victor caeca a caligine noctis Naturam fictos ponentem denique vultus Et vera, u t Protheum, forma apparere coegit. 40 Illius adventu proprias non mutat, ut ante.
Jam Doctrina vices: sic undique certa refulsit. Nam vicibus studia et mentes, ut cuncta, regebat 25 Hrvatski latinisti II 385
te je nekoć tako blistala Stoa, a sad je dugom izbrisana starošću. 45 I tvoji sjenoviti cvjetni perivoji,
Epikure, doživješe sudbinu istu, od oštra mraza slabo zaštićeni.
što god se učenom Likeju* činilo čvrstim,
vrijednost izgubi i toliki broj stvarima ispraznim poveća. A onaj božanski koji nadahnut Sokratovim naukom javno nastupi, 50 neuspjeha isto toliko požnje, koliko i uspjeha ugleda.
Dakle, svjetlom čim novim razloga zabljesnu veliki Newtonov um, vidjesmo kaiko se
od sigurnog odvoji nesigurno i u skrovištima svojim preostaci vječno neokušani, um što podiže se protiv
nauka gornjih. 55 Tako kad sunce ogranu, nestadoše noćne sjene
(i putnicima slobodan otvori se put).
Onoga pak što blagim putem prodire u zvijezde neprestano slijedeći, kad sapi vidio,
kakva je Teža na cijeloj Zemlji,
ispitat ću što mi preostaje: je li ona podijeljena 60 i kako i koliko po prostranstvima eterskim.
IV
(ULJUDBA I RASPORED ŽIVOTNIH DOBARA NA ZEMLJI)
O
skudica prva u zaštitu života iskova nekoć različita umijeća tolika smrtnicima bijednim, oštreći im smisao za stvari i pomoć im pribaviv. Oholost i pohlepa navališe zatim,5 iznađene navike stvoriše, koliko se više činilo da to većma traži udobnost naša
negoli korist života skromna!
* Prema gaju u kojem je Aristotel, Platonov učenik, imao svoju filozofsku školu.
Arbitrio Fortuna suo; sic porticus olim Claruit, at nunc est longa deleta senecta. 45 Hos casus, Epicure, tui subiere sub umbris
Florentes horti, male crudo a frigore tecti.
Quodque ratum doctis stetit immotumque Lyceis, Viluit et numerum tot rebus inanibus auxit.
Et qui Socratica divinus prodiit arte,