Spiritisti Alexis i Adolphe Didier pružaju brojne primjere vidovnjačkih sposobnosti. Podrijetlo njihovih izvanrednih sposobnosti možda se može pripisati njihovu ocu, koji je običavao nehotično padati u hipnotički trans dok je čitao dnevne novine. U takvim bi slučajevima ispustio novine iz ruku, no nastavio bi glasno i točno čitati iz njih. Alexis i Adolphe su katkad iz zabave odnijeli novine u drugu sobu, dok bi njihov otac nastavio iz njih glasno čitati (Dingwall, 1967., str. 159-60).
Alexis Didier i njegov hipnotičar, gospodin Marcillet 17. svibnja 1847., otišli su u posjet lordu Fredericku Fitzclarenceu u pariški hotel 'Brighton'
u Rue Rivoli. Nastojali su prikazati Alexisove vidovnjačke sposobnosti. Toj su seansi bili nazočni lord Normandby, engeski veleposlanik u Francus koj i drugi ugledni gosti. Ni lord Frederick ni lord Normandby nisu vjero vali u mesmerizam. Nakon što je Marcillet doveo Alexisa u trans, lord Fre derick ga je zamolio da mu opiše njegovu ladanjsku kuću. Alexis je točno opisao sve pojedinosti te kuće, njezin namještaj i mjesto na kojemu se nalazi (Esdaile, 1852., str. 80). Skeptici bi mogli reći da su Alexis i Marcillet na neki način unaprijed saznali te podatke. No, što možemo zaključiti iz sljedećeg Marcilletova izvješća? "Lord Normanby je uzeo jednu od knjiga lorda Fredericka i rekao broj stranice iz koje je Alexis pročitao rečenicu, premda je lord Normanby čitavo vrijeme držao knjigu u ruci. Taj je pokus ponovljen nekoliko puta i uvijek uspješno." (Esdaile, 1852., str. 81). Prije njegova objavljivanja, izviješće o tim događajima poslano je lordu Frederi- cku koji je napisao: "Pročitao samo izjavu o mesmerističkoj seansi održanoj u mom stanu u Parizu 1847., koju ste mi poslali. Sve su pojedinosti točno opisane i uistinu ništa nije toliko nevjerojatno kao sve pojedinosti toga do gađaja." (Esdaile, 1852., str. 82-83).
Chauncey Hare Townshend (1852.) opisao je seansu s Alexisom Didie- rom, organiziranu u Townshendovoj hotelskoj sobi u Parizu u listopadu 1851. godine. Alexisa je prvo hipnotizirao Marcillet, koji je nakon toga izašao iz sobe, a Townshend je ostao sam s Alexisom. Poslije je napisao: "Uvjeren sam da nisu postojala nikakva saznanja o nekim posebnim poje dinostima o meni." Kako bi testirao Alexisovu vidovitost, Townshend ga je zatražio da opiše njegovu kuću. Ovaj je odgovorio da Townshend posje duje dvije kuće, jednu u Londonu, a drugu na selu, što je bilo točno. Town shend je nedugo prije toga kupio kuću u Londonu i posjedovao je ladanj sku kuću u Lausannei u Švicarskoj. Alexis ga je pitao koju od tih kuća želi da opiše, na što mu je ovaj rekao da opiše njegovu ladanjsku kuću.
"Iznenadila me preciznost opisa moje kuće pokraj Lausanne", rekao je Townshend, "osobito kada je spomenuo malu kuću na lijevoj strani, u kojoj, prema švicarskom običaju, boravi moja gazdarica. Ustvari, to je bila jedin stvena značajka toga mjesta, koju stranac nije mogao pogoditi i koji me podatak uvjerio u istinitost njegovih sposobnosti." Townshend je potom zatražio Alexisa da mu opiše i neke druge pojedinosti, na što je ovaj rekao da oko kuće vidi vodu i drveće. I to je bilo točno - jezero Lausanne moglo se vidjeti samo s prozora, a bilo je i drveća.
