pišem vam po želji g. Gargerva da bih vam saopćila da on putuje u London u društvu g. Wopslea, te bi se veselio, ako bi mu bilo dopušteno, da vas posjeti. On bi vam htio doći u pohode u Hotel Bar-nardn utorak u devet sati; ako vam to ne bi bilo neugodno, molim za obavijest. Stanje vaše sirote sestre je prilično nepromijenjeno otkako ste otišli od nas.
to odveć preuzetno, a vi oprostite za ljubav onih jadnih minulih dana. Zasad ništa više, dragi g. Pipe, od
Vaše uvijek zahvalne i odane službenice Biddy.
P. S. On me usrdno moli da vam napišem »ala će to biti veselo«. Veli da ćete vi to već razumjeti. Nadam se i ne sumnjam da će vam biti drago da se s njim sastanete, iako ste sada džentlmen, jer je u vas uvijek bilo dobro srce, a on je vrlo, vrlo vrijedan čovjek. Pročitala sam mu sve osim ove posljednje kratke rečenice, i on me usrdno moli da vam još jedanput
napišem »ala će to biti veselo«.
Primio sam pismo poštom u ponedjeljak izjutra, i prema tome je zakazani sastanak imao biti sutradan. Dopustite da vam u tančine iskreno priznam sve što sam osjećao očekujući Joeov dolazak. No, nisam osjećao nikakvu radost, iako su nas vezale tolike zajedničke uspomene, već priličnu uznemirenost. Izvjesni strah i čudnu smušenost. Da sam mogao spriječiti njegov dolazak, plativši neku svotu novaca, ja bih to sigurno bio učinio. Najviše me je tješila
pomisao da dolazi u Barnard's Inn, 2. ne u Hammersmith, te se ne će sastati s Bentlev Drummleom. Nisam imao ništa protiv toga da ga vide Herbert i njegov otac, koje sam
poštivao, ali bi moja osjetljivost bila teško pogođena ako bi došao pred oči Drum-mleu, koga sam prezirao. I u toku čitava života obično pokazujemo naše najveće slabosti i podlosti baš zbog ljudi koje najviše preziremo.
232
Počeo sam sve nešto ukrašavati i dotjeravati sobe na nepotreban i nepodesan način, a pokazalo se da to hvatanje u koštac s Barnardom stoji mnogo novaca. Sobe nisu ni izdaleka više bile takve kakve sam ih našao, te sam imao čast zapremati nekoliko važnih stranica u knjizi narudžaba nekog tapetara iz susjedstva. U posljednje sam vrijeme već bio dotjerao tako daleko da sam, štoviše, primio u službu neko momče u čizmama kao vjernog roba i podanika — i to u čizmama s posuvraćenim sarama — a ne bi bilo sasvim neopravdano ustvrditi da sam zbog njega uludo tratio dane. Pošto sam postavio na noge to čudovište (izvukavši ga iz
porodična smetišta moje pralje) i obukao mu modar kaput, prsluk boje kanarinca, bijelu kravatu, krem hlače i već spomenute čizme, uvjerio sam se da je imao malo što da radi, ali je mogao čudo toga pojesti, te je s tim svojim dvjema strašnim osobinama postao prava napast u mom životu.
Ovaj je osvetnički fantom dobio naređenje da u utorak u osam sati ujutru dođe na dužnost u predsoblje (što je zapremalo dvije kvadratne stope, koje mjere su mi zaračunali za sag), a Herbert je predlagao neke stvari za zajutrak, za koje je mislio da će Joeu prijati. Osjećajući iskrenu zahvalnost prema njemu što je bio tako brižljiv i obazriv, u meni se bila porodila neka čudna, napola pritajena sumnja, da se on ne bi bio tako uzvrpoljio da je Joe došao k njemu u pohode.
Bilo kako bilo, ja sam u ponedjeljak uvečer došao u grad da dočekam Joea, te sam ujutro rano ustao i dotjerao sobu za stanovanje i stol za doručak što sam ljepše znao i umio. Na nesreću je izjutra sipila sitna kiša, pa ni anđeli nebeski ne bi uspjeli prikriti činjenicu daje Barnard, poput divovskog dimnjačara, ispod prozora ronio čađave suze.
