Ako se ljudi nisu evolucijom razvili iz primitivnih majmuna, na što upu ćuje dokaz predstavljen u Zabranjenoj arheologiji, odakle, onda, potječu? Za ispravan odgovor na to pitanje valja nam najprije kritički ispitati naše temeljne pretpostavke o vidljivoj prirodi. Ograničimo li se na danas prihva ćene pretpostavke o vidljivoj prirodi, od kojih polazi službena znanost, to ograničava moguća alternativna objašnjenja podrijetla čovjeka. Znanstve na zajednica pretpostavlja da su sve pojave u vidljivoj prirodi posljedica djelovanja proste materije, koja djeluje sukladno običnim fizičkim i kemij skim zakonima.
Uvjeren sam da postoje neki veoma dobri razlozi zbog kojih bismo tre bali, pretpostavke o vidljivoj prirodi, svesti na pravu mjeru, na kojima da nas ustrajava službena znanost. No, mnoge od njih nalazimo na neobičnom mjestu - djelu jednoga od osnivača teorije evolucije prirodnim odabirom.
Godine 1854., mladi engleski prirodoslovac, Alfred Russel Wallace, ot putovao je u Indiju kako bi prikupio primjerke tamošnjeg životinjskog svijeta. Zaintrigiran zapaženim različitostima među biljkama i životinjama iz tog područja, iskoristio je nekoliko dana 1858., kada je ležao u krevetu pogođen tropskom bolešću, za pisanje znanstvenog rada u kojemu je na stojao objasniti uzrok tih različitosti. Taj je rad, potom, poslao Charlesu Darwinu, nadajući se njegovim komentarima prije objavljivanja. Darwin, koji se tada nalazio u Engleskoj, od 1844., pisao je knjigu u kojoj je objasnio podrijetlo vrsta evolucijom kroz prirodni odabir. Iznenadio se kada je sa znao da relativno nepoznat prirodoslovac, kao što je bio Wallace, namje rava objaviti rad u kojemu je u glavnim crtama izložio cjelokupnu njegovu ideju. Prvenstvo je u znanstvenom svijetu najvažnije. Osoba koja prva objavi neku ideju ili teoriju stječe za nju i zasluge. Darwin, koji se također nadao stjecanju takve zasluge, zatražio je, mišljenje svojih bliskih prijatelja znanstvenika. Na njihov je savjet predložio Wallaceu da zajedno napišu rad o evoluciji. Wallace je pristao i time je, uz Darwina, zauvijek osigurao ug-
led jednoga od najvećih svjetskih znanstvenika. Zanimljivo je da je Wallace, koji je zajedno s Darwinom utemeljio teoriju evolucije prirodnim odabi rom, poslije aktivno istraživao paranormalne pojave.
U današnjim udžbenicima biologije i antropologije često se u kratkim crtama izlaže životopis Alfreda Russela Wallacea. No, ti idealizirani prika zi zanemaruju njegova opsežna istraživanja paranormalnih pojava i zaključke o njima, prikazujući ga, umjesto toga, kao gorljivog branitelja materijalizma. Takav iskrivljen životopis proizlazi iz autorove sporne tradicijske predano sti materijalističkim, ograničenim kozmologijama.
Središnja značajka Wallaceovih istraživanja paranormalnih pojava, je vjerovanje u duhove i svijet duhova. Na temelju neposrednih pokusa i pouz danih izvješća drugih znanstvenika, Wallace je zaključio da u svemiru po stoji hijerarhija duhovnih bića, od kojih neka opće s ljudima na Zemlji, obično preko medija. Kako tvrdi Wallace, duhovna bića na nižoj razini hijerarhijske ljestvice, koja djeluju posredstvom medija, odgovorna su za različite paranormalne pojave, uključujući vidovitost, čudesna ozdravlje nja, objave mrtvih, prikazanja, materijalizacije fizičkih predmeta, levitacije, itd. Mnogo moćnija duhovna bića možda su odigrala ulogu u usmjerava nju procesa evolucije.