Townshend je nakon toga zamolio Alexisa da mu kaže vidi li u kući sa lon, na što je ovaj rekao: "Imate mnogo slika na zidovima. Ali, što je zanim ljivo, sve su suvremene, osim dviju" Townshend ga je zamolio da mu opiše
posljednje dvije slike. Alexis je točno rekao da jedna prikazuje morski kra jolik, a druga religijski motiv (sujet religieux). Townshend je rekao: "Takva me nevjerojatna preciznost uistinu zaprepastila. Koliko me, onda, tek izne nadilo kada je Alexis počeo detaljno opisivati sujet religieux, sliku koju sam poslije kupio od talijanskog izbjeglice i koja se odlikovala brojnim pojedi nostima."
O toj je slici Alexis rekao sljedeće: "Tri su lika prikazana na slici - starac, žena i dijete. Je li žena Bogorodica? Ne! Prestara je! Na krilu drži knjigu, dok dijete prstom pokazuje na nešto u knjizi! U kutu se nalazi preslica" Alexis je točno opisao temu slike - sv. Ana uči Djevicu Mariju čitati. Potom ga je Townshend upitao: "Na čemu je slika naslikana?" Alexis je odgovorio da nije naslikana ni na platnu, ni na metalu. Nakon kratkog razmišljanja, rekao je da je naslikana na kamenu, čija je pozadina gruba, sivo-crna i zakrivljena. Sve su pojedinosti bile točne, jer slika je doista bila naslikana na crnom mramoru.
Alexis je potom točno opisao Townshendovu londonsku kuću u ulici Norfolk, koju je nedugo prije toga kupio. Townsend je napisao: "Točno je opisao dvije sluškinje - staru i mladu ... Činilo se da osobito uživa precizno opisujući mladu sluškinju, koju je smatrao lijepom. Pogodio je boju njezinih očiju, kose itd." Alexis je točno rekao da se ispred kuće nalazi park i da je namještaj u kući u stilu Luja XIV. Potom je nastavio precizno opisivati na mještaj u drugim sobama, uključujući tri slike. Prva je bila Rafaelova slika Svete obitelji, žene i dvoje djece, druga je prikazivala olujno more, a treća unutrašnjost staje na čijem je podu ležao sivi konj. Svi su opisi bili točni.
Townshend je potom odlučio testirati Alexisovu sposobnost čitanja sa držaja knjiga skrivenih od njegova pogleda. Townshend je iz druge sobe donio primjerak Lamartinove Jocelyn. Otvorio je knjigu na određenoj stranici. Alexis je zatvorenim očima pročitao nekoliko rečenica i potom se ponudio pročitati neke rečenice iz neotvorene stranice, te zatražio Town- shenda da mu kaže broj stranica ispod otvorene. Potonji ga je zamolio da pročita nešto sa stranice koja se nalazi osam stranica prije otvorene. Town
shend je izvijestio: "Nakon toga je prstom polako prelazio preko otvorene stranice i pročitao: 'A devore d'unjet toute ma sympathie. Izbrojio sam osam stranica od prve otvorene i pronašao, točno na mjestu na kojemu je stavio prst, rečenicu koju je pročitao točno, uz iznimku jedne riječi. Naime, umje- sto devore rekao je dechire"
"U meni se počela buditi nevjerica" rekao je Townshend, "i pomislio sam da je Alexis možda znao napamet tekst Jocelyn. Stoga sam opet otišao dao komode u susjednoj sobi i sa sobom donio veliku knjigu, koju sam ta-
kođer kupio toga dana. Bio je to svojevrstan magazin pittoresque, naslov ljen Les beaux Arts. Pretpostavio sam da tu knjigu Alexis sigurno ne zna napamet. No, iznova se dogodilo čudo. Zaboravio sam točno mjesto u knjizi, koje sam propustio označiti kao u slučaju s Jocelyn (u kojoj se knjizi još uvijek nalaze komadići papira koje sam umetnuo radi potvrde čuda), no potvrđujem da je Alexis i iz Les beaux Arts pročitao nekoliko riječi s više stranica prije one koju sam pred njim otvorio. Radi dodatne provjere, donio sam još i englesku knjigu The Inheritance, oštrouman roman gospo đice Ferrier napisan nekoliko godina prije, iz kojega je pročitao ime Ger
trude i druge riječi s različitih stranica. Sve su knjige bile otvorene samo
jednom i ostale su otvorene na istome mjestu, a Alexis nije ni dotaknuo stranice."