Kada se približio odlučni čas, najradije bih bio pobjegao, ali je osvetnik, prema dobivenom naređenju, stajao u predsoblju, a uskoro sam čuo Joea na stepenicama. Prepoznao sam Joea po njegovu teškom tabanju po stubištu — jer su mu paradne čizme uvijek bile prevelike — i po vremenu što mu je trebalo da pročita imena na ostalim stubištima dok se uspinjao. Kada je napokon zastao pred našim vratima, čuo sam kako je prstom prelazio preko bojom ispisanih slova moga imena, a zatim sam zaista čuo kako je dahtao kroz ključanicu.
Najzad je jedanput kucnuo u vrata, i Pepper' - ovim se karakterističnim imenom preživalo ono osvetničko momče — najavi: — Gospodin Gargerv. - Mislio sam već da nikada ne će prestati s brisanjem obuće i da ću morati izaći i povući ga s rogožine, kadli najzad ipak ude.
— Joe, kako si Joe? — Pipe, kako si, Pip?
Njegovo je pošteno lice bilo sasvim zajapureno i blaženo se sjalo, a klobuk mu se nalazio na podu između njega i mene, dok me je držao za obje ruke, koje je neprestano dizao i spuštao kao da sam neki najnoviji patentirani uzorak pumpe.
— Drago mi je što te vidim, Joe. Daj mi svoj klobuk.
Joe ga oprezno dohvati objema rukama kao ptičje gnijezdo s jajima, pa ni za živu glavu da se rastane s tim komadom svojine, te nastavi govoriti stojećki u vrlo neugodnom stavu pokraj svoga klobuka.
— Ala si narastao — zadivi se Joe — i profinio se i pogospodio — Joe je časkom razmišljao prije no što se dosjetio tih riječi — i, vjere mi, sad si na diku i ponos kralju i domovini. — A ti si, Joe, upravo odlično.
— Hvala Bogu — reče Joe. — Ja sam dobro da ne može bolje. A tvojoj sestri nije gore nego što joj je bilo. A Biddy je vazda dobro i zdravo. A ni prijatelji nisu loše, a moglo bi se reći da su dapače vrlo dobro. Tek se Wopsle malo skljokao.
Za sve je to vrijeme (a svejednako budno pazeći na svoje ptičje gnijezdo) Joe kolutao i prevrtao očima po sobi promatrajući izvezene cvjetiće na mojem kućnom ogrtaču. — Malo se skljokao, Joe?
— E da — reče Joe, snizujući glas — ostavio je Crkvu i pošao u glumce. A kao glumac dospio je i u London, zajedno sa mnom. I on želi — nastavi Joe, uzimajući ptičje gnijezdo načas pod lijevu ruku, dok je pipkajući desnom tražio valjda neko jaje - molim, bez uvrede, da ti to predam.
Uzeh što mi Joe dade te vidjeh da je zgužvani program nekog
1 U engleskom jeziku pepper znači papar i zapapriti (nekome). - Prev. 234
malog londonskoga kazališta, najavljujući, i to baš ovog tjedna, prvi nast,up proslavljenog Provincijskog Glumca-Amatera, Roscijev-ske slave1, jedinstveni nastup u najznamenitijoj tragediji našega Narodnog Barda2, koji je izazvao golemu senzaciju u lokalnim kazališnim krugovima.
— Jesi li, Joe, bio na njegovoj predstavi? - zapitah. — Bio sam — odvrati uvjerljivo i svečano Joe. — Je li bila velika senzacija?
— Pa — reče Joe — prilična. Svakako su se mnogi nabacivali korom od naranče. Osobito onda kada mu se ukazao Duh. Prosudite sami, gospodine, može li netko onako od srca glumiti kad mu neprestance, dok razgovara s Duhom, dovikuju »Amen!« Netko je na svoju nesreću mogao prije biti i službenik Crkve - produži Joe, spuštajući glas da bi zvu-čilo što uvjerljivije i osjećajnije - ali to još nije razlog da ga se u takvu trenutku zbunjuje. Hoću time reći, ako ni duh nečijeg rođena oca ne može zainteresirati ljude, a što bi ih onda uopće moglo interesirati, gospodine? A osobito onda kada mu je na njegovu nesreću žalobnički klobuk tako malen da mu ga crna perjanica poteže s glave, ma kako on nastojao da ga pridrži.
Joeovo se lice oduljilo kao da je i on ugledao Duha, i po tome sam znao da je ušao Herbert, koji mu je pružio ruku; no Joe je ustuknuo, te je i dalje držao svoje ptičje gnijezdo.
