Izvor: Kessides, I. N. (2004), Reforming Infrastructure – Privatization, Regulation and Competition, World Bank, Oxford University Press.
Model jednog kupca može imati nekoliko varijacija: aktivni kupac, glavni kupac i pasivni kupac.
U ekstremnom obliku ovog modela, jedan kupac kupuje svu električnu energiju na tržištu i on je jedini autorizovni prodavac koji samostalno odlučuje kada, od koga i pod kojim uslovima obavlja kupovinu. Bududi da preuzima celokupan tržišni rizik, ovaj modalitet se u literaturi označava kao „aktivni kupac“ (activ single buyer). Drugi modalitet osnovnog modela sa jednim kupcem, podrazumeva situaciju kada pored jednog velikog i dominantnog kupca koji kupuje najvedi deo proizvedene električne energije, postoji i nekoliko manjih. Glavni kupac prodaje električnu energiju elektrodistribucijama po regulisanim tarifama i ovaj modalitet centralizovane kupovine je u literaturi poznat kao „glavni kupac“ (principal buyer). Tredi modalitet predstavlja relativno noviji oblik centralizovane kupovine i podrazumeva situaciju kada kupac u isto vreme deluje kao koordinator za nabavku
20
električne energije za elektrodistribucije. U ovom slučaju, on snosi manju odgovornost i ne preuzima kreditni i tržišni rizik, pa se stoga u literaturi nalazi pod imenom „pasivni kupac“ (passive buyer).
Model jednog kupca inicira u određenoj meri uvođenje konkurencije među proizvođačima električne energije koji su podstaknuti da, zarad zaključivanja dugoročnih ugovora sa jedinim kupcem na tržištu, daju što bolje uslove prodaje. Inicijativa za smanjenje troškova je uvedena na taj način što se priznaju standardizovani troškovi, a ne aktuelni koje kompanije ostvaruju. Uvođenje tendera za zaključivanje dugoročnih ugovora sa proizvođačima je preduslov za privlačenje privatnih investicija za izgradnju novih proizvodnih kapaciteta, a da se pri tome ne zahteva korenito restrukturiranje. Ovakav ili sličan model bio je zastupljen u Mađarskoj, Holandiji, Belgiji, Danskoj, Španiji.
Model jednog kupca u Mađarskoj
Restrukturiranje mađarske elektroprivrede po modelu jednog kupca je otpočelo krajem 1995. godine. Neposredno pre toga izvršena je privatizacija sedam kompanija u proizvodnji, privatizovane su sve elektrodistribucije i manjinski deo prenosa. Cilj privatizacije je bio da se ostvare prihodi kako bi se finansirao narasli budžetski deficit. Preduzede zaduženo za prenos električne energije koje je bilo u vedinskom državnom vlasništvu je i dalje zadržalo monopolsku poziciju u prodaji i kupovini električne energije. Sklapani su dugogodišnji ugovori sa proizvođačima električne energije u kojima su definisani uslovi pladanja i metodologije za utvrđivanje cene električne energije. Izbor najboljih ponuda za sklapanje dugoročnih ugovora se odvijao putem tendera. Na ovaj način je unet izvestan stepen konkurencije koji je doveo do toga da su gotovo prepolovljeni troškovi izgradnje novih proizvodnih kapaciteta.
Model jednog kupca ima određenih tehničkih, ekonomskih i institucionalnih prednosti:
- prilično je privlačan za potencijalne investitore jer ih štiti od tržišnih rizika, - efikasno balansira celokupan sistem zahvaljujudi poverenoj funkciji
koordinacije između proizvodnje i distribucije i - ne zahteva značajne promene i strukturne reforme.
S druge strane, model jednog kupca podrazumeva značajne rizike i u praksi je pokazao nekoliko slabosti:
- ukoliko jedini kupac na tržištu u isto vreme ima vlasništvo u proizvodnji, javlja se problem u uspostavljanju nediskriminatornih i konkurentskih pravila u odnosu na druge proizvođače,
- ukoliko na tržištu postoji samo jedan kupac (active single buyer) tada on na sebe preuzima celokupan finansijski rizik,
- postupak donošenja tendera često nije transparentan, pa je prisutan problem korupcije i malverzacija,
21
- finansijska nedisciplina - usled nepostojanja direktne veze između proizvođača i distribucione kompanije, nastaje problem naplate potraživanja i - usled svoje rigidne strukture ovaj model predstavlja kočnicu za dalje
sprovođenje reformi.