Alexis je nakon toga pitao Townshenda je li primio pismo od osobe za koju je bio zainteresiran. Izrazio je želju da otkrije neke pojedinosti toga pisma. Townshend je potom donio pismo koje je nedavno primio od jedne dame. Poslije je rekao: "To se pismo nalazilo u posve neprozirnoj omotni ci, koju Alexis (a pozorno sam ga promatrao) nije ni pokušao otvoriti. U tišini ju je držao u ruci." Alexis je prvo rekao da se u omotnici nalazi list novina s riječima 'bratstvo naroda'. Naime, uz pismo je bio priložen članak iz novina, koji je govorio o miroljubivom društvu. Alexis je potom uzeo olovku i na omotnici napisao adresu dame koja je napisala pismo. "No, tada se dogodilo najveće čudo!", napisao je Townshend. "Alexis mi je ispri povijedao čitavu prošlost moje lijepe dopisnice - koliko sam ju dugo po znavao, kao i brojne nebitne okolnosti o njoj i našem poznanstvu - neke podatke o naravi njezine sestre i (na vrhuncu), napisao je (također na omo tnici) kršteno i obiteljsko ime njezina oca!" Alexis je nastavio govoriti broj ne druge pojedinosti o Townshendovu zdravlju i prošlosti.
Urednik časopisa The Zoist, dr. Elliotson, priložio je Townshendovu iz vješću i druge dokaze Alexisovih vidovnjačkih sposobnosti. Naime, Mon sieur Sabine, direktor željezničke stanice u Le Havreu posjetio je Alexisa. Prije nego li je Sabine progovorio, Alexis, koji se tada nalazio u stanju transa, rekao je: "Došli ste radi nečega izgubljenog u službi kojoj pripadate." Sabine je odgovorio: "Točno." Alexis ga je potom upitao: "Zaposlenik ste željeznice u Havreu?" Sabin je opet odgovorio potvrdno. Alexis je onda rekao Sabineu da je nestali predmet košara s pijavicama (koje su se upotre bljavale u medicini za isisavanje krvi i drugih tekućina). Sabine je odgovo rio da nedostaju dvije košare s pijavicama, na što mu je Alexis rekao da je jedna zabunom ukrcana u vlak u Rouenu, i s tamošnje stanice velikom konjskom kočijom odvezena u grad. Kondukter ju je poslije pronašao na
kočiji. Alexis je rekao: "Iz straha da ne bude prekoren nije ju pohranio u prtljažno skladište, već ju je nekoliko dana skrivao u svojoj staji; dok se on dje nalazila, poslali ste pismo u Rouen ... o tome, a odgovorili su vam da je ne mogu pronaći. Prije nekoliko dana, kondukter ju je spremio u skladište robe pokraj ulaza i ispod prvog prozora na desnoj strani. Odete li u Rouen, ondje ćete ju pronaći. No, s obzirom na to da je prošlo prilično dugo vreme na, vidjet ćete da je oko 200 pijavica uginulo." Sabine je nakon toga otpu tovao u Rouen i pronašao košaru točno na mjestu koje mu je opisao Alexis, a u njoj se doista nalazilo 200 uginulih pijavica.