— Sluga pokoran, gospodine — pozdravi ga Joe — i nadam se da ste vi, i Pip, i... - uto mu pogled pade na Osvetnika, koji je stavljao na stol prženi kruh. Joe je očito namjeravao da mladog džentlmena pribroji našem krugu, pa sam mu, mršteći se, stavio do znanja da se vara, i tako ga samo još više zbunio. - Hoću kazati da se nadam da ste vas dvojica u dobru zdravlju
u toj tijesnoj rupi. Jer to je, možda, po londonskom shvaćanju vrlo dobar hotel — produži Joe povjerljivo. — Vjerujem da je odlična kuća, no što se mene tiče, ne bih u njoj držao svoje svinjče —
1 Quintus Roscius Gallus, slavni rimski glumac. - Prev. Shakespeareova tragedija Hamlet. — Prev.
235
bar ne onda kad bih ga htio dobro utoviti, pa da mi se pečenka poslije samo rastapa u ustima. Pošto je tako laskavim riječima pohvalio naš stan, pokazujući povremeno sklonost da me naziva »gospodinom«, Joe se, kada ga pozvah da sjedne za stol, ogledavao posvuda po sobi ne bi li otkrio kakvo zgodno mjesto gdje bi mogao odložiti svoj klobuk. Kao da u čitavoj Božjoj prirodi ima vrlo malo prikladnih mjesta gdje bi njegov klobuk mogao otpočinuti. — Napokon ga posadi na krajnji ugao kaminske police, odakle je svaki časak padao na tlo.
— Pijete li čaj, ili kavu, gospodine Gargerv? - upita ga Herbert, koji bi jutrom uvijek sjedio na čelu stola.
— Velika hvala, gospodine — nato će Joe, sav uštapljen od glave do pete. — Pit ću, što vi sami izvoljevate piti.
— Sto velite za kavu?
— Velika hvala, gospodine — odvrati Joe, očito razočaran ovom ponudom - budući da ste vi tako ljubazno izabrali kavu, ne bih htio biti suprotna mišljenja. Ne čini li vam se da kava pomalo uzbuđuje?
— A vi uzmite čaja - zaključi Herbert i naspe mu šalicu.
Uto se klobuk otkotrlja s kaminske police, i Joe skoči sa stolice, digne ga i ponovno stavi baš na isto mjesto kao da je najsigurniji znak dobrog odgoja što će se čas zatim opet otkotrljati na pod.
— Kada stigoste u grad, gospodine Gargerv?
— Bješe li to jučer poslije podne? - začudi se Joe kašljucnuvši u šaku, kao da je od svog dolaska već imao vremena da se zarazi hripavcem. — O ne, nije bilo jučer, to jest, da, bilo je jučer. Da. Bilo je to jučer poslije podne. — (Pritom kao da osjeća redom mudrost, olakšanje i strogu nepristranost.)
— Jeste li već što vidjeli od Londona? {-
— Pa, jesam, gospodine — odvrati Joe — ja i Wopsle podosmo pravo da vidimo Blackingov magazin, ali nam se učini da ni izdaleka nije nalik na sliku što se nalazi na crvenim
reklamama po dućan-skim vratima. Hoću reći - nadoda Joe - da je slika i suviše arhi-tek-ti- tonična.
236
Bio sam zaista uvjeren da bi Joe tu riječ (koja je po mom mišljenju bila vrlo prikladna za neke zgrade što sam ih znao) tako dugo žvakao dok se ne bi pretvorila u pravu pjesmu, da nije srećom njegovu pažnju privukao klobuk što se upravo bio otkotrljao. Taj je napor zaista iziskivao neprestanu pažljivost, brzinu pogleda i ruke vrlo nalik na osobine što se traže od kriketskog' vratara. Joe se osobito proslavio i istaknuo izvanrednom vještinom, jureći čas za klobukom i hvatajući ga vrlo spretno baš onda kada umalo što nije pao na pod, čas opet zaustavljajući ga naprosto usred pada, odbacujući ga i loptajući se njime po svim kutovima sobe. Klobuk je samo letio i odbijao se od tapeta, dok Joe napokon nije morao prekinuti igru. Klobuk je najzad bućnuo u kablić za ispiranje suda, a nato sam bio tako slobodan da ga spremim na sigurno mjesto.