Neuspeh modela jednog kupca u Jugoistočnoj Aziji
Finansijka kriza u regionu Jugoistočne Azije dovela je u pitanje opravdanost strategije brzog otvaranja nacionalne elektroprivrede za privatne investicije. Problem je postao naročito izražen u uslovima kada na tržištu postoji samo jedan kupac električne energije u državnom vlasništvu. Zemlje ovog regiona su krajem 1980-tih godina, usled brzog ekonomskog rasta enormno povedale tražnju za električnom energijom. Tako je usled povedanja potrošnje električne energije u Maleziji bilo neophodno investirati 40 mlrd. USD. Pošto nisu bile u mogudnosti da samostalno finansiraju ove kapitalno intenzivne projekte, mnoge od njih su videle rešenje u privlačenju privatnih investicija.
Vlade ovih zemalja su ohrabrivale ulazak investicija u proizvodnju, garantujudi investitorima dugoročne ugovore sa jedinim kupcem na tržištu koji je bio u državnom vlasništvu. Ugovori su zaključivani u USD uz obaveznu vladinu garanciju (neizvršenje obaveza prema državi nije bilo dozvoljeno). Strategija privlačenja investicija je bila uspešna. U periodu 1990-1997. godine, region je privukao 54,5 mlrd. USD što je za 40% više nego u drugim zemljama u razvoju i zemljama u tranziciji. Čak je i region Latinske Amerike, koji je do tada bio lider u privlačenju investicija, u tom periodu bio na drugom mestu sa 49,6 mlrd. USD.
Azijska finansijska kriza koja je započela u 1997. godini, imala je dramatične posledice na devizni kurs, stope rasta i indirektno na tražnju za električnom energijom. Slom deviznog kursa udvostručio je troškove proizvodnje, dok je država zauzela pasivan stav u rešavanju odnosa na relaciji privatni investitori – kupac u vlasništvu države. Sve to zajedno sa padom tražnje električne energije, izazvalo je jak pritisak na privatne investitore koji su izgubili svako poverenje. Ispostavilo se da je ovaj oblik privatne investicije zapravo bio skup strani dug. Vlade nekih zemalja su pokušale da se odreknu duga, dok su druge pokušale da izvrše reprogram dugovanja.
U svakom slučaju, pokazalo se da privlačenje privatnih investicija u proizvodne kapacitete nije najbolje rešenje ukoliko na tržištu postoji samo jedan kupac koji je u državnom vlasništvu.
Tržišni model predstavlja drugu krajnost u odnosu na monopolsku organizaciju tržišta. U tržišnom modelu prioritet je unapređenje efikasnosti poslovanja u segmentima u kojima postoji mogudnost uvođenja potpune konkurencije. Stoga, kao izrazito profitno motivisan, ovaj model ne nudi dovoljne garancije koje bi osigurale pouzdanost i sigurnost snabdevanja. Model je prvobitno primenjen u
22
Engleskoj i Velsu, da bi ga nakon toga implementirale i druge zemlje (Norveška, Čile, Novi Zeland).
Tržišni model se u velikoj meri razlikuje u odnosu na model sa jednim kupcem jer ga karakterišu sledede osobenosti:
- insistira na slobodnom pristupu po nediskriminatornim uslovima prenosnoj i distributivnoj mreži, tako da svi potrošači mogu direktno ili indirektno na osnovu distribucije ili prodavaca na malo da dođu u kontakt sa proizvođačima;
- usled povedanja broja aktera na tržištu, tržište se usložnjava što nosi viši nivo transakcionih troškova zbog razgranatih informacionih, ugovornih i obračunskih relacija;
- vertikalnu strukturu i dugoročne ugovore zamenjuju komercijalni ugovori; - funkcija dispečinga je jasno odvojena od funkcije prenosa, s tim što se
dispečing uvodi na bazi cenovnih ponuda proizvođača umesto na osnovu marginalnih troškova proizvodnje;
- sprečava se mogudnost da dominantni proizvođač formira cene na način koji ne odgovara samim troškovima proizvodnje;
- ukida monopolska prava za snabdevanje određenih grupa potrošača; - uvodi privatno vlasništvo u proizvodnji i distribuciji;
- insistira na jačanju uloge regulatora. Tržišni model ima dva podmodaliteta:
- model veleprodajnog tržišta (wholesale competition) gde slobodu izbora snabdevača imaju elektrodistribucije i veliki industrijski potrošači, odnosno kvalifikovani potrošači i
- model tržišta na malo (retail competition) gde slobodu izbora imaju svi krajnji potrošači.
Model veleprodajnog tržišta može biti organizovan kao:
- tržište dugoročnih ugovora (vedinski deo veleprodajnog tržišta) na kome se trguje kapacitetima, u smislu da se sklapaju ugovori između potrošača i proizvođača kojima se garantuje tržište za proizvedene količine i
- spot tržište (pool) na kome se trguje električnom energijom, a ne kapacitetima. Cena na spot tržištu se formira na bazi najviše ponuđene cene od strane proizvođača, dok se kod pool-ova operiše sa troškovima (zbog čega oni ne predstavlju formu konkurencije), što je ujedno i osnovna razlika između njih.
23