Autor knjige Abnormal Hypnotic Phenomena, Eric Dingwall, sažeo je objašnjenje Alexisa Didiera o njegovu daru: "Napisao je da mu kroz tijelo prolazi nešto neodređeno, što izaziva grčeve u njegovim živcima i udovima, uznemirujući mu čitavu unutrašnjost tijela. Nakon toga mu se pred unu trašnjim duhovnim vidom otvaraju beskraini obzori, nakon što taj bolni osjećaj prestane, obuzima ga osjećaj ugode i sve fizičke prepreke postaju vidljive, tako da vid više nije zamućen. Mogao je bez napora putovati s jedne na drugu stranu Zemlje; razgovarati s Afrikancima, hodati Kinom, silaziti u australske rudnike, pa čak i ulaziti u sultanov harem. Bilo je do voljno da duša nešto poželi i istoga je trena bila svugdje. Prostor i vrijeme nisu postojali, a događaji iz daleke prošlosti postali su sadašnji u unutrašnjoj viziji, tako da je iz potrebe za opisivanjem mogao prizvati događaje koji su se davno dogodili. Alexis je smatrao da se lucidnost, kao ni spiritistička moć ne može naučiti, već je ona urođena. No, kada taj dar postoji, može se dalje razvijati i ta se moć može dodatno pojačavati. Za razumijevanje lucidnosti neophodno je da čovjek vjeruje u dušu. Cilj somnambulizma je demonstracija moći koje je posjedovao primitivni čovjek, a osobito onih moći koje će posjedovati duša nakon što smrću bude oslobođena tijela." (Didier, 1856., str. 15; u: Dingwall, 1967., str. 199-200).
I Adolphe Didier je posjedovao isti dar. G. Barth (1853.) opisao je u časopisu The Zoist neka iskustva vezana uz Adolpheovu vidovnjačku spo sobnost. Dva engleska vojna časnika i aristokrata zaposlila su Bartha da testira Adolphea. Barth je hipnotizirao Adolphea, koji je pristao pokušati pročitati neke stranice iz knjige koju nije vidio. Jedan od časnika nasumce je izabrao knjigu s police i, držeći je iza sebe, zatražio Adolphea da je opi
še. Adolphe je rekao točan naslov knjige - Voyage en Suisse. Časnik ga je potom zatražio da pročita prve četiri rečenice na str. 27. Barth je posliie izjavio (1853., str. 409): "Adolphe jebez odlaganja ponovio nekoliko rečeni ca na francuskom. Kada smo otvorili knjigu na 27. str., ustanovili smo da je točno pročitao četiri rečenice sa 27. str. zatvorene knjige... posve daleko
od dosega prirodnog vida. Potom je mislima otputovao u kuću plemića, koja se nalazila u jednoj od središnjih grofovija, i najpreciznije opisao čak i slike i odjeću ljudi na portretima koji su visjeli u blagovaonici."
Chauncey Hare Townshend (1853.) na sljedeći je način opisao Adolp- heovu vidovnjačku sposobnost. Adolphe je došao u njegovu sobu u 'Hotel De l'Ecu' u Ženevi. Ondje ga je Townshend doveo u trans i nakon toga ga upitao: "Možete li u Lausannei vidjeti osobu koju poznajem?" Namjerno nije želio odati spol te osobe. Adolphe mu je odgovorio: "Moći ću, ali prvo me svojim mislima morate odvesti u Lausanneu." Na trenutak je zašutio i onda nastavio: "Ukrcavam se na parni brod. Plovim Jezerom. Brod se za ustavlja na različitim mjestima. Sada se nalazim nasuprot gradića." Town shend je rekao da je to vjerojatno bio Ouchy. Nakon toga je Adolphe, koji, kako je tvrdio Townshend, nikada nije bio u Lausannei, nastavio: "Ukrca vam se na brod. Iskrcavam se. Hodam uzbrdo širokom cestom. Sada skre- ćem desno. Sada sa svoje desne strane vidim kuću. Kuća se nalazi na nekom uglu, između dviju manjih cesta od one kojom sam stigao. Nalazi se veoma blizu ceste. Uspinjem se stubama do vrata. Ulazim kroz mali trijem, a iz njega ulazim u salon. Vrata salona su otvorena, a povezuju ga s drugom so bom. Te mi dvije sobe nalikuju jednom velikom apartmanu, koje se prosti re od jednog do drugog kraja kuće."