Ovratnici na njegovoj košulji i kaputu bili su tako čudesni da nije moguće o njima raspravljati — to su bile dvije nerješive tajne. Zašto je Joe morao do te mjere stegnuti vrat prije nego što je smatrao daje dolično odjeven? Zašto je mislio da mora proći muke čistilišta kad obuče
nedjeljno odijelo? Zatim je pao u neobjašnjivo razmišljanje, držeći viljušku između tanjura i usta, buljeći očima na sve strane. Davio se od napadaja silnog kašlja, sjeo tako daleko od stola, te su mu zalogaji češće padali pod stol nego što su stizali u usta, a pravio se kao da uopće ne padaju — pa sam zaista bio sretan kada je Herbert otišao u City.
Nisam bio ni toliko pametan, ni toliko dobronamjeran da uvidim kako je sve moja krivica. Joe se ne bi od mene tuđio da sam bio srdač-niji prema njemu. Osjećao sam kako sam postao nestrpljiv i zle volje, i u takvu raspoloženju samo još podjarivao moju razdraženost. — Budući da smo sad nas dvojica sami, gospodine — započe Joe.
— Joe — prekidoh ga zlovoljno — kako me možeš nazivati gospodinom?
Joe me časkom pogleda, i u njegovim sam očima pročitao jedva primjetljiv prijekor. Koliko god su njegova kravata i njegov okovratnik bili smiješni, ipak sam u njegovu pogledu osjetio neku dostojanstvenost.
1 Cricket, engleska sportska igra. - Prev. 237
— Budući da smo sad nas dvojica sami - odvrati Joe - a ja nemam namjeru ni mogućnosti ostati dulje od nekoliko minuta, ja bih sad završio — ili u najmanju ruku kazao što me je nagnalo na to te sada imam čast da budem tu. Da nisam imao samo tu jedinu želju — produži o-bjašnjavaj ući kao obično sve što je htio reći nadugo i naširoko — da ti budem od koristi, ja sad ne bih imao čast ćaskati s gospodom u njihovu stanu.
Ne bih volio da još jedanput vidim onaj pogled u njegovim očima i stoga se nisam nimalo bunio protiv tona kojim je govorio.
— Dakle, gospodine — nastavi Joe — evo, kako je bilo. Onomad bio sam kod Ladard, Pipe — kad god bi se u njemu nanovo budila nježnost, zvao me je Pip, a kad god bi ga spopala uljudnost, zvao bi me gospodine — kadno se u svom hintovu došepiri Pumblechook. Zbog istog tog Pum-blechooka - udari Joe u druge žice - kadikad mi se strašno naježuri kosa, kad po čitavom gradu trubi na sva usta kako se s vama družio kada ste bili mali i da ga i vi sami smatrate svojim negdašnjim drugom u igri.
— Glupost! Pa ti si, Joe, bio moj drugar.
— Sasvim tako mislim i ja, Pipe, premda to sad i nije više važno, gospodine — potvrdi Joe i malko nakrivi glavu. — No, Pipe, taj isti Pumblechook, čije ponašanje stremi hvalisanju, dođe kod Ladard k meni (nemate pojma, gospodine, koliko radnom čovjeku godi lula duhana i pinta piva — a ne škodi zdravlju), i evo što mi reče: »Joseph, gospođica Havisham želi govoriti s tobom.«
— Gospođica Havisham, Joe?
— »Ona želi«, tako reče Pumblechook, »govoriti s tobom.« —Joe sjedne i zakovrne očima prema stropu.
— No, Joe? Molim te, nastavi.
— Sutradan gospodine — produži Joe, gledajući u mene kao da sam bogzna kako daleko — pošto sam se umio, podoh posjetiti gospođicu A.
— Gospođicu A., Joe? Gospođicu Havisham?
— Tako i kazah, gospodine — odvrati Joe s advokatskom formalnoš-ću kao da sastavlja oporuku - gospođica A., inače Havisham. I evo što
238
mi reče: »Gospodine Gargerv, jeste li u pismenoj vezi s gospodinom Pipom?« Kako sam imao od tebe pismo, mogao sam s pravom reći: »Jesam.« (Kada sam se, gospodine, vjenčao s vašom sestrom, rekoh: »Da«, a kada sam odgovorio tvojoj prijateljici, Pipe, rekoh: »Jesam.«) Nato će ona: »Hoćete li mu reći da se Estella vratila kući, te bi se veselila da ga vidi.«
Osjetih kako mi je lice planulo kada sam pogledao u Joea. Nadam se daje bar donekle porumenjelo i s razloga, što sam postao svjestan da bih s Joeom bio zacijelo srdačnije postupao da sam znao zašto je došao.