Duhovi, točnije duhovi koji mogu pokretati materiju, ono je od čega današnji evolucionisti najviše zaziru. Takve stvari prijete općeprihvaćenoj teoriji evolucije koja se osniva na filozofskom naturalizmu - ideji da se sve u prirodi događa sukladno poznatim zakonima fizike. Uvođenjem nema terijalnih entiteta i učinka, teorija evolucije gubi povlaštenu ulogu kao ob jašnjenja podrijetla vrsta. Možda su u tom procesu sudjelovali duhovi. U tom slučaju, osim prirodnog, valja nam razmotriti i mogućnost 'natprirod nog' ili 'nadnaravnog' odabira.
Osim što je vjerovao u duhove, Wallace je vjerovao i u mnogo starije podrijetlo anatomski suvremenih ljudi. Naime, prihvaćao je otkrića J. D. Whitneya, koja, prema suvremenim geološkim izračunavanjima, smješta ju ljude u Kaliforniju prije čak 50 milijuna godina (Cremo i Thompson, 1993., str. 368-394, 439-458). Wallace je primijetio da se takav dokaz: "... iznova napada svim mogućim oružjima sumnje, optužbi i ismijavanja." (Wallace, 1887., str. 667). Tvrdio je, kako je:"... ispravan način na koji se mo ra tretirati dokaz o starosti čovjeka taj, da se on zabilježi i privremeno uvaži uvijek kada se uklapa u slučaj drugih životinja, a ne smije se, kako se to često čini, zanemariti kao nedostojan prihvaćanja ili njegove pronalazače podvrgnuti optužbama da su prevaranti ili žrtve prijevare." (Wallace 1887. str. 667).
I Wallace se suočio s takvim protivljenjima kada je znanstvenicima ob javio rezultate svojih spiritističkih istraživanja. Na temelju pokusa koje je
izvršio i pouzdanih izvješća drugih znanstvenika, zaključio je da svemir nastanjuju različite vrste duhovnih bića, od kojih neka komuniciraju s ljudi ma na Zemlji, obično posredstvom medija. Prema njemu, niža duhovna bića, djelujući preko medija, odgovorna su za različite paranormalne pojave, uključujući vidovitost, čudesna ozdravljenja, komunikaciju s mrtvima, pri kazanja, materijalizacije fizičkih predmeta, levitacije, itd. Mnogo moćnija duhovna bića možda su odigrala ulogu u usmjeravanju procesa evolucije.
Opisujući reakcije javnosti i svojih znanstvenih kolega, Wallace je u svojoj autobiografiji napisao: "Većina današnjih ljudi odgajana je na vjero vanju kako ovdje opisana čuda, duhovi i čitav niz neobičnih pojava sigurno ne postoje; te da se protive zakonima prirode; da su to praznovjerja minulo ga doba; i da su, stoga, zacijelo rezultat prijevare ili opsjene. Za takve činje nice nema mjesta u njihovu načinu razmišljanja. I sam sam dijelio njihovo stajalište kada sam započeo ovo istraživanje. Naime, činjenice se jedno stavno nisu uklapale u moj tadašnji ustroj misli. Sve moje predodžbe, sve stečeno znanje i vjerovanje u prevlast znanosti i zakon prirode, suprot stavljali su se mogućnosti postojanja takvih pojava. Čak i nakon što su mi se činjenice, jedna za drugom, počele nametati ne dopuštajući mi da ih izbjegnem, čak i tada, kako je izjavio Sir David Brewster nakon što je prvi put ostao zapanjen fenomenom kojemu je svjedočio s gospodinom Ho- meom: 'duh je bio posljednja stvar koju sam bio spreman prihvatiti.' Pro vjeravao sam i odbacivao sva druga moguća rješenja ... Mnogi su skloni mišljenju da ja i drugi, koji objavljujemo takve fenomene, želimo ili zahtije vamo da naši čitatelji u njih vjeruju samo na temelju našeg svjedočanstva. No, to nije točno. Osobno nemam takva očekivanja, kao ni drugi dobro upućeni istraživači spiritizma. O njima ne pišemo da bismo uvjerili čitate lje, nego da potaknemo istraživanja. Ne tražimo naše čitatelje da vjeruju, već da posumnjaju u svoju vlastitu nepogrešivost u pogledu tog pitanja; težimo istraživanju i strpljivom ispitivanju prije donošenja ishitrenog za ključka da smo svi mi žrtve prijevare, i da ne znamo apsolutno ništa o temi, kojoj smo godinama posvećivali naše najbolje mentalne sposobnosti i moći opažanja." (Wallace, 1905., sv. 2, str. 349-350).