"A gdje je osoba koja živi u toj kući?", upitao je Townshend. "Čekajte, čekajte", reče Adolphe. "Nema nikoga u salonu. Uspinjem se stubama. Vidim ženu." Townshend mu je rekao da je opiše, nakon čega je Adolphe Veoma precizno opisao Townshendovu rođakinju. Townshend je napisao: "Crte lica, kosa, način na koji je ukrašava, itd., sve je bilo točno." Adolphe je onda primijetio da žena nosi nešto neobično na glavi. Townshend je pomislio da možda misli na poseban šešir koji njegova rođakinja običava nositi prilikom jahanja. No, Adolphe ga je uvjeravao da je riječ o 'smeđoj mreži'. Townshend je mislio da griješi, na što je Adolphe nastavio: "Kako neobičnu haljinu ova dama nosi! Gornji i donji dio haljine posve su različiti! Gornji dio više nalikuje muškom odijelu - nekoj jakni; a tu je i haljina od posve drukčijeg materijala." Townshend je opet pomislio da griješi. Adolphe je onda rekao: "Odlazi prema prozoru. Nestrpljivo gleda van. Razmišlja o vremenu: aha, želi jahati. Jahanje joj je trenutno najveća strast." Townsh end je o tome napisao: "To me uistinu iznenadilo, jer ta je tvrdnja bila posve točna."
Osjetivši umor, Adolphe je zamolio Townshenda da ga osvježi s nekoli ko hipnotičkih udara. Nakon toga je nastavio govoriti: "Nalazim se u vre menu prije onoga o kojemu upravo govorimo. Vidim istu damu u drugoj
sobi i u drugoj kući. Ono što vidim dogodilo se prije nego li ste iz Lausanne otišli u Ženevu. Žena sjedi pokraj ognjišta u velikom naslonjaču. Vi sjedite nasuprot nje u drugom stolcu (ne naslonjaču). Govorite joj da namjeravate otputovati u Ženevu; izgledate zainteresirano; saginjete se prema naprijed. Oboje vas savršeno vidim!" Kako je tvrdio Townshend, sve pojedinosti tog opisa bile su točne. Adolphe je posebno naznačio da ga je njegova nećakinja slučajno posjetila u Lausannei: "U prolazu je zamijetila moju kočiju pred vratima i ušla da me pita kamo idem, a sjedila je točno onako kako je opisa no dok sam joj ja govorio da putujem u Ženevu."
Opisanoj je seansi prisustvovao gospodin Lawrence. Nakon što je Adol phe otišao, Townshend i Lawrence su počeli raspravljati o onome što se dogodilo. Nakon što je Lawrenceu rekao da su Adolpheove izjave uglavnom bile točne, Townshend je dodao: "Smatram da Adolphe griješi u nekim stvarima. Prije svega, o tome da je mogao gledati s iednog na drugi kraj kuće, o smeđoj mreži i haljini, možda čak i o tome da je moja nećakinja danas uopće išla jahati, jer mislim da danas nema jahačku školu."
Vrativši se u Lausanneu, Townshend je ispripovijedao svojoj nećakinji što se dogodilo na seansi, uključujući Adolpheove pogreške. Iznenadio se kada mu je ona rekla: "Ali nije pogriješio. Onaj dan kada si otišao iz Lausan ne, otvorila sam vrata koja povezuju moje dvije sobe, kako bi u njih ušla toplina iz pećnice u blagovaonici, tako da su čitavo vrijeme bila otvorena."
"No, pogriješio je u vezi smeđe mreže?", upitao ju je Townshend. "Ni kako! Stavila sam smeđu mrežu kako bih održala frizuru; pokazat ću ti je. Toga dana nisam nosila svoj upadljiv [šešir]. Osim toga, premda to nije bio moj uobičajen dan za jahanje, otišla sam na poduku jer su se dani promi jenili. Osim toga, obukla sam samo jaknu, ispod koje sam nosila uobičaje nu haljinu." Townshend ju je upitao kada se to dogodilo. "Između 11 i 12 h", odgovorila je njegova nećakinja. Upravo se u to vrijeme Townshend nalazio s Adolpheom u Ženevi.