— Biddy je — produži Joe — malo oklijevala kada sam došao kući i zamolio je da ti napiše poruku. Biddy predloži: »Znam da će se veseliti ako mu tu vijest usmeno kažete. Kako se bliže božični blagdani, a htjeli biste ga vidjeti, pođite vi samo!« I time sam završio, gospodine — zaključi Joe ustajući sa stolca — i ja ti, Pipe, želim svako dobro i napredak da bi postao velik i slavan čovjek.
— Ne ćeš valjda sada otići, Joe? — Hoću — nato će Joe.
— Ali ćeš se vratiti na ručak? — Ne, ne ću — odvrati Joe.
Naše se oči sukobiše, i sve se ono »gospodine« rasplinu i iščezne iz srca toga poštenjaka kada mi je pružio ruku.
— Pipe, stari druže, cijeli je život samo niz rastanaka, svarenih u jedno, ako dopustiš da tako kažem. Jedan je kovač, drugi limar, poneki zlatar, a pokoji kotlar. I kod tih je ljudi neizbježivo da svaki ide svojim poslom, a odlaske treba primati onako kako nam se nameću. Ako je danas došlo do kakvih zabuna, sve je to moja krivica. Nas dvojica nismo od onoga soja da bismo jedan pokraj drugog mogli boraviti u Londonu, niti ma gdje drugdje, osim ondje gdje smo sami i gdje nam je sve znano i gdje se kao drugovi dobro razumijemo. Nikad više ne ćeš na meni vidjeti to odijelo, ali ne zbog povrijeđene taštine, već što hoću da se osjećam kao čovjek, a u tom se odijelu ne osjećam. Izvan kovač-nice, kuhinje i močvara, ne osjećam se kao
čovjek. Kad me zamisliš s mojom kovačkom pregačom, s čekićem u ruci, ili bar s lulom u usti-
239
ma, ne ćeš naći toliko grješki na meni kao sada. Uzmimo da me uopće poželiš vidjeti, a ti dođi i zaviri kroz prozor kovačnice, pa ćeš vidjeti kovača Joea kraj staroga nakovnja, sa starom progorjelom pregačom, kako marljivo radi svoj stari posao. Glup sam, vrlo glup, ali se nadam da mi je napokon ipak uspjelo da kažem bar približno ono što je pravo i istina. A sad, Bog te blagoslovio, Pipe, stari druže, Bog te blagoslovio! Nisam se prevario kada sam prije
naslućivao kako u njemu ima neke dostojanstvenosti. Nije više bio smiješan u svom odijelu izgovarajući te riječi, kao što ne bi bio ni onda smiješan kad bi se u njemu pojavio pred licem svoga Stvoritelja. Nježno se dotače moga čela i izađe. Čim sam se dovoljno pribrao, pojurih za njime tražeći ga po susjednim ulicama, ali je nestao.
28. POGLAVLJE
Razumije se da sam sutradan morao otputovati u naš grad, kao što je bilo jasno da sam u prvom nastupu kajanja odlučio da moram stanovati u Joeovoj kući. No pošto sam osigurao sebi mjesto do kočija-ševa sjedišta na diližansi, što je sutra polazila, svratio kod Pocketovih i došao natrag, već sam se bio malko pokolebao u pogledu one druge odluke, pa počeo
izmišljati razloge i izlike da odsjednem kod Modrog vepra. Bio bih samo na smetnji u Joeovoj kući; nisu se meni nadali, te me ne bi čekala postelja; bio bih odveć daleko od kuće gospođice Ha-visham, pa kako je ona čangrizava i hirovita, možda joj to ne bi bilo po volji. Sve varalice svijeta nisu ništa prema onima koji varaju sami sebe, i s takvim sam smicalicama sam sebe zavaravao. Čudnovato je to: bilo bi sasvim pojmljivo da, ne sluteći ništa zla, primim od nekog lopova lažni polukrunaš kao pravi; ali da lažni novac, što sam ga iskovao, smatram dobrim — to je ipak previše! Neki ljubazni stranac stavi pod ključ moje novčanice pod izlikom